Objavljeno u Nacionalu br. 835, 2011-11-15

Autor: Renato Baretić

Predizborna tržnica

Prodajemo mjesto inspektora, načelnika uprave, glasnogovornika, državnog tajnika! Još malo pa nestalo! Navali narode! Imunitet zajamčen! Navali narode...

Dugo već, i predugo, nisam bio na Dolcu, možda i cijelo desetljeće, a uvijek sam uživao u toj kaleidoskopskoj kakofoniji "trbuha Zagreba". Zato sam ovaj put, sredinom prošloga tjedna, u vedro, ali prohladno jesensko jutro, odlučio potrošiti slobodan sat u rodnom gradu tako da malo prošetam tržnicom svog djetinjstva i mladosti, tim mitskim mjestom na pola puta između Kaptola i Griča. Nisam se pravo ni popeo uza stube s Harmice, kadli se odnekud sprijeda i nekako zdesna, začuo ženski glas: "Mjesta, mjesta! Mjesta, ljudi, mjesta!". Osvrnuo sam se i spazio dugačak red, barem pedesetero ljudi, kako u krivudavoj liniji koja vodi do jednog štanda nad kojim se, s gornjeg platoa, poviše sasvim suvišna suncobrana, nazire brončana glava Radauševa Petrice Kerempuha. Dizao sam se na prste i pokušavao vidjeti o čemu je riječ, ali nisam uspijevao. Možda je nekome pozlilo, proleti mi kroz glavu, ali - zašto svi u redu drže ruke u džepovima i mirno stoje, umjesto da zovu Hitnu, pa makar došla i samo s vozačem?


Probijao sam se između štandova, tražio najkraći put, možda nekome pomognem spasiti život, a tržnicom je i dalje odjekivalo: "Mjesta, ljudi, mjesta! Ajmo, mjesta!". I nitko se nije obazirao, nitko se nije razmicao na panične pozive toga glasa što mi je, kako sam se izokola približavao, postajao odnekud sve poznatiji. Kad sam napokon, sav zadihan, stao pod taj besmisleni suncobran iznad štanda, pa prepoznao tu kumicu koja viče sve vrijeme, zazvonio mi je mobitel. "Uskraćen broj", pisalo je na displeju. Hm, inače se ne odazivam na pozive sa skrivenih brojeva, pogotovo ne u ovako nejasnim i dramatičnim situacijama, ali ovaj sam put ipak pritisnuo dugme sa zelenom slušalicom.
- Bok, Tomica je - začulo se s druge strane. - Oš radit u policiji? Aj, dođi!
- Pardon? Slabo vas čujem, tu je neka galama oko mene, ko je?
- Tomica, iz vozačke škole, sjećaš se? Oš bit inspektor? Samo brzo odluči, jer vrijeme leti...
- Ništa vas ne razumijem, ajde me nazovite za pola sata, može?
- Okej, viši inspektor? Načelnik uprave? Glasnogovornik? O, jebote, kaj šutiš? Državni tajnik, nemrem više od toga? Gle, ja znam da si ti naš, kolko god se praviš da nisi, a ovo ti je savršena pri...

Prekinuo sam vezu: taj paničar Tomica očito je nazvao krivi broj, a ovdje se nekome možda, među svim tim bezdušnicima, radi o životu! "Mjesta, ljudi, mjesta!", vrisnuo je ponovno ženski glas, sad već samo na metar od mojih bubnjića. Osvrnuo sam se i spazio iscrpljeno lice kumice kojoj su ispod zamašćene marame provirivali pramenčići sijede kose. Vidjelo se na tom licu da bi najradije ostavila sve i otišla doma, pod dekicu, ali usiljeni osmijeh nije skidala s lica. "Evo, žene, mjesta! Imunitet zajamčen! Sigurna starost!", viknula je i tad je štandu prišla vremešna lažna plavuša: "Evo, ja bi uzela jedno mjesto, ne znam... Evo, četvrto u šestoj jedinici, jel imate?".
- Ima, ima, taman za vas, gospica.
- Supač! A pošto je?
- Sam zemite, bumo se posle dogovorile... Ajmo, ljudi, mjesta, mjesta! Još malo pa nestalo! - nastavila je kumica izvikivati svoj reklamni slogan za koji sam ja, budala, bio pomislio da je poziv upomoć nekome onesviještenom. Pogledao sam u red što se, skrećući lijevo-desno među štandovima, protezao od nje niz tržnicu. Gle, ovoga, isti onaj Friščić, pomislio sam. Bogme, i ovaj iza njega malo mi baca na Pupovca... I onaj tamo, isti onaj Kukuriku, kako li se već zove... A, gle, ovog na zavoju između štandova, bandit, taman izvlači ruku iz torbice gospođe ispred sebe! Hm, to bi trebalo prijaviti policiji, onom Tomici od maloprije, ali kako kad je zvao sa skrivena broja... A svi izgledaju kao da se nekako nećkaju, osvrću se tamo prema svježoj peradi svako malo, ali zašto onda stoje ovdje u redu? Što ako se tamo sve rasproda prije no što se oni, u zadnji čas, uspiju probiti kroz ovaj šareni metež?

U taj čas mobitel mi opet zazvoni. Ponovno "uskraćen broj". Da, javit ću se, znam tko je.
- Ej, Tomice, slušaj, na Dolcu sam i baš jednog džeparoša gledam kako ordinira, pa...
- Pardon? - uzvrati mi piskutavi glas, nimalo nalik Tomičinu.
- Jesam li dobio gospodina Renata?
- Jeste... Ako vas šalje onaj Tomica, znajte da...
- Ma koji Tomica, kakvo slanje? Ovdje Jozo Bozo.
- A, onaj mađioničar? Drago mi je! A što vama treba? Ako trebate ženu za piljenje napola, nema problema...
- Gospodine, ovdje sasvim drugi Jozo Bozo. I treba nam ravnatelj pastoralno-muzealnog središta u Kumrovcu. To je jedan novi objekt, zapravo malo stariji, ali namjena bi mu bila sasvim, kako da kažem... Gledajte, provjerili smo, vi imate sve sakramente, a opet, s druge strane, bije vas taj ateistički glas, pa nam se nekako učinilo da biste baš vi...
Tu je moja podsvijest odlučila da joj je, ako mi je život mio, najbolje na silu se probuditi iz te noćne more. Petrica je, međutim, s onim brončanim konopom oko vrata, u taj čas metalnim glasom zameketao: "Pak ni nigdar ne bu da nam nekak ne bu"...
Peti prosinca, rano ujutro, čim se napokon probudim, javit ću vam kako je sve skupa završilo.

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika