Zoran FerićU jednoj drami Ivana Supeka gledatelji se susreću s krajnje originalnim načinom biranja ministara: lutrijom. Čovjek koji kupi srećku državne lutrije, automatski je i ministarski kandidat. Problem, naravno, nastaje kad spomenuti ministri-dobitnici uđu u svoje kabinete i ugledaju prazne okvire slika koje su, očito, ukrašavale zidove tih ureda. Ministri koji su ministrovali prije njih, također mušterije velike državne lutrije, ponijeli su sa sobom suvenire. U tom trenutku susrećemo se u drami s oštrom groteskom u službi satire. Upravo mi se to prije više od dvanaest godina, kad sam gledao dramu, učinilo malčice pretjerano. Jer to da državni dužnosnici kradu sve u šesnaest dobro se znalo i onda, međutim običnom je građaninu sav taj lopovluk izgledao nekako suptilnije. Drugim riječima, netko može pokrasti milijune da i ne trepne, ali pohlepa i drskost da skida sa zida sliku i srolanu je gura u nogavicu, kao da je u seriji “Alo Alo”, mogle su nam se onda, uoči samog raspada Jugoslavije, učiniti samo kao karikatura ili simbolička transpozicija. Tek poslije čuo sam da su pojedinci iz komunističke nomenklature ukrašavali svoje stanove državnim slikama. I to je, ma koliko nama danas izgledalo kao nepotrebno i blesavo kompromitiranje, zapravo simptom odnosa tih ljudi prema državnoj i društvenoj imovini.

Kamo to gledaju naši ministri
Ministri danas nisu takvi, ne izrezuju slike iz okvira i ne odnose ih kući. Događa se, zapravo, nešto još gore: oni ih ni ne primjećuju. To je, dakako, gore za slikarstvo, ali je možda bolje za državnu imovinu. U čitavom skandalu oko krađe Crnčićevih platna iz kabineta trojice potpredsjednika Vlade zanimljiva je zapravo činjenica da krađu nisu otkrili oni iz čijih su radnih prostora slike odnijete. U novinama, naime, piše da je kradljivac Crnčićevu sliku s motivom mora iz Linićeva kabineta zamijenio drugom, s motivom rijeke. Iako se sve to vjerojatno dogodilo prije nekoliko tjedana, potpredsjednik Vlade Linić to nije primijetio. Smetala su, navodno, nekakva vrata koja su zaklanjala sliku, a mene pomalo brine što nam drugi čovjek u Vladi ne razlikuje more od rijeke. Potpredsjednik Granić pak nije vidio da mu fali slika iz kabineta zato što je bila zamijenjena drugom sličnoga motiva. Pljačku nije uočio ni potpredsjednik Simonić. Zloban čovjek postavio bi pitanje kamo to gledaju naši ministri, a dobronamjeran bi odgovorio da vjerojatno gledaju u vedru budućnost. Pa im u sadašnjosti štošta promakne. Stoga pomalo čudi izjava potpredsjednika Vlade Simonića da je krađa slika velik skandal i da su odgovorne službe za osiguranje Banskih dvora i za čuvanje vrijednosti u njima. To mi pomalo izgleda kao umanjivanje vlastite odgovornosti. Istina je da su za sigurnost ministara i državne imovine u Banskim dvorima odgovorne službe zaštite, ali je isto tako istina da su za istu stvar odgovorni i sami ministri. Barem u tolikoj mjeri da mogu primijetiti krađu sa zidova vlastitih ureda. Policija odnedavno po zagrebačkim školama dijeli brošuricu s naslovom “Kako si pomoći”. U toj su knjižici nabrojeni najčešći načini kako operiraju kradljivci, pljačkaši i kriminalci raznih fahova, a opći zaključak je zapravo savjet djeci i građanima da štite i paze sami sebe. Odnosno, da gledaju oko sebe, uočavaju ljude sumnjiva ponašanja i sumnjive konstelacije jer policija, da bi djelovala učinkovito, treba pomoć građana. Osobito onih koji su postali žrtve nekoga kriminalnog djela. Naši su potpredsjednici Vlade postali žrtve a da to nisu primijetili. Predlažem stoga nadležnima u MUP-u da tu brošuricu osim po osnovnim školama dijele i hrvatskim ministrima, a ne bi naodmet bilo da se nađe i na saborskim klupama. Tek bi onda uvaženi zastupnici, ministri i članovi Vlade vidjeli koliko su, zapravo, sami krivi ako im netko u tramvaju ukrade novčanik.

Ono što bi pak trebalo zabrinuti nas ostale, građane i glasače, jest pitanje koliko su oni sami krivi ako im netko skine glavu. Jer ta glava, onoga momenta kad smo glasovali za nju, više nije samo njihova, ona se itekako tiče sviju nas i nekakav je garant naše sigurnosti i normalnog funkcioniranja države. Stvarčica koju plaćamo da bismo si tako u prvom redu osigurali sigurnost. Života i imovine. Ovom krađom došle su na vidjelo mnoge stvari u vezi s Vladom zbog kojih građani ove zemlje moraju osjećati duboki nespokoj. U prvom redu mogućnost da se krađa tako glatko izvede iznutra. To znači da se po uredima potpredsjednika naše vlade šeće tko hoće. Što je onda s povjerljivim podacima, što je s državnim tajnama i uopće ozbiljnijim državnim interesima mnogo važnijima od nekoliko Crnčićevih ulja? Pri tome nikako ne želim obezvrijediti Crnčićeve slike, ali šteta koja na ovaj način može biti učinjena jednostavno je neusporediva. Osim toga ozbiljnu zabrinutost može pobuditi i činjenica da su kabineti ministara i potpredsjednika tako dostupni upravo u trenutku kad se predsjedniku države i Vlade prijeti smrću. Odjednom svi građani ove zemlje vide da je podmetanje bombi u ladice najviših državnih dužnosnika mačji kašalj. Ubojstvo Đinđića pokazalo je jugoslavenskim građanima ranjivost njihova čelnog čovjeka, ali uvjetovalo je i drastične ofenzive u ratu s mafijaškim klanovima koji obavljaju prljave poslove politike. Krađa slika u Vladi pokazala je pak svima nama na prilično drastičan način da je svatko dostupan i opću nesigurnost u kojoj živimo.

Ljubav između vlasti i slika

Potpredsjednici Vlade vjerojatno su trebali vidjeti što im to fali sa zidova, tako bi pokazali da im i kultura nešto znači, a ne da prolaze pokraj nje kao pokraj turskog groblja. Jer ljubav između slika i vlasti duga je vijeka. Uzmimo primjerice samo prošlo desetljeće. U Tuđmanovoj eri puno se pažnje pridavalo slikama, one su bile sredstvo da se nekako zadovolji žudnja za osjećanjem kulturnog identiteta i kontinuiteta. Crnčićeve marine u tim su konstelacijama itekako važne jer djelatno pokazuju da imamo more na koje smo stigli u stoljeću sedmom. Đermano Senjanović bi pitao: “U stoljeću sedmom? Da, ali u koju uru?”

Koliko je pak sati kad je riječ o sigurnosti najviših članove Vlade? Svakako pet do dvanaest. Jer ono o čemu predsjednici i potpredsjednici država i vlada doista ne mogu voditi brigu jest njihova sigurnost. Kako bi to izgledalo da nam, recimo, predsjednik Vlade dočekuje strane državnike i umjesto da ih gleda u oči, motri i promatra krovove okolnih kuća da vidi ima li snajpera. Ili da nam se predsjednik države saginje pod službenu limuzinu da vidi nije li minirana. Propusti koji su učinjeni što se tiče sigurnosti mnogo su ozbiljniji od ove istovremeno bezobrazne i smiješne krađe. Tješi jedino činjenica što se kazaljke na onom imaginarnom satu još nisu poklopile i što su nam u Banskim dvorima još uvijek svi živi.