Ustrajni hrvatski orguljaši Ante Knešaurek i Pavao Mašić u nedjelju će, 13. studenoga 2011. u 20 sati, u zagrebačkoj Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj 33, održati petnaesti koncert posvećen izvođenju integralnog opusa za orgulje Johanna Sebastiana Bacha. Na koncert pod nazivom - Koncertantni i dvorski glazbeni stil - ulaz će biti slobodan, a zagrebačkoj će se publici predstaviti izbor Bachovih skladbi nastalih pod utjecajem sve popularnijeg galantnog stila XVIII stoljeća, kao i orguljska djela izrazito svjetovnog karaktera.

Naime, želimo li promotriti bilo koji glazbeni oblik unutar njegova cjelokupnog glazbeno-povijesnog razvoja, vrlo je vjerojatno da ćemo vrhunac dotičnog oblika pronaći upravo u opusu Johanna Sebastiana Bacha. Za razliku od tadašnjih novih, suvremenih stilskih pojava poput galantnog stila (Neue Empfindsamkeit) prisutnih u opusima njegovih sinova, Bach zadržava naoko konzervativan položaj nadovezujući se na višestoljetnu tradiciju polifonog mišljenja, istovremeno je obogaćivajući vlastitim glazbenim jezikom. Činjenica da su među širom publikom pod prezimenom Bach mnogo poznatiji i cijenjeniji bili upravo Bachovi sinovi, Carl Philipp Emanuel, Wilhelm Friedemann i Johann Christian, svjedoči ne samo o tome koliko se početkom XVIII stoljeća promijenio glazbeni ukus publike, već i o tome u kolikoj je mjeri ta ista publika doživljavala Johanna Sebastiana Bacha staromodnim. Zahvaljujući mnogim istraživačima Bachova opusa, danas je jasno kako je u zreloj i kasnoj stvaralačkoj fazi Bach u svoj kreativni jezik svjesno implementirao mnoge elemente galantnog stila kao svojevrsno obogaćenje skladateljskog izraza, koristeći ih uvijek neodvojivo od konteksta kasnobaroknog polifonog idioma.

Na repertoaru nedjeljnog koncerta naći će se Koncert u C-duru, BWV 594, zapravo transkripcija Vivaldijevog Koncerta u D-duru (Grosso Mogul) u kojoj je Bach vrlo spretno riješio problem ¨prevođenja¨ virtuoznih violinskih figuracija u orguljski zvukovni medij o čemu najbolje svjedoči raskošna kadenca završnog stavka. Lirski koncipiran, koralni preludij Schmücke dich, o liebe Seele, BWV 654, jedan je od najljepših primjera Bachove vrlo izražajne elaboracije koralne melodije koja je poslužila kao osnova melizmatične sopranske dionice, ali i jednako bogato razvijene pratnje u kojoj se cantus firmus parafrazira čestom upotrebom paralelnih terci i seksti, intervala tipičnih za novi, galantni stil. Ovi ¨osjećajni¨ intervali predstavljaju temelj glazbenih misli i u uvodnim taktovima Triosonate u c-molu, BWV 526, djela u kojem tijekom sva tri stavka neprekidno prepoznajemo geste komornog ansambla, ali i mnoge elemente za ono vrijeme sve popularnijeg glantnog stila. Jedinstvena u čitavom Bachovom orguljskom opusu, Passacaglia u c-molu, BWV 582, antologijska je skladba koja po opsegu i umjetničkoj viziji korespondira tek s dva Bachova remek-djela građena ostinatnim principom: Chaconni za violinu solo i Goldberg-varijacijama za čembalo. Jednostavna osmerotaktna tema izlaže se na početku skladbe u dionici pedala, nakon čega slijedi niz od 20 varijacija tijekom kojih neprekidno raste intenzitet izraza zahvaljujući nepresušnoj skladateljevoj invenciji. Kao posljednja 21. varijacija, iz originalnog četverotakta (kojega je Bach najvjerojatnije preuzeo od francuskog skladatelja André Raisona) izrasta maestralna Fuga s čak 2 kontrasubjekta, koji u kombinaciji s temom predstavljaju osnovu za brojne kontrapunktne majstorije sve do zaključnog klimaksa.