Hoće li Hotel Zagorje postati Hotel Kaptol? To je bila jedna od zanimljivijih dilema prošloga tjedna. Hoće li tamo gdje su sedamdesetih i osamdesetih mladi politički kadrovi učili o eksploataciji čovjeka po čovjeku i samoupravljanju, a devedesetih se vukovarske prognanice sa strepnjom nadale da su njihovi muškarci još živi, hoće li dakle u budućnosti u tome zdanju sjemeništarci slušati o Duhu Svetomu i crkvenim dogmama? Izgleda nam da se kotač povijesti okreće i pravi čudne osmice.

Prvo je, dakle, vijest osvanula u novinama i na portalima, pisali su se komentari, došla je i do televizije, a Katolička crkva doživjela je u tom trenutku kritike i od onih koji je inače podržavaju. Nakon svega, u petak navečer, Kaptol je oštro demantirao da preuzima političku školu u Kumrovcu i da su pregovori o takvom obeštećenju za nacionaliziranu imovinu ikada vođeni. U tom demantiju ima i dodatak: „Budući da se i dalje namjerno šire neistine, ovime svojim vjernicima i cijeloj hrvatskoj javnosti dajemo do znanja da se u tome slučaju neprijatelji Crkve služe lažima, kako bi po tko zna koji put unijeli podjele, pokušali pojačati netrpeljivost prema Crkvi i njenim pastirima, prikazujući ih kao neosjetljive za siromašne i općenito za socijalna pitanja, gramzive i isključivo navezane na materijalno." Po ovome možemo zaključiti da Katolička crkva i Savez komunista Hrvatske imaju bar jednu zajedničku osobinu: paranoičan strah od unutarnjeg neprijatelja. Dio crkvenih krugova misli da se javno mnijenje ove zemlje diktira iz jednog organiziranog centra koji opasno vuče ulijevo i ne podnosi Crkvu.

U ovome pak slučaju unutarnji neprijatelj je progovorio iz gotovo svih medija, pa mora da je gore na Kaptolu to izgledalo kao smak svijeta. Čudno je što vijest nije ranije demantirana. Ovako, naime, sve malo nalikuje na probnu dimnu bombu. Tim više što je od početka jasno da je takva trgovina s jednom krajnje kompromitiranom strankom za Crkvu loša, a za stranku dobra. Treba podsjetiti da je ta bivša partijska škola, o kojoj je Ivana Simić Bodrožić napisala izuzetno uvjerljiv roman, još za komunizma postala zloglasna. Kad se htjelo naglasiti da je netko ideološki zadojen, nesposoban i da nema nikakvoga obrazovanja, uvijek se govorilo da ima samo partijsku školu u Kumrovcu. I tu se mogu služiti s Milanom Ivkošićem da zgrade partijske škole mogu dobro doći svakome, osim Katoličkoj crkvi. Za druge su one, naime, samo obične zgrade koje treba urediti i koristiti, a za Crkvu su one opasan simbolički salto mortale. Tim više što sam uvjeren da je upravo Katolička crkva najbolja institucija da preuzme taj kompleks zajedno s njegovim simboličkim utegom. Naime, usporedba Saveza komunista i Katoličke crkve za Crkvu je prilično opasna upravo zato što je u ranim devedesetima Crkva u mnogim segmentima preuzela ulogu Saveza komunista.

Pretvorila se, nažalost, u vlastita neprijatelja. Prvo, sva karijeristička bagra iz partije početkom se devedesetih instalirala u prve redove katedrale jer su nanjušili da uspješne političke karijere bez deklarativnoga katoličanstva više nema. A Crkva je pak u tome razdoblju bila velikodušnija od dragoga Boga i primala je u svoje okrilje sve svoje zabludjele kćeri i sinove. Drugo, niti jednoga važnog moralnog, političkog ili gospodarskog pitanja nije bilo, a da se u njega nije umiješala ili bar o njega očešala Katolička crkva. Treće, tih se godina blagoslovilo gotovo sve: od industrijskih postrojenja do javnih zahoda. Međutim, taj blagoslov nije bio u prvome redu blagoslov od Boga preko njegovoga zemaljskog sluge, nego blagoslov politički jake institucije koja odjednom ima nevjerojatnu moć. Četvrto, utjecaj Crkve na zakonodavnu vlast, iako neformalan, bio je ogroman. Zbog Crkve i s njenim blagoslovom donosili su se u ovoj zemlji mnogi zakoni. Neki i prilično štetni, poput zakona u potpomognutoj oplodnji i slično. Peto, u škole je uveden vjeronauk i on je uskoro dobio jasan nacionalni predznak, tako da su sva djeca druge vjere bila izolirana. Šesto, razni kriminalni tipovi su osjetili da u toj deklarativnoj vjeri mogu imati i moćnu zaštitnicu, pa se krunica iz ruku pobožne starice preselila na retrovizor mafijaškoga BMW-a. Sedmo, kad bi nekoga trebalo zaposliti, kad je trebalo ishoditi kakvu dozvolu ili pak kad je trebalo zasjesti na neku funkciju, veza se tražila preko Crkve. Župnici su odjednom postali moćni, kao što su to bili partijski sekretari nekad.

U trenutku kad je propala partija, odjednom se za velik broj ljudi stvorio ideološki vakuum, čudna praznina. Tu je prazninu preuzela vjera. I od tada je ovo u velikom postotku katolička zemlja u kojoj se nikako ne živi katolički. Oni iz visoke politike koji spadaju u kršćanske stranke, zemlju su hladnokrvno opljačkali. Pri tome je i Crkva tokom ovih dvadeset godina pokazala zavidan stupanj težnje za materijalnim. Upravo ono što danas pokušavaju demantirati. Pa čak i ako vijest o preuzimanju partijske škole nije točna, petnaest godina suradnje i dogovora oko povrata imovine s kompromitiranom strankom ne može se zbrisati jednim demantijem.