"Glumu sam izabrala ili ona mene, kakogod, ne da bih se žalila kako mi je naporno, nego da bih živjela na način koji neće biti muka, već zadovoljstvo i užitak", kaže Jadranka Đokić. Glumica proslavljena ulogom sestre Helge u sitcomu "Naša mala klinika", za ulogu Djevojke koja želi otići u dječjoj predstavi "Ovo bi mogla biti moja ulica" nominirana je za Nagradu hrvatskog glumišta, a u Zagrebačkom kazalištu mladih zaigrat će u predstavi "Moj sin malo sporije hoda" čija je premijera zakana za 26. studenog. Kada ne glumi, 30-godišnja Puležanka trudi se spavati, gledati filmove koje su svi već davno pogledali, posjećuje izložbe, zapleše, najžešće kada DJ Krželj pušta.. Iako je više od dvije godine u sretnoj vezi s umjetnikom Ivanom Marušićem Klifom, Jadranka, kaže, ne posjeduje recept za sreću već se drži onoga da "svaki par mora znati što ih povezuje i to njegovati".

EXTRA: Pripremate predstavu koja će biti premijerno prikazana u Zagrebačkom kazalištu Mladih krajem studenog. Možete li nam ukratko predstaviti projekt?

-"Moj sin samo malo sporije hoda" je komad koji je napisao izuzetno talentirani Ivor Martinić, a režira nas nezamjenjivi Janusz Kica. Priča je to o uvijek kompliciranim i zategnutim obiteljskim odnosima koji, dok se obitelj suočava sa bolešću najmlađeg člana, postaju još potenciraniji. Publika upoznaje majku koju igra Ksenija Marinković, njenu sestru udanu za vlasnika butika, par kojeg igraju Uršu Raukar i Krešimira Mikića, sina koji zbog bolesti sve manje hoda a kolicima se sve više vozi, igra ga Vedran Živolić. Tu je i otac, Sreten Mokrović, i lijepa sestra, Lucija Šerbedžija, dementnu baku igra Doris Šarić-Kukuljica, a djeda Damir Šaban. Ja igram ulogu sestrine prijateljice koja malo previše priča, a mladića u kojega sam zaljubljena tumači Goran Bogdan. Svi su likovi okupljeni u stanu na poseban dan, proslavi sinovljeva 25. rođendana.

EXTRA: O kakvom se liku točno radi? Pašu li Vam više uloge zlica ili dobrica?

- Sara je samo jedna od onih običnih djevojaka koja nije obdarena specijalnom ljepotom i toga nedostatka je svjesna. Prilično je ogorčena, malo naporna, malo sebična, ali iskrena, otvorena i poduzetna djevojka koja se ne prepušta melankoliji ili samosažaljenju, već traži prepoznavanje i izlaz uz pomoć mladića u kolicima. Pristaju li mi dobrice ili zlice? Tu odluku prepuštam publici, meni je za svaku ulogu bitno razumijevanje postupaka određenog lika i neka vrsta suosjećanja.

EXTRA: Jedna ste od glumica nominiranih za Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu djevojke koja ne želi otići u predstavi "Ovo bi mogla biti moja ulica", potresnoj priči o nasilju među mladima.

- Da. "Ovo bi mogla biti moja ulica" je predstava koju smo upravo na dan našeg razgovora odigrali 73. put. Mislim da ju je pogledalo nekoliko tisuća školaraca različita uzrasta i da je uspjela uspostaviti vezu s tim mladim ljudima. Nakon svake izvedbe s djecom razgovara psiholog pa uz tu potporu "Ulica" postaje i više od predstave - ona je projekt koji potiče verbalizaciju problema koje mladi osjećaju. Mislim da je nedostatak ljubavi, razumijevanja i komunikacije od strane prezasićenih odraslih orijentiranih samo na one "ozbiljne" , tj. njihove probleme, ono što djeca najčešće ističu.

EXTRA: Mislite li da današnje majke imaju više razloga za zabrinutost no što je, recimo, Vaša majka imala kad ste Vi bili u tinejdžerskim godinama?

- Mislim da je majka - majka, kako nekada tako i sada. Ona uvijek ima jednaku dozu opće zabrinutosti za svoje dijete, njegovu budućnost, snalaženje u društvu... Danas mi se čini da su djeca naprosto prisiljena ranije odrasti. Brže ulaze u način života odrasloga čovjeka, no emocionalna inteligencija često zaostaje.

EXTRA: Razmišljate li o majčinstvu i braku? Jeste li kao tinejdžerica imali planove kada ćete se udati i koliko djece bi bilo najbolje imati?

Nastavak intervjua pročitajte u tiskanom izdanju magazina Extra