Salma Hayek u filmu 'Frida': njezin je glumački doprinos solidan, no kao producentica obavila je još impresivniji posaoPuno babica, kilavo dijete – narodna je izreka koju danas često primjenjujemo na hollywoodskim filmovima. Zbilja, neki od njih mrcvare se godinama kao projekti koji ne mogu pronaći financijera, mijenjaju im se producenti, redatelji, scenaristi i glavni glumci, a najgore je kad u završnom proizvodu – u općoj neusklađenosti cjeline – prepoznate tragove te burne prošlosti. Sve je upućivalo da će takav slučaj biti i s filmom “Frida”, no začudo dijete nije ispalo tako kilavo kao što se očekivalo.

'Frida' se reklamira kao film s Antoniom Banderasom iako njegov nastup traje samo tri minutePomama za kultnom meksičkom slikaricom Fridom Kahlo (1907. -1954.), biseksualnom suprugom još slavnijeg Diega Rivere, među čijim su ljubavima bili filozof-revolucionar Lav Trocki i fotografkinja Tina Modotti, počela je nakon objavljivanja njezine biografije 1983., čija je autorica povjesničarka umjetnosti Heyden Herrera. Već naredne godine ekraniziran je u Meksiku njezin životopis – redatelj je bio tamo cijenjeni Paul Leduc, naslovnu je ulogu glumila Ofelia Medina – ali epizodično strukturirani film nije imao međunarodnog uspjeha. U Hollywoodu je zasigurno zamijećeno da je 1990. na aukciji u londonskom Sothebyju jedan od autoportreta Fride Kahlo (naslikala ih je oko 200) dosegao cijenu od milijun i pol dolara, ali filmovi o slikarima rijetko postaju hitovi, pa se za njezinu životnu priču zainteresirala samo kablovska tv HBO: projekt je 1994. trebao realizirati Gregory Nava, filmaš hispanskog podrijetla, a za glavnu glumicu odabrana je Salma Hayek, zvijezda meksičkih sapunica s tek nekoliko skromnih hollywoodskih angažmana. Dvije godine kasnije projekt je preuzeo nezavisnjak Trimark, a Hayekica – koja je u međuvremenu glumila u hitovima “Desperado” i “Od sumraka do zore” – shvatila je da joj je film o Fridi Kahlo prilika života. Počela je figurirati kao producentica i odbijati Trimarkov prijedlog da se film snimi na brzinu, za dva-tri milijuna dolara. Napokon je 1998. dobila podršku puno utjecajnijeg Miramaxa, a osigurala je i dozvolu danas 90-godišnje Dolores Olmedo Patino, kolekcionarke kod koje je završila većina slika bračnog para Kahlo-Rivera. Redatelj je u tom razdoblju trebao biti Brazilac Walter Salles jr. (za Oscara nominirani “Glavni kolodvor”), no snimanje se otezalo zbog za Hayekicu neprihvatljivih budžetskih ograničenja. Kad je Miramax napokon pristao uložiti u film desetak milijuna dolara, Salles je već imao druge angažmane, a nervozu u uspješan ishod unosila je i činjenica što su Jennifer Lopez i Madonna najavljivale svoje filmove na istu temu (inicijative, međutim, nisu bile ozbiljne jer nijedna od njih nije kontaktirala gđu Olmedo Patino bez čije privole nisu mogle snimiti ni kadra). Kao spasonosno rješenje pokazala se redateljica Julie Taymor (proslavila se broadwayskom postavom mjuzikla “Kralj lavova”), Hayekica je navrat-nanos nagovarala prijatelje da nastupe u filmu bez honorara, a njezin dečko Edward Norton – također besplatno – preko noći je doradio već bezbroj puta prekrajan scenarij.

Probna projekcija nije puno obećavala jer je šef Miramaxa Harry Weinstein pobjesnio na Taymoricu (što li je očekivao: ta njezin filmski prvijenac “Titus” tako je radikalna ekranizacija Shakespeareova “Tita Andronika” da su je mogli prihvatiti samo teatroljupci!) pa je sve do prošlogodišnje premijere na venecijanskom festivalu trajalo natezanje njih dvoje oko završne verzije filma. Ipak, nakon solidnog odjeka u američkim kinima (25 milijuna bruto zarade) i šest nominacija za Oscara, “Frida” je zadovoljila Miramaxova očekivanja, a ni redateljica nije zahtijevala da joj se ime skine sa špice.

Rado bih gledao verziju koju je Taymorica prvi put pokazala Miramaxu. U sadašnjoj se verziji, naime, vidi dihotomija između izvornog redateljičina rukopisa i ustupka komercijalizaciji, tj. Miramaxu. U “Fridi” su najfascinantniji dijelovi stilizirane cjeline koje prekidaju igranofilmsku radnju – od sjajne animacije braće Quay u sceni u bolnici, u kojoj je glavna junakinja podvrgnuta prvoj od 35 operacija koliko ih je imala tijekom 29 godina, do pretapanja slika u žive prizore – a čak je i (za današnje hollywoodske standarde) skroman budžet zgodno prikriven kolažima razglednica koji prikazuju putovanja u New York i Pariz. Miramaxov je doprinos vjerojatno u potiskivanju političkog konteksta priče (Rivera je bio u nevjerojatno kompliciranim odnosima ljubavi i mržnje s meksičkom komunističkom partijom) i Fridine biseksualnosti (samo je dvije-tri scene ekspliciraju) te prenaglašavanju ljubavne priče i povremenom zaslađenom tonu karakterističnom za njihove filmove. Čudno vam je, također, gledati film u kojem neprestano stječete dojam da se iz pojedinih scena i situacija mogla izvući cjelovečernja dramska cjelina (uostalom, sudbina Riverinog zlosretnog newyorškog murala puno je bogatije elaborirana u filmu Tima Robbinsa “Cradle Will Rock”, a posljednji dani legendarnog ruskog disidenta pedantnije su dočarani u filmu Josepha Loseyja “Ubojstvo Trockog”), međutim, što je – tu je. “Frida” je znatnim dijelom svog trajanja prilično ambiciozan doprinos skromnoj tradiciji hollywoodskog art filma, a posebna je vrijednost prekrasna fotografija jarkih boja meksičkog snimatelja Rodriga Prieta, inače specijaliziranog za turobni filmski naturalizam (“Pasja ljubav”, “8 milja”).

Interpretaciji Salme Hayek može se prigovoriti isto što i Nicole Kidman u filmu “Sati”: glumačka bravura je tu, ali ne i izvorna energija umjetnice. Ipak, Hayekici se štošta mora oprostiti, znajući da bez nje ne bi bilo ni “Fride”. Jedino joj zamjeram što se u određivanju glumačke ekipe (svaka čast na izboru Alfreda Moline: izvrstan Rivera!) odlučila i za svog prijatelja Antonia Banderasa koji je odstatirao nekoliko minuta u ulozi Davida Siqueirosa, slikara staljinističke provencijencije. Distributeri diljem svijeta iskoristili su to da najave “Fridu” kao “film sa Salmom Hayek i Antoniom Banderasom”. Kao da je u pitanju nastavak “Desperada”!