Leipzig je njemački grad koji su saveznici u drugom svjetskom ratu temeljito razorili bombama. To je grad Goethea, faustovskih podruma i jedno od značajnijih Bachovih boravišta. Danas se u njemu održava jedan od najvećih evropskih sajmova knjiga. To je valjda logično i pravedno, jer su knjige u stanju da nam na jedan lijep način proizvedu ili vrate one vrijednosti ili vrijeme za koje smo bili uvjereni da smo ih zauvijek izgubili. Knjige, dakako, proizvode imaginaran svijet koji u jednom trenutku postaje čak i važniji od onoga što smo navikli smatrati stvarnošću. I to se događa u onoj mjeri u kojoj u našim životima postaje važno ono nevidljivo. Dok gledam te leipziške velike crkve, obnovljene i pomalo ušminkane, fascinira me zapravo koliko energije i truda u tom graditeljskom i umjetničkom smislu čovjek ulaže da bi građevinu posvetio nevidljivom. I stvarno, kad se malo zaviri u povijest, najveće i najljepše građevine posvećuju se domeni nevidljivog: egipatski i grčki hramovi, piramide, robusne romaničke crkve-tvrđave i velebne katedrale. Čovjek se zapravo ne može oteti dojmu da je čitav taj monumentalan trud posvećen jednoj i najvažnijoj namjeri: da se nevidljivo pretvori u vidljivo.

Bombe su, s druge strane, stvorene da upravo to vidljivo prevode natrag u nevidljivo. I to efikasno rade već stoljećima. Uloga knjiga u svemu tome prilično je zamršena, no može se svesti na jednu globalnu tendenciju: i one fikcionalni svijet pretvaraju u stvarnost. Ponekad i u povijest. Stoga jedna naoko beznačajna stvar, koja se ove godine dogodila u Leipzigu, čini mi se, ima znatnu simboličku težinu. Ovogodišnji sajam knjiga otvoren je baš na dan američkog napada na Irak. I dok su se prema velebnim staklenim halama sajma slijevale rijeke automobila, policija je odjednom zaustavila promet. Stvorile su se kilometarske kolone, među automobilima probijala su se kola hitne pomoći, helikopter je kružio, došao je i kombi sa specijalnom policijom. Bilo je očito da tu nisu čista posla i da se ne radi o običnoj prometnoj nesreći. Mi u taksiju, gosti sajma i hrvatski pisci na gostovanju, odmah smo, logično, pomislili na teroristički čin. U tom se kombiju razvila živa rasprava o napadu na Irak i mnogim okolnostima i posljedicama toga čina. Štoviše, čekajući tako na autocesti, bili smo sve uvjereniji da se nalazimo u središtu neke od najavljenih terorističkih aktivnosti. To više što se odnekud proširila vijest da su našli bombu. Onaj antiratni žar s kojim smo raspravljali u automobilu odjednom se nekako ugasio. Susret sa živom bombom kao da je na trenutak bacio novo svjetlo na čitav taj američko-irački problem. I pomalo su nas mučila pitanja. Hoće li toga biti još? Koliko je štandova minirano? Hoće li svaka kanta za smeće biti potencijalna opasnost?

Međutim, otkriće te bombaške zavrzlame bilo je fascinantno. Zaista se radilo o bombi, ali onoj zaostaloj iz II. svjetskog rata koja je upravo iskopana blizu sajma. Bila je to, zapravo, jedna od onih bombi što su ih Amerikanci izbacili potkraj rata da sravne Leipzig sa zemljom. Sada je, na dan bombardiranja Iraka, odjednom izronila iz svoje pedesetogodišnje jazbine, privučena valjda mirisom baruta, i našla se blizu velike izložbe knjiga. Ta mi je podudarnost fantastična. Zapravo, nisam siguran ni da je sve to slučajno. Toliko se tu krije zamršenih simboličkih odnosa da bi slučajnost ovdje zapravo bila najgora ironija. Posebno je fascinantno to što ova bomba nije k nama dospjela iz zraka, nego iz zemlje, poput vampira koji se budi. Činjenica je također da su je Saveznici bacili kako bi uništili nacizam. To je, naravno, bila iluzija jer se nešto kao nacizam ne da tako lako uništiti. Oni su ga samo preselili u nevidljivo, zakopali na pedesetak godina, da bi sada ponovno izronio u velikom stilu, i to na najmanje dva načina. U prvom redu, mnogi su se bivši istočnonjemački komunisti transformirali u gorljive nacionaliste ili naciste pa sada obrijanih glava jurcaju ulicama istočnih gradova. Slična se stvar, dakako, dogodila i u drugim tranzicijskim zemljama. No taj tip nacizma zapravo i nije tako opasan jer se još nije pretvorio u globalnog svjetskog policajca. S Georgeom W. Bushom je, naravno, drukčije. Nekoliko je puta u razgovorima na sajmu u Leipzigu bilo rečeno, i to od pametnih ljudi, da je Bush jedna i ne tako ublažena varijanta Hitlera i da svijet zapravo vrlo efikasno srlja u propast. Zato su sada i bombe, odjednom, počele nicati iz zemlje. Iako, kažu stanovnici Leipziga, povremeno izviru već desetljećima, zapravo otkako je i počela temeljita obnova ovoga grada. Kao što Grci pronalaze isklesane kamene glave, tako Leipzižani pronalaze američke bombe.

A život na sajmu knjiga bio je, zapravo, u znaku rata. Iako se o tome nije otvoreno govorilo, stvar je lebdjela nekud po tim halama kao opasna zaraza. Opasnija i od aktualnoga SARS-a. Podsjetilo me to tako i na leipziški sajam prije četiri godine. I tada su Amerikanci bombardirali, ali ne Saddama Husseina nego Slobodana Miloševića. Točnije, Beograd i Novi Sad i njihove mostove i televizijske zgrade. U to vrijeme, prije četiri godine, život na sajmu odigravao se u znaku sukoba dvojice velikih pisaca, Guntera Grassa i Petera Handkea. Grass je na neki način podržao napade na SRJ u svrhu svrgavanja diktatorskog režima Slobodana Miloševića o čijoj bestijalnoj vladavini neke informacije izlaze na vidjelo tek sada. Peter Handke oštro je pak osudio bombardiranje iz moralnih i altruističkih razloga. Temu bombardiranja Iraka nisu, dakako, pisci mogli izbjeći ni ove godine. Grass i Konrad bili su obasipani upravo takvim pitanjima. Ona stvarna bomba, pronađena pri otvaranju sajma, eksplodirala je zapravo metaforički i svojom eksplozijom determinirala gotovo sve događaje na ovoj velikoj knjižnoj manifestaciji. Zanimljiva je pritom spoznaja da se svaki čas događa neko bombardiranje, da ga provodi Amerika u ime slobode i pravde, kako bi ga onda evropski intelektualci imali priliku osuditi. Prolazeći pored štandova gdje se čita literatura ili se o njoj razgovara, iako slab u njemačkom, razumijem riječi kao što su Bush, Saddam ili Irak. Zapanjujuće je zapravo kako je bilo koji rat i bilo koje ljudsko stradanje za mnoge intelektualce kao ubojstvo u krimićima. Tamo se ne razmišlja o ubijenome kao osobi, niti se žali za njim, nego je njegova smrt samo alibi za intelektualni rebus. Stvar je, naime, u tome što se čitava ta antiratna ideja pretvorila u žanr s vlastitim pravilima i osebujnim diskursom koji omogućuje unosno intelektualno profiliranje i profitiranje bez osobitih rizika jer je sam žanr naprosto popularan. Kao krimić ili horor. Stoga je i jedino novinarsko pitanje postavljeno u Leipzigu kolegi Edi Popoviću i meni glasilo: “Što mislite o ratu u Iraku?” S guštom sam toj mladoj curi s mikrofonom odgovorio da o tome nemam stav. Iako zapravo imam, ali ne znam kako bih ga izrekao, a da pri tome ne upadnem u žanr gori od horora.