Visoki dužnosnici vladajuće koalicije konačno su počeli govoriti o barem približnom terminu predstojećih parlamentarnih izbora (Mato Arlović, Jozo Radoš, Vesna Pusić, Ante Markov). Sabor će vjerojatno ovog tjedna donijeti novi zakon o izborima. On će biti u stvari stari zakon uz manje tehničke izmjene na koje ih obvezuje Ustav i ustavni zakon o zaštiti manjina. Sada je vrlo vjerojatno da će se novi izbori održati krajem listopada ili u studenom ove godine. Na žalost, Vlada još nema snage odrediti i datum izbora, što bi bilo vrlo bitno za jačanje demokracije te za približavanje Hrvatske EU. U tom slučaju vlada bi se zaista mogla primarno posvetiti europskim poslovima do izbora, odnosno jačanju kandidature Hrvatske za EU.

Očekivanja i interesi sindikata i brojnih interesnih skupina bili bi manji, a Vlada bi šest mjeseci prije izbora trebala zaustaviti privatizaciju svih velikih sustava, uključujući i privatizaciju Ine. Tako bi otpale bilo kakve špekulacije o razlozima užurbanosti privatizacije Ine. Treba napomenuti da javnost još ne zna po kojim će kriterijima Vlada odlučivati o strateškom investitoru, odnosno kupcu, Ine (25 posto + jedna dionica). Otpale bi vjerojatno i otvorene svađe i međusobna optuživanja i prijetnje sudom između direktora Ine Tomislava Dragičevića s jedne strane te potpredsjednika Vlade i predsjednika Nadzornog odbora Ine Slavka Linića.

Iako Amerikanci i Britanci tvrde da je rat u Iraku legalan i da diktator Saddam Husseina posjeduje oružje za masovno uništenje, to ne prihvaća većina svijeta, kao ni većina u Vijeću sigurnosti UN-a. Ovaj rat, neosporno pravno upitan, destabilizira mnoge važne svjetske institucije i organizacije, kako UN, tako EU i NATO. UN-u prijeti sudbina Lige naroda i opasnost da postane neučinkovit i nemoćan u rješavanju konflikata te da zbog toga bude osuđen na postepenu marginalizaciju. Jedini je izlaz da ovaj bude poticaj za novu i efikasniju organizaciju UN-a u kojoj će biti puno teže kršiti odluke Vijeća sigurnosti, ali i koja će svoje vlastite odluke odlučnije provoditi. SAD i saveznici pokušat će problem legitimiteta ove vojne operacije prevladati novom rezolucijom Vijeća sigurnosti o postratnoj obnovi i izgradnji Iraka, izgradnji demokratskih institucija te prijelaznoj upravi. O tome već govori i glavni tajnik UN-a Kofi Annan, ali se još uvijek protive Francuska i Ruska Federacija. Svijet je zabrinut radi civilnih žrtava rata te stvaranja velike svjetske supersile koju se trenutno ne može kontrolirati nikakvim efikasnim institucionalnim putovima. O tome ovisi budućnost NATO-a čiji su mehanizmi donošenja odluka općenito, a napose o primjeni sile, paralizirani.

Kao član saborskog izaslanstva sa Zlatkom Tomčićem i Zdravkom Tomcem imao sam tijekom posjeta Bruxellesu priliku osjetiti svu dramatiku događanja u EU i NATO-u radi rata u Iraku, ali i stvarnu poziciju EU-a prema Hrvatskoj. EU je u pogledu iračkog rata sve dublje podijeljena. Već se govori i o novom mini summitu Francuske, Njemačke i Belgije u travnju koji će se baviti problemima europske sigurnosti te odnosima u EU. Vrlo je vjerojatno da će se mini summitu priključiti još jeke europske zemlje članice EU-a te da će neke druge zemlje članice EU-a ostati kao i do sada neutralne, primjerice Irska, Austrija i Švedska. Javno mnijenje svih ovih zemalja EU-a ne podržava rat, bez obzira na to što Saddam Hussein (ako je još živ) nigdje ne uživa ni simpatije ni poštovanje. Riječ je zaista o notornom diktatoru koji je prvi poslije I. svjetskog rata upotrijebio kemijsko oružje i to protiv svog vlastitog naroda (Kurda), koji ne poštuje ljudska prava i dostojanstvo te je doista razvijao oružje za masovno uništenje. Ali dok je prije Pustinjske oluje Saddam Hussein izvršio agresiju na suverenu susjednu državu (Kuvajt), ovaj put jasne prijetnje svjetskog miru i sigurnosti nije bilo. Režim u Sjevernoj Koreji danas je daleko veća prijetnja svjetskom miru i stabilnosti – ne samo da ugrožava susjedne države nego i zapadnu obalu SAD-a. Ona neosporno ima veze s međunarodnim terorizmom, ali nema naftu. Ako ovaj rat brzo završi, s relativno malo civilnih država, neposredne posljedice po međunarodni poredak i međunarodne institucije bit će manje, a i lakše će ih prevladati. Ali ako se rat produži, posebno ako se budu vodile ulične borbe za Bagdad s velikim civilnim žrtvama, sasvim je sigurno da će javno mnijenje snažno utjecati na vlade mnogih zemalja. To bi dovelo do destabilizacije mnogih država, posebno nekih arapskih država u susjedstvu Iraka (Kuvajt, Jordan). To bi destabiliziralo i mnoge umjerene i sekularne islamske države, primjerice Tursku. To bi imalo snažan utjecaj i na javnost, a time i na vlade razvijenih demokratskih zapadnih država.

U Hrvatskoj su, na žalost, rat u Iraku predsjednik Mesić i premijer Račan iskoristili da prodube međusobne razlike te potvrde da u Hrvatskoj nema jedne jedinstvene i koordinirane vanjske politike. Sveti otac i Sveta stolica nikad poslije Drugog svjetskog rata nisu bili odlučniji da spriječe rat, stradanja i patnje civila te sučeljavanja kršćanstva i islama. S tim stajalištima Svete stolice i Svetog oca svaki ozbiljan političar u svijetu, a posebno u Hrvatskoj, treba voditi računa.

Šansa da Hrvatska dobije kandidaturu za EU tijekom sljedeće godine vrlo je velika, ali postoje i ozbiljne prijetnje da Hrvatska ostane na zapadnom Balkanu ili tzv. široj Europi za EU. Mi kao da nismo svjesni koliko je važno da brzo djelujemo. Što je trebalo Vladi toliko da započne reformu pravosuđa (tek smo u početnoj fazi rasprava) ili u pretvaranju HRT-a u javnu televiziju? Čemu neodlučnosti u rješavanju otvorenih pitanja sa susjednim zemljama? Otkud strahovi od aktivne regionalne politike, posebno prema Srbiji i Crnoj Gori te BiH? Ovo je šansa koju Hrvatska ne smije propustiti, za koju smo svi na političkoj sceni Hrvatske odgovorni, a najodgovornija je Hrvatska vlada.