Silvio Berlusconi napušta vlast nakon 15 godina Silvija Berlusconija talijanski novinari i oporbenjaci zovu "Berluska" - jer ih podsjeća na burlesku, prizemnu kazališnu komediju s mnogo obrata i često neuvjerljivih zapleta. Nakon što je već 15 godina Italija bilježi rast od samo 0,75 % godišnje, a zaduženost je dostigla vrtoglavih 1800 milijardi eura, burleski je došao kraj. Dok su talijanske obveznice tonule, Berlusconi je bio zaokupljen osobnim problemima: sudskim procesima u kojima ga se optužuje za korupciju, ilegalno financiranje političkih stranaka, prijevaru, a na kraju i za seksualno iskorištavanje maloljetnica. U čak 106 sudskih postupaka Berlusconi se uspio izvući: u nekim slučajevima je nastupila zastara, u drugima su svjedoci promijenili iskaze, a u trećima su krivnju preuzeli Berlusconijevi suradnici koji sada čame u zatvoru umjesto njega. Najbogatiji čovjek Italije, čiju je imovinu magazin Forbes procijenio na 6,5 milijardi eura, dosad je na odvjetnike potrošio 200 milijuna eura.

Kada bi mu se većina u parlamentu smanjila, njihovu odsutnost brzo bi nadomjestio prebjezima iz drugih stranaka. Zastupnik oporbene stranke "Italija vrijednosti" javno je priznao da mu je Berlusconi uskočio kod povratka njegova duga bankama u iznosu od nekoliko stotina tisuća eura. No 8. studenoga Berlusconi nije uspio nabaviti novog pristašu, a počeli su ga napuštati i oni najvjerniji. I nad Italijom su se nadvili olujni oblaci. Sastanak lidera skupine G20 poslužio je kao mjesto brzih konzultacija o talijanskoj krizi. Da bi spriječili širenje krize iz Grčke u Italiju, svjetske su se vođe dogovorili o uspostavi vruće linije za konzultacije.

Osovinu tog politbiroa čine Angela Merkel i Sarkozy, a pridružili su im se i drugi lideri EU; među njima i premijer Luxemburga Jean-Claude Juncker, ujedno i predsjedavajući eurozone. Tu su i Herman Van Rompuy, predsjednik Europskog vijeća, zapravo predsjednik čitave EU, predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso i europski povjerenik Ollie Rehn, koga smo mi dobro upoznali još dok je bio povjerenik za proširenje EU, a skupini su se pridružili i Talijan Mario Draghi, novi predsjednik Europske središnje banke i bivši guverner Talijanske narodne banke koji je prema Berlusconiju zauzeo sličan stav kao i guverner Rohatinski prema hrvatskoj vladi, te Francuskinja Christine Lagarde, predsjednica Međunarodnog monetarnog fonda. Ta je skupina nazvana "Frankfurtska grupa" prema mjestu u kojem su se neformalno sastali prvi puta.

"Frankfurteri" su prekinuli taktiziranje i manevriranje grčkog premijera Papandreua i odgovorili ga od referenduma. Iako dvojbena sa stajališta demokratskog legitimiteta, ova je neformalna grupa ubrzo prešla na Italiju. Dogovoreno je da se pritisne Berlusconija. Europska komisija je na brzinu sastavila pismo s 40 pitanja Italiji o njezinim financijama, a odgovor je zatražen za svega tri dana. Dogovoren je i angažman MMF-a koji će nadgledati provođenje reformskih mjera u Italiji, tako da sve to više sliči na prinudnu upravu u Italiji: ne baš previše demokratsku, ali učinkovitu. Da su tako ranije djelovali u slučaju Grčke, mnoge su se prepreke i poteškoće mogle ukloniti prije.

No Talijane je nešto otrijeznilo: na posljednjem sastanku G20, kako su prikazale svjetske televizije, Berlusconiju nije nitko prilazio, nitko mu se nije smiješio, nitko nije razgovarao s njim. Dapače, okretali su mu leđa, izbjegavali ga u kuloarskim sastancima, jednostavno - kao da nije postojao. To je najviše pogodilo Talijane koji su vrlo ponosni na svoj imidž šarmera, komunikativnih i simpatičnih sugovornika. Ovog puta od tog imidža nije ostalo više ništa. Naravno, tu je i drugi itekako važan faktor: troškovi života ubrzano rastu u Italiji, potrošačka košarica sve je skuplja, škole nemaju novca, socijalne službe su sve oskudnije, a nezaposlenost mladih raste. Sve se to slilo u opasnu mješavinu koja je eksplodirala: umjesto fitilja poslužilo je pismo EU koje je Talijanima uputio suzdržani i flegmatični Ollie Rehn.

Berlusconi je morao obavijestiti predsjednika Republike da nema većinu u parlamentu i da Italija mora hitno, do subote 12. studenoga, usvojiti plan štednje i rigoroznih mjera za oporavak talijanskih financija i gospodarstva. Berlusconi je sugerirao prijevremene izbore, za što se založio i njegov saveznik Umberto Bossi iz Sjeverne lige, koji mu je također otkazao poslušnost. No izbori bi se održali prema starom izbornom zakonu, kojeg je talijanski politolog svjetskog glasa Giovanni Sartori nazvao ironično "porcellum", prema latiniziranu nazivu za svinjariju - što bi značilo opet održati Berlusconija na umjetnom životu. Berlusconi je ponudio da do prijevremenih izbora vladu Narodne slobode i Sjeverne lige vodi njegov nasljednik Angelino Alfano ili možda Gianni Letta, njegov vječni glavni savjetnik s titulom podtajnika u predsjedništvu vlade.

No Frankfurtska je grupa, ohrabrena uspjehom u Grčkoj - gdje je prijetnjama poduprla sugestiju da Grci izaberu tehničku vladu na čelu s uglednim bankarom - isplanirala sličan scenarij i za Italiju. U javnost je plasirana sugestija da bi svjetske burze rado na čelu Italije vidjele tehničku vladu zaduženu isključivo za provođenje stabilizacijskih mjera i pripremu novih izbora (s novim izbornim zakonom) te jednu uglednu ličnost s međunarodnom reputacijom. A takva osoba je Mario Monti, predsjednik Sveučilišta Bocconi u Milanu, koji je od 1994. do 2004. bio povjerenikom Europske komisije za konkurenciju. Monti je ugledni ekonomist i profesor, tvorac Klein-Montijeva modela koji objašnjava ponašanje banaka u monopolističkim uvjetima. Tu je ideju u letu prihvatio talijanski predsjednik Giorgio Napolitano koji se, nakon audijencije u kojoj je primio Berlusconija, požurio objaviti da je Berlusconi službeno izjavio da će se povući odmah nakon što parlament izglasuje mjere štednje.

Frankfurtska je grupa pokazala zube i konačno otklonila sumnje Europljana da njihovi nekarizmatični europski vođe samo slijede događaje, a ne određuju ih. Frankfurtska grupa je moćna gomilica koja želi stabilnost financija za eurozonu, a za to su im potrebni menadžeri, a ne političari: Monti u Italiji i Papademos u Grčkoj. U takvoj situaciji, burleska s "Berluskom" može završiti, a svjetski moćnici malo odahnuti. No vidjet ćemo hoće li Kajman, kako ga nazivaju protivnici, pokušati posljednjim udarcem repa uvesti još jednu pomutnju u talijansku politiku. Kada je u pitanju ovakav slučaj, ništa nije ni sigurno ni predvidljivo.