Objavljeno u Nacionalu br. 386, 2003-04-08

Autor: Nenad Polimac

Senzacionalno otkriće u arhivu Hrvatske kinoteke

Nacional otkrio: Zabranjeni i izgubljeni hrvatski film

Najbriljantniji hrvatski satirični film o Informbirou ,'Tajna dvorca I. B.', bio je godinama zagubljen

'Tajna dvorca I.B.' izvrstan je satirični film o rezoluciji Informbiroa koji nikad nije prikazan'Tajna dvorca I.B.' izvrstan je satirični film o rezoluciji Informbiroa koji nikad nije prikazan“Kakav je to film!”, zadivljeno je uskliknuo Gian Luca Farinelli, direktor ugledne kinoteke iz Bologne kad su mu potkraj prošle godine kolege iz beogradske Jugoslovenske kinoteke u svojoj dvoranici na Košutnjaku priredili program raritetnih filmskih dragulja. Na ekranu je silovito plesala tamnokosa žena odjevena u dekoltiranu haljinu bez rukava razrezanog donjeg dijela, a prizor je bio bizaran već i stoga što se njezin nastup odigravao usred polja, među radnicima i kombajnima. Taj primjer ekstravagantne socrealističke filmske estetike imao je i poseban politički naboj: plesačica je simbolizirala Rezoluciju Informbiroa koja je došla pobuniti jugoslavenski narod protiv njegove “izdajničke” vlade, a njezina pojava među poljoprivrednicima bila je prvi potez u ostvarivanju tog cilja.

'Tajna dvorca I.B.' izvrstan je satirični film o rezoluciji Informbiroa koji nikad nije prikazan, a mogao je znatno utjecati na povijest hrvatske kinomatografijeTada sam prvi put vidio film “Tajna dvorca I.B.”, dovršen 1951. za zagrebački Jadran film, koji nećete pronaći ni u jednoj povijesti hrvatske ni jugoslavenske kinematografije. Film, naime, nema cenzurni karton, koji bi mu dopuštao javno prikazivanje: nakon što je proizveden, strpan je u podrum Jadran filma i otad za njega nitko nije čuo. Zaborav ga je uistinu dobro prikrio, jer ga se jedva sjećaju i danas rijetki članovi njegove filmske ekipe. Dok su se, recimo, o bunkeriranom filmu “Ciguli Miguli”, nastalom u otprilike isto vrijeme, neprestano ispredale legende, sve dok mu u ožujku 1977. nije napokon dana cenzurna dozvola, “Tajna dvorca I.B.” kao da je prestala postojati. Možda i stoga što je “Ciguli Miguli” bio cjelovečernji film čije podrugivanje sovjetskom modelu komunizma nije nimalo izgubilo na oštrini tijekom vladavine jugoslavenskog jednopartijskog političkog sustava, dok je “Tajna dvorca I.B.” ipak samo srednjometražna baletna satira (traje oko 23 minute), čija je politička aktualnost smatrana dvojbenom i u razdoblju kad je snimljena.

Kako se kopija tog filma zatekla u Jugoslovenskoj kinoteci, posebna je zagonetka. Hrvatski filmski producenti morali slati kopije svojih filmova u beogradski arhiv samo ako su bili prikazivani u kinima. Kopiju “Tajne dvorca I.B.” očito je netko tamo donio kao kuriozitet ili je poslana na cenzuru, pa kad film nije dobio dozvolu, proslijeđen je u Kinoteku, što je tih godina bila uobičajena procedura. Ondje ju je mnogo kasnije otkrio Dinko Tucaković, direktor programa Muzeja Jugoslovenske kinoteke, i predstavio u svojoj dvorani u Kosovskoj ulici kao “film iznenađenja” u prosincu 1992. Taj se datum može smatrati i svjetskom premijerom “Tajne dvorca I.B.”. Kao prvorazredni primjerak camp estetike film se u lipnju 1998. našao u programu Trash maratona, zajedno s prvim srpskim zvučnim filmom “Nevinost bez zaštite” Dragoljuba Aleksića i erotskom burleskom “Iza doline supervještica” Russa Meyera te se otad na njega redovito ukazuje pažnja filmskim znalcima koji posjete arhiv na Košutnjaku.

Kolika je šteta što i Hrvatska kinoteka nema dvoranu u kojoj javnosti može pokazivati izabrana ostvarenja iz svog fundusa (o čemu se već mjesecima u nas vodi polemika), shvatio sam vrativši se u Zagreb. Da, i u nas postoji kopija tog filma, samo što je nitko ne može vidjeti – osim na montažnom stolu. Pa dok je razumljivo divljenje beogradskih filmskih entuzijasta camp elementima kojima obiluje “Tajna dvorca I.B.”, dobrim poznavateljima hrvatske kinematografije film je zanimljiv iz drugih razloga: on svjedoči na kako je visokoj razini bio hrvatski film toga razdoblja, a po nekim je osobitostima filmskog izričaja ta baletna satira superiorna čak i hrvatskim cjelovečernjim filmovima s kraja 40-ih i početka 50-ih godina.

Produkcijski se film doima impresivno. Radnja počinje u dvorcu nazvanom I.B. (snimalo se u Mokricama), što je kratica za Informbiro, odnosno Kominform – Komunistički obavještajni ured osnovan u rujnu 1947. u Poljskoj kao neformalni savez europskih komunističkih partija, koje su posredstvom te udruge mogle “ostvarivati kontakte i razmjenjivati obavijesti”. Kominform je trebao zamijeniti od 1943. ugaslu Kominternu, međunarodnu organizaciju komunističkih partija pod vrhovnim nadzorom Sovjeta, koja je raspuštena kako bi se udobrovoljili zapadni saveznici. Upravo je zato Kominform naglašavao svoj neformalni karakter (ako se u takvo što uopće moglo vjerovati). Na osnivačkom sastanku jugoslavenski delegati Milovan Đilas i Edvard Kardelj dobili su pljesak oštro prigovarajući francuskim kolegama zbog toga što u svojoj zemlji nisu uspjeli preuzeti vlast, ali vrlo brzo i sami su postali meta napada. Drugi sastanak Kominforma održan je u lipnju 1948. u Bukureštu, ali bez Jugoslavena, jer su se u međuvremenu odnosi Staljina i Tita iznimno zategnuli glede subordinacije vrhovnom autoritetu i različitih strategija prema kolektivizaciji sela: na sastanku je donesena rezolucija kojom je Jugoslavija isključena iz Kominforma, a “zdravim snagama” među jugoslavenskim komunistima preporučeno je da riješe problem u vlastitim redovima. To se nije dogodilo, jer je već potkraj srpnja na V. kongresu KPJ Tito dobio podršku svoje partije i otad počinje rascjep u europskom komunističkom pokretu: Sovjetski Savez gomila trupe na mađarskoj granici, donedavno “prijateljske” zemlje komunističkog bloka neprestano bockaju Jugoslaviju, a ponovna uspostava odnosa sa Zapadom napreduje sporo zbog različitosti državnih sustava.

“Tajna dvorca I.B.” metaforički se bavi shizmom koja je na međunarodnom planu potresala Jugoslaviju sve do Staljinove smrti 1953. U dvorcu I.B. kućedomaćin (Nenad Lhotka, najpoznatiji hrvatski baletni plesač tog razdoblja – osobito na nastupu u “Romeu i Juliji” s legendarnom Anom Roje; on je ujedno i koreograf filma) u svom laboratoriju eksperimentira s raznoraznim “provokacijama” koje se nalaze u bocama, sve dok mu ne stigne visoki gost odjeven u rusku rubašku (operni pjevač Gregor Radev, brat velike primadone HNK Marijane Radev). Taj ga prekori zbog neučinkovitosti prema “Čudovišnoj zemlji” (dakako, Jugoslaviji) te odmah sazivaju sastanak delegata iz gubernija . Stiže ih petero (uz još mladog Milka Šparembleka tu su i Štefica Kiš, Ladislav Sertić, Zvonko Potkovac i Rudolf Malenčić), a kad su svi na okupu, magijskim obredom iz velikog kotla izlazi Rezolucija (Silvija Hercigonja, tada balerina u tzv. karakternim ulogama, poslije vrsna baletna pedagoginja). Njezino uskrsnuće popraćeno je pravim bakanalijama.

Iako je u prvih desetak minuta film naizgled puka baletna zafrkancija, politički su naglasci precizni. Kućedomaćin nosi tradicionalnu mađarsku plemićku odoru, jer je sjedište Kominforma bilo u Budimpešti: lik koji tumači Nenad Lhotka očito je Matyas Rakosi, tada prvi čovjek mađarske komunističke partije. Gost u rubaški simbolizira sovjetski utjecaj u Kominformu, a i delegati gubernija diskretno su personalizirani: Štefica Kiš utjelovljuje rumunjsku Židovku Anu Pauker (tjednik Time proglasio ju je tih godina najmoćnijom ženom na svijetu, sve dok nije razvlašćena u predsmrtnim Staljinovim antisemitskim čistkama), Milko Šparemblek je talijanski komunist Palmiro Togliatti, a po novinama i referatima koje vade iz torbi može se zaključiti da su na sastanku još predstavnici Francuske, Čehoslovačke i Bugarske. Zanimljivo je također da film istodobno ironizira i plemićku tradiciju (dvorac kao poprište zbivanja, lakaji i posluga koji trčkaraju oko kućedomaćina, njegova odjeća i dragocjenosti kojima je okružen) i novu komunističku dogmatiku, najuočljiviju u ulizivačkom ponašanju i jednoličnoj odjeći delegata.

Nakon što su uspjeli prizvati Rezoluciju u život, ona kreće u Čudovišnu zemlju, a te su scene najzanimljiviji dio filma: one nemaju klasičnu koreografiju (Nenad Lhotka bio je zadužen samo za prizore u Mokricama) nego Silvija Hercigonja pleše među statistima kao neprirodni umetak. Spoj klasičnog baleta i socrealističkog okružja nije nikad tako radikalno izveden u povijesti kinematografije (osim možda u kineskim “revolucionarnim” filmovima). Misija na polju završava katastrofalno, jer poljoprivrednici otjeraju uljeza, a Rezolucija se ne provede bolje ni u tvornici, gdje je radnici objese o kran. Konačni udarac dobije u vagonu, kamo je došla pobuniti obične putnike: oni je izbace kroz prozor jurećeg vlaka i ona završi u rijeci. Kad dopuže do dvorca I.B., ima još samo toliko snage da se domogne stola na kojem je održan sastanak urotnika protiv Čudovišne zemlje i ondje umre. Kućedomaćin, visoki sovjetski gost i delegati iz gubernija prirede joj spektakularan sprovod (neki kadrovi iz tog dijela podsjećaju na “Vampira” C.T. Dreyera), a po povratku u dvorac očekuje ih neugodan brzojav kojim ih “mudro rukovodstvo” – zbog neuspjeha cjelokupne operacije – poziva na hitno “liječenje” u Moskvu.

Iz izlaganja sadržaja filma očito je da je u pitanju prigodna politička satira koja se izruguje neuspjelim naporima Kominforma da naškodi Jugoslaviji. “Tajna dvorca I.B.” nije bila jedini takav proizvod u tom razdoblju: socrealistička poetika prožimala je cjelokupnu jugoslavensku kulturu (bilo bi zanimljivo danas izvesti operu Ive Tijardovića “Dimnjaci uz Jadran” s početka 1951., koja sadržava poprilično nadrealnu scenu raspjevanog partijskog sastanka), a politička satira osobito se njegovala u Hrvatskoj, ponajprije zahvaljujući dinamičnom Fadilu Hadžiću. On je tada bio glavni urednik satiričnog lista Kerempuh, čija su visoka naklada i odlični prihodi osigurali financiranje dvaju zanimljivih kreativnih “produžetaka”.

Prvi je bio Kerempuhovo vedro kazalište, osnovano pod pokroviteljstvom Društva novinara Hrvatske, na inicijativu Agitpropa CK KPH. Njegov se program sastojao od satiričnih skečeva te malih komičnih opera i baleta kojima je tema bila izrazito politička: izrugivanje Informbirou i Staljinu, zapadnom imperijalizmu i domaćoj “reakciji”. Prva predstava održana je u nedjelju, 4. prosinca 1949., u velikoj dvorani Radničkog doma (današnja Tvornica), a prisutna politička elita bila je oduševljena kao i obična publika. Narodni list posvetio je cijelu stranicu (a imao ih je samo osam) tom novom fenomenu, ističući da je najveći pljesak pobrao skeč “Predavanje sovjetskog učenjaka prof. P.M. Budalastova”, u kojem je briljirao glumac Emil Kutijaro, komično nabrajajući autentične citate iz sovjetskih “znanstvenih” radova. Scenarist skeča bio je 26-godišnji Vatroslav Mimica, sudionik NOB-a, koji je nekoliko mjeseci prije postao generalni direktor najvećeg hrvatskog filmskog poduzeća Jadran film.

Uz Mimicu, u radu Kemphuhova vedrog kazališta sudjelovala je prava hrvatska kulturna krema: predstave su režirali dramatičar Pero Budak i glumac Mato Grković, među scenaristima su bili glavni Kerempuhovi aduti Fadil Hadžić i Mirko Trišler, balete su koreografirali Nenad Lhotka, Oskar Harmoš i Milko Šparemblek, glumili su Mia Oremović, Drago Krča, Aca Binički i mnogi drugi, a plesali Silvija Hercigonja i tadašnja prvakinja HNK Sonja Kastl. Kerempuhovo vedro kazalište nikad nije imalo stalnu postavu – bio je to dobrodošao honorarni posao svim njegovim sudionicima – a nakon Radničkog doma scena se najprije preselila u Malo kazalište HNK (današnja Gavella), a zatim na Kaptol 9. Iz njegovih predstava na potonjoj lokaciji, na Hadžićevu inicijativu, potkraj 1950. nastat će kazalište Komedija. Jedna od najpopularnijih baletnih satira izvođena u sklopu programa Kerempuhova vedrog kazališta, po Hadžićevu scenariju, zvala se “Druga rezolucija”. Po njoj je poslije napravljena “Tajna dvorca I.B.”, s gotovo istom baletnom ekipom koja je nastupala i na pozornici, samo što se u glavnoj ulozi u filmu pojavio Nenad Lhotka, preuzevši i funkciju koreografa (taj je posao na sceni obavio Oskar Harmoš, suprug Ane Roje).

Drugi produžetak Kerempuha bio je Duga film, poduzeće za proizvodnju crtanog filma, koje je kao svoj prvi proizvod napravilo 22-minutni crtić (poslije skraćen na 16 minuta) “Veliki miting”, satiričnu zgodu o sovjetskom novinaru koji radi reportažu o Albaniji, gdje zatječe samo močvare prepune žaba, da bi na povratku bio zaprepašten čudesnim privrednim preporodom Jugoslavije. Ideju za film dao je Mirko Trišler, a na scenariju su surađivali cjelokupna redakcija Kerempuha i Norbert Neugebauer, brat redatelja Waltera Neugebauera, crtača izvrsnih stripova iz razdoblja predratne Jugoslavije i NDH. Ipak, Hadžićeva je nevidljiva ruka posvuda prisutna, pa čak i u dosjetci da se Jugoslaviju naziva Čudovišnom zemljom, isto kao i u “Tajni dvorca I.B.”. Iz Duga filma, kojem je nakon samo godinu i pol rada tadašnja ministrica financija Anka Berus ukinula dotaciju kao nevažnoj kulturnoj djelatnosti, iznikla je kasnija Zagrebačka škola crtanog filma.

Popularnost Kerempuhova vedrog kazališta privukla je kao gledatelja i filmskog redatelja Milana Katića. U poratnoj hrvatskoj kinematografiji on je dotad režirao devet dokumentaraca, među kojima je najzanimljiviji srednjometražni film “Snaga i mladost” (traje gotovo 50 minuta) iz 1946., prikaz natjecanja mladeži za značku “Zren” (dodjeljivala se pojedincima koji su se isticali redovitim izvođenjem tjelovježbe, sportskim aktivnostima i sudjelovanjem na radnim akcijama): kadrovi mladića i djevojaka besprijekorne građe i nastojanje da se na filmskoj vrpci zabilježi tijelo u pokretu povremeno asociraju na “Olimpijadu” Leni Riefenstahl, što je hvalevrijedan uzor za ostvarenje nastalo u razdoblju rigidne socrealističke poetike. Katić je bio osoba iznimno zanimljive biografije (rođen je u Samoboru 1900., umro u Zagrebu 1969.). Iako je diplomirao dirigiranje na zagrebačkom konzervatoriju, opredijelio se za publicistiku, pisao kritike i uređivao kulturne rubrike (Nenad Lhotka sjeća se Katićevih pohvalnih kritika svog plesačkog umijeća), a u doba NDH pisao je u listu Nova Hrvatska i radio u Hrvatskom slikopisu, prvom hrvatskom poduzeću za proizvodnju filmova, sudjelujući kao koscenarist na filmovima Oktavijana Miletića “Lisinski” i “Radium – izvor zraka”. U poratnim godinama nije imao problema, jer je u Hrvatskom slikopisu slovio kao “veza s partizanima”, a sudjelovao je i u spašavanju filmske tehnike, kojoj je prijetila zapljena ili čak uništenje pri povlačenju Nijemaca i ustaša.

Kao već renomirani dokumentarist (uz “Snagu i mladost” izdvajaju se i filmovi “Na izbore”, “Iz tame u svjetlost” i “Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji”), Katić je poželio režirati igrani film i predložio je da to bude ekranizacija baletnog skeča “Druga rezolucija”. Njegov je zahtjev prihvaćen i stoga što je tada ključna osoba u Jadran filmu bio suradnik Kerempuhova vedrog kazališta Vatroslav Mimica (mladost tada nije bila problem za preuzimanje funkcija: Fadil Hadžić bio je tek godinu dana stariji od Mimice, a samo je nizao direktorska zaduženja). Mimica je imao podršku tadašnjih političkih struktura (danas posebno ističe liberalne poglede i susretljivost organizacionog sekretara CK KPH Zvonka Brkića) i mogao je slobodnije profilirati ono što se snima: upravo se zbog toga hrvatska filmska produkcija – osobito glede političkih satira – razlikovala od kinematografskih sredina u drugim jugoslavenskim republikama; jedino je beogradski Zvezda film 1950. proizveo kratku igranu satiru “Govori Moskva” i na tome je sve završilo. Katić je u ljeto iste godine počeo snimati “Tajnu dvorca I.B.”, Katićevi kolege iz Hrvatskog slikopisa Branko Marjanović i Oktavijan Miletić realizirali su još jedan skeč iz Kerempuhova vedrog kazališta, “Profesora Budalastova”, opet s Kutijarom u glavnoj ulozi, u jednom jedinom 7-minutnom kadru (snimalo se kod starog Velesajma, preko puta današnjeg Studentskog centra: po Miletićevim sjećanjima, posao je bio obavljen za samo jedan dan), a u isto je vrijeme mladi Bogdan Maračić režirao “Kerempuhov dnevnik”, također satiru protiv Informbiroa. U proljeće 1951. premijeru je imao ambiciozni crtić “Veliki miting”, koji se prikazivao kao predigra cjelovečernjem prvijencu Fedora Hanžekovića i bio oduševljeno primljen.

Ipak, film “Ciguli Miguli” iz 1952., u Marjanovićevoj režiji i po scenariju Jože Horvata, tada iznimno utjecajnog u Agitpropu CK KPH, dokrajčio je taj trend, jer se autor drznuo stupiti na sklizak teren: koliko se god scenarist izvlačio da je u glavnom liku aparatčika koji raspušta glazbena društva u provincijskom hrvatskom mjestu ironizirao sovjetski komunizam, ipak su neki ubojiti žalci bili upućeni i jugoslavenskom socijalizmu, što se smatralo nedopustivim. Film je završio u bunkeru, a politička se satira prestala njegovati.

Najparadoksalnije je to što je iz te grupe filmova jedino “Veliki miting” dočekao premijeru: spoj političke satire i crtića očito je bio pun pogodak. “Ciguli Miguli” dočekan je žestokim osudama, “Profesor Budalastov” netragom je nestao, kao i Maračićev “Kerempuhov dnevnik” (ogorčeni Maračić napustio je film i postao radijski redatelj). A “Tajna dvorca I.B.”? Hadžićeva je pretpostavka da je problem proizišao iz različitog prihvaćanja medija: karikirani ples Silvije Hercigonje u ulozi Rezolucije zabavljao je publiku na brojnim predstavama Kerempuhova vedrog kazališta, no na filmu je poprimio drukčiju dimenziju – nije se doimao smiješno nego groteskno. Mimici se pak čini da je problem bila i duljina filma: gotovo polusatna cjelina nije imala nikakve šanse u kinima, a problem je bio i u tome što Jadran film dotad uopće nije njegovao formu kratkog igranog filma, nego samo dokumentarce (tek su 1954. i 1955. snimljeni prvi kratki igrani filmovi koji su pokazani publici: “San male balerine” Branka Bauera, “Ogledalo” Ante Babaje i “Prijatelji sa otoka Suska” Milana Luksa). Sve spomenute političke satire nastale su ad hoc, nisu bile ni unesene u prethodne proizvodne planove – što se tada smatralo obveznim – pa nakon što su završene, nitko nije znao što bi s njima. Osim toga, produkcija filmova u to se doba beskrajno otezala: predstave Kerempuhova vedrog kazališta bile su hit potkraj 1949. i 1950., a kad je “Tajna dvorca I.B.” napokon završena, izvorni predložak već je zastario i skinut s repertoara.

U svemu je najlošije prošao Katić. Iako je očito da je po vizualnom rukopisu “Tajna dvorca I.B.” možda najrafiniraniji igrani film toga razdoblja (Hadžić i Nenad Lhotka bili su ugodno iznenađeni kad sam im nedavno pokazao film na VHS kazeti, hvaleći upravo Katićevu redateljsku vještinu i fascinantnu produkcijsku razinu), Katić se vratio dokumentarcima, najčešće prigodne naravi (od 1957. uopće više nije režirao). Za cjelovečernji igrani film nije imao ambicija, zadovoljavajući se neformalnom funkcijom pokrovitelja i učitelja buduće generacije hrvatskih filmaša. Tko zna, da je “Tajna dvorca I.B.” svojedobno ipak prikazana, možda bi Katić dobio novu priliku pa bi povijest hrvatske kinematografije 50-ih godina danas izgledala neusporedivo drukčije?!

Nenad Lhotka i ‘Tajna dvorca I.B.’
Glasoviti hrvatski baletni plesač s međunarodnom karijerom bio je koreograf filma Milana Katića

Baletni plesač Nenad Lhotka, sin renomiranog skladatelja Frana Lhotke, danas živi u Kanadi, kamo je otišao 1955. i postao šef Kraljevskog baleta u Winnipegu. Baletnu karijeru počeo je 1941. u HNK a 1949. surađuje kao koreograf u Kerempuhovu vedrom kazalištu. S filmskom koreografijom prvi se put susreo u ‘Tajni dvorca I.B.’ Milana Katića, no rezultat svog posla nije vidio, jer je potkraj 1950. otišao u Pariz, gdje je tada bio angažiran kao solist u prestižnoj baletnoj trupi “Jeanine Charrat”. Lhotka nije znao da je film završio u bunkeru Jadran filma. Na snimanja je stekao dojam da redatelj Katić nije u rangu velikih imena hrvatske kinematografije toga razdoblja, poput Oktavijana Miletića i Branka Marjanovića, ali je promijenio mišljenje nakon što je nadavno (čak nekoliko puta) pogledao film.
Lhotka je još samo jednom napravio filmsku koreografiju – 1953. godine za njemačko-slovensku glazbenu melodramu “Jednom ću se vratiti – Dalmatinska svadba” u režiji Geze von Bolvaryja.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika