Slika Roberta Lucandera koji se predstavio na Bijenalu u sklopu izložbe 'I am a Berliner'Pompozno najavljivan kao veliki likovni događaj sezone zagrebački Bijenale slikarstva u HDLU-u pokazao se kao koncepcija bez koncepcije, odnosno kao izložbeni projekt čiji su razlozi organiziranja subjektivni i usko motivirani. Argumenti objašnjeni u tekstu koji grupno potpisuje Organizacijski odbor HDLU-a, o tome kako se ovom inicijativom "hrvatska slikarska scena želi postaviti u europski i svjetski kontekst", svakom će imalo upućenijem ljubitelju slikarstva zvučati smiješno i deplasirano. Kako bi se naše suvremeno slikarstvo optimalno afirmiralo na inozemnoj sceni, izložbe i selekcije trebaju biti izvan granica, što je mnogo zahtjevnije od organiziranja prve pomoći za sirote neafirmirane slikare na domaćem terenu.

Treba li uopće našoj sredini Bijenale slikarstva, koji čak ni u naslovu ne nosi pridjev "hrvatski", što itekako zbunjuje. U redu, domaćoj je selekciji odabranih i pozvanih slikara dodana kustoska selekcija vrlo cijenjena britanskog kustosa Marka Gisbournea s berlinskom adresom pa ne mora biti istaknuto da je hrvatsko, a organizatori ističu da će takve inozemne komparacije postojati i na budućim Bijenalima. Njemačko je slikarstvo, prema riječima Organizacijskog odbora HDLU-a, odabrano "jer je jedino zadržalo kontinutitet slike u svim generacijama slikara", što nije točno, jer britanski i američki slikari to još kompleksnije potvrđuju. Uostalom, ova izložba kasni dobrih pet do deset godina jer nije tajna da se slikarstvo, i to djela velikih formata, vratilo na europsku i svjetsku scenu još potkraj 90-ih i otad ne posustaje.

Gisbourneova selekcija "I am a Berliner", na kojoj u prostoru Galerije Bačva i Prsten predstavlja 15 europskih umjetnika koji žive i rade u Berlinu, izvrstan je pregled recentnog slikarstva u zadnje tri-četiri godine. No vratimo se na domaće snage.
Čemu domaći Bijenale slikarstva kad su se već uvriježili trijenale skulpture, grafike, crteža i akvarela? Nije li to u ovoj recesiji pomalo neodgovorno prema novcu poreznih obveznika koji se dijeli kroz kanale Ministarstva kulture i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport?

Organizatori u tekstu opravdavaju tanku koncepciju time "da će Bijenale nastojati biti generator otkrivanja novih slikarskih imena i njihov promotor", ali zašto HDLU ne može afirmirati (mlade) suvremene slikare kroz već postojeće dvogodišnje projekte Zagrebačkog salona i Salona mladih? Gdje su, zatim, u tom krovnom Bijenalu slikarstva mnoga, neupitno relevantna, slikarska imena iz Istre te srednje i južne Dalmacije? I zašto su na jednoj tako velikoj izložbi usporedo postavljene selekcije hrvatskih slikara mlade, srednje i starije generacije s europskim umjetnicima? Mi bismo, tobože, na to trebali biti vrlo ponosni, ali time je otvorena Pandorina kutija: čemu takva usporedba koja u podsloju pokazuje vječni kompleks i frustraciju provincijalne sredine na rubu K. u. K. da nas ponovno netko izvana mora potapšati, podržati, spasiti i reći da smo dovoljno dobri da budemo izloženi uz inozemne slikare? Ta, na prvi pogled, benigna misao da smo "podjednako dobri kao Berlineri" i da kvalitetom i inventivnošću nimalo ne zaostajemo za inozemnim umjetnicima, vrlo brzo se na ovoj izložbi organizatorima obila o glavu. Naši su mladi slikari zaista pokazali veliku zanatsku vještinu, odlično svladavanje velikih formata (bolje od nekih svojih profesora), upustivši se u vrlo zahtjevna kompozicijska rješenja, igre perspektivom i prostorom na slici, uz povratak (hiper)realističke matrice u koju su često ugrađeni fragmenti snova, podsvijesti, društvene tematike, kritičkog pristupa društvu ili intimnih emotivnih dnevnika. No je li naše slikarstvo zaista toliko dobro ili je samo inteligentan, dobro upućen copy-paste inozemnih tendencija u slikarstvu? To će se pitati svaki koncentriraniji posjetitelj izložbe kad u našoj i berlinskoj selekciji zapazi vrlo slične, gotovo identične slike, a, na žalost, radi se o domaćim mladim slikarima koji su dokazano veliki talenti i čija imena namjerno neću radi toga navesti. Koncepcija koja na više mjesta dovodi u pitanje objektivnu originalnost naših slikara u odnosu na inozemne.

Radovi Borisa Bućana, Martine Grlić i Pavla Pavlovića izloženi su na Bijenalu u HDLUNo poseban je bombon otvoreni sukob interesa u odabiru autora za Bijenale između članova Tijela upravljanja HDLU-a, odnosno Upravnog odbora HDLU- a, članova stručnih povjerenstava HDLU- a i članova Ocjenjivačkog suda Bijenala (Đuro Seder, Dalibor Jelavić, dekan ALU-a, Josip Zanki i Tomislav Buntak). Inicijativa za Bijenale potekla je od samog dekana ALU-a Dalibora Jelavića koji je u kategoriji pozvanih autora (bez žirija) na ovu izložbu, zajedno s drugim članovima suda, pozvao cijelu svitu kolega profesora s ALU-a (Duje Jurić, Željko Lapuh, Zoltan Novak, Igor Rončević, Matko Vekić, Zlatan Vrkljan). Jedino je mudra Koraljka Kovač (članica Umjetničkog savjeta HDLU- a), odabrana iz kategorije izabranih, dakle, žiriranih radova, što formalno zadovoljava korektan protokol selekcije. Među pozvanim autorima je i Đuro Seder, koji je član Ocjenjivačkog suda, iako njegova kvaliteta nije upitna, dapače, slike s kojima se predstavlja među najboljima su u nekoliko zadnjih godina. Treba reći da selekcija u objema kategorijama nije objektivna, jer i ovdje nedostaje mnogo bitnih slikarskih imena koja su važna karika u lancu, a koja nisu profesori na ALU, iako i to, realno, zaslužuju biti.

Ovako smo dobili cijelu jednu prostoriju u Prstenu HDLU- a, gdje su megalomanski predstavljeni profesori s ALU-a, s tri-četiri velika platna, a u drugim dvjema prostorijama članovi Tijela upravljanja HDLU-a, dok se mladim i mlađim slikarima tolerirao mnogo manji broj slika. Izložba se, podsjetimo, ne zove Godišnja izložba profesora Akademije likovih umjetnosti. Zatim, kad je sve već pretvoreno u jedan otvoreni festival taština, čemu apstinencija od izlaganja slikâ predsjednika HDLU-a Josipa Zankija i dopredsjednika Tomislava Buntaka, u najboljoj maniri hinjene skromnosti i tobožnjeg sukoba interesa? Njihovi radovi u postavu objektivno nedostaju, jer obojica njeguju specifičan, autentičan stil bez kojeg bi naše recentno slikarstvo bilo anemično. Time bi gornja razina inventivnosti izložbe bila poboljšana, a budući da je cijela "koncepcija" Bijenala ionako u grandioznom sukobu interesa između funkcija, selekcije i realne kvalitete opusa koji bi trebali donositi nešto novo, to ne bismo ni primijetili.

No možda je baš ovom selekcijom najboljih, koju usprkos svim slabostima radi zanimljivih djela berlinskih i naših mladih slikara vrijedi pogledati, pokazano i otkriveno pravo stanje previranja na slikarskoj sceni, i možda je upravo ovim Bijenalom umjesto lisice ili zeca iz umjetničke jazbine konačno istjeran - medvjed! Zašto toliko otvorena i agresivna pokazivanja slikarske i profesorske pozicije moći kad su se svi lijepo mogli decentno prijaviti u kategoriju izabranih, žiriranih autora, pa bi farsa bila manje očita?
Jedno od zadnjih objašnjenja u grupnom tekstu Organizacijskog odbora izložbe odnosi se na kustose, teoretičare i povjesničare umjetnosti - te mrske neprijatelje umjetnika - koje se apostrofira odlukom "kako će u Organizacijskom odboru (budućih Bijenala) sjediti isključivo vizualni umjetnici koji će i žirirati radove", jer su sami umjetnici, tobože, najbolje upućeni tko i kako slika u svom ateljeu.

To je presedan, ali omogućuje da Bijenale i ubuduće bude otvorena smotra formalno "zaslužnih" slikara bez suvišnih im kolega iz suprotnih klanova. No ništa vas na ovoj, na prvi pogled, reprezentativnoj izložbi ne treba čuditi, jer u zagrebačkom HDLU-u skromnosti već dugo nema.