Objavljeno u Nacionalu br. 387, 2003-04-15

Autor: Nenad Polimac

FILMSKI TRIBUNAL - Nenad Polimac

Film 'Harrisonovo cvijeće'HIP promovira kao senzaciju o Vukovaru koji je prošle godine objavljen na videu u Srbiji

Prvi put u povijesti hrvatskoga filmskog biznisa politička je stranka sponzorirala predstavljanje jednog filma

Scena iz filma "Harrisonovo cvijeće"Scena iz filma "Harrisonovo cvijeće"Prošloga tjedna odigrala se jedna od najneobičnijih epizoda u povijesti hrvatske filmske distribucije. Dok se većina njihovih kolega bori kako bi dobila sponzore (tj. prateću reklamnu podršku) u jakim tvrtkama poput HT-a, VIPneta ili neke od hrvatskih pivovara, zagrebačko-osječki MG Film uspio ga je pronaći – prvi put u povijesti hrvatskoga filmskog biznisa – u političkoj stranci. Naime, njihovu novu akviziciju, ratnu dramu “Harrisonovo cvijeće”, promovirao je u sklopu svojih predizbornih akcija Hrvatski istinski preporod, tj. HIP, kolokvijalno znan kao stranka Miroslava Tuđmana i Nenada Ivankovića. U MG Filmu se nisu sami dosjetili tom bizarnom braku filma i politike. Akademski slikar Antun Mateš, predsjednik HIP-ova odbora za kulturu, vidio je film tijekom svojih boravaka u inozemstvu, pa iako je riječ o francuskoj produkciji, smatrao je da je to dosad najbolji prikaz rata u Hrvatskoj –pogotovo tragične vukovarske epizode – kakav svih proteklih godina nije uspjela ostvariti hrvatska kinematografija. Doznavši da “Harrisonovo cvijeće” ima u distribuciji MG Film, HIP je stoga prošle srijede zakupio malo kino “Croatia” i predstavio film domaćim medijima kao prvorazrednu senzaciju. Dva dana poslije “Harrisonovo cvijeće” je s još više pompe prikazano u splitskom kinu “Zlatna vrata”, uz prisutnost i samog Tuđmana. Sudeći po publicitetu koji su te projekcije dobile, može se ustvrditi da su i HIP i MG Film njime solidno profitirali.

Daleko od lažnjaka Iako su gotovo sve scene koje dočaravaju hrvatsko ratište snimljene u Češkoj, film se doima uvjerljivo zbog iznimnog truda koscenaristice, ratne fotografkinje Isabel Ellsen, čijom je knjigom priča inspirirana Budući da na zagrebačku projekciju nisam otišao zbog odluke HIP-ovaca da pozive ne adresiraju na osobe nego na redakcije en general (pa nisam ni znao da je održana), nije mi preostalo drugo nego pratiti odjeke u medijima. A oni su prilično zabavni. Tako smo mogli čuti ili pročitati da je “Harrisonovo cvijeće” “prešućen film o Vukovaru”, da je redatelj Elie Chouraqui zapravo redateljica te da je velika hrabrost što je upravo privatni distributer uvezao takav film (kao da u Hrvatskoj postoje nekakvi drugi!). Priznajem, pomalo sam zlurado pratio svu tu pompu, jer sam “Harrisonovo cvijeće” odlično poznavao, jer sam film kupio na videokaseti prigodom svog prošlogodišnjeg boravka -u Beogradu! Tamo ga je izdao Metrofilm, tvrtka poduzetnog Miška Ranđelovića (bio je u drugoj polovici devedesetih kraće razdoblje beogradski ministar kulture u oporbenoj vladi), koji u Srbiji vrlo umješno promovira francuski film: čak je uspio postići da u nas ne osobito uspješni “Taksi” i “Vučja družina” postanu golemi hitovi. “Harrisonovo cvijeće” sam kupio jer sam svojedobno pročitao da se radnja odigrava za rata u Hrvatskoj, ali ništa podrobnije o filmu nisam znao. Zapravo, da budem iskren, bio sam uvjeren da je riječ o nekakvoj prosrpskoj filmskoj odiseji poput “Spasitelja” s Dennisom Quaidom, te da kupujem “zabranjeno voće” koje ću poslije razmjenjivati s drugim kolekcionarima.

Kakvog li iznenađenja kad sam pogledao film! U “Harrisonovu cvijeću” glavna junakinja (Andie McDowell), koja radi nekakav neodgonetljiv posao u Newsweeku, stiže preko Graza u Hrvatsku, u potrazi za suprugom (David Strathaim), ratnim fotografom: službene vijesti tvrde da je on poginuo, u što srčana žena ne vjeruje, a jedino zna da je prije svog nestanka bio na zadatku u Vukovaru. Prvi susret s četničkim snagama nije nimalo ugodan: nju pokušaju silovati, mladog Hrvata koji putuje s njom ustrijele posred čela, pa ona samo igrom slučaja ostane živa. Junakinja se priključi grupi fotografa koji putuju zaraćenom Hrvatskom u potrazi za dragocjenim snimkama te pokušava doći do Vukovara, a slike koje zatječe više su nego grozne: silovane i ubijene maloljetnice, zaklane starice i starci. Najstrašnije je u Vukovaru, gdje upravo divljaju četnici, na način koji nikad dosad nije prikazan na ekranu (pa, karakteristično, niti u tobože “objektivnom” filmu Bore Draškovića “Vukovar – jedna priča”, koji je u Americi dobio popriličan broj pohvalnih recenzija). Ishod njezina puta neću vam otkriti, jer pretpostavljam da ćete kad-tad pogledati film, ako već ne u kinu, onda svakako na videu, DVD-u ili na televiziji, međutim, to me filmsko iskustvo poprilično zgromilo, i to iz dva razloga. Bilo mi je nevjerojatno da sam upravo takav film – koji neskriveno prikazuje četnička zlodjela – nabavio u Beogradu, a da mi u Hrvatskoj za njega ne znamo. Da u našem ministarstvu kulture ima bar netko tko prati svjetski film, bilo bi posve logično da se ostvarenje kakvo je “Harrisonovo cvijeće” prikaže pod državnim patronatom na svečanoj premijeri u Koncertnoj dvorani “Lisinski”, u prisutnosti njegovih autora, a ne da ga se zaobilazi kao da uopće ne postoji.

Problem je u tome što se tako nešto trebalo odigrati poprilično davno, budući da “Harrisonovo cvijeće” nije baš friški film. Snimljen je krajem 1999. i početkom 2000. te premijerno prikazan ujesen na festivalu u San Sebastianu (gdje je dobio tri nagrade, ali je najprestižniju, Zlatnu školjku, morao prepustiti crnoj krimi komediji “Upropaštavanje muškaraca” meksičkog doajena Artura Ripsteina). U svjetsku distribuciju je najprije krenuo u matičnoj Francuskoj, u siječnju 2001., no brojka od 150 tisuća gledatelja razmjerno je skromna za to podneblje, gdje se tek posjet njih više od milijun smatra korektnim rezultatom (film, pritom, baš nije bio jeftin – stajao je 63 milijuna franaka). Veće su se nade polagale u američko tržište, zbog imena Andie MacDowell i solidne prateće glumačke postave (Amerikanac Strathaim, Kanađanin Elias Koteas, Irac Brendan Gleesen i tada sve poznatiji Adrien Brody), ali je premijera pomaknuta zbog tragičnih događaja od 11. rujna (smatralo se da tamošnja publika u tom trenutku ne želi gledati drastične ratne prizore) na ožujak iduće godine. U mjesec dana prikazivanja film je zaradio milijun i 800 tisuća dolara, što je malo u odnosu na američke proizvode, ali nije tako loše za europske.

Više se, zapravo, nije moglo ni očekivati. Prosječnom gledatelju u Americi i Zapadnoj Europi rat na Balkanu i danas je nepoznanica (tko se borio protiv koga i zašto), a nijedan od filmova o toj temi nije postao hit (pa čak ni Oscarom nagrađena “Ničija zemlja”). Andie McDowell i Brody, ne baš politički analfabete, otvoreno su priznavali da im nije jasno gdje se radnja filma odigrava i tko su četnici a tko ustaše, a još ih je više zbunjivalo što se uopće ne snima u Hrvatskoj. Redatelj Eli Chouraqui (uglavnom poznat po komedijama i humornim melodramama), naime, nije htio snimati na istočnoslavonskim lokacijama zbog opasnosti od neotkrivenih mina, pa je radije preselio produkciju u Češku, insertirajući tek povremeno autentične kadrove razorenog Vukovara. Još je paradoksalnije da u radu na filmu nije sudjelovao nijedan Hrvat, ali zato ima čak nekoliko srpskih glumaca u manjim ulogama (jedina iznimka – Slobodan Milovanović, bivši glumac “Gavelle” i zvijezda “Medenog mjeseca” Nikole Babića, koji danas živi u Pragu).

Nevjerojatno je da se unatoč tome “Harrisonovo cvijeće” uopće ne doima kao lažnjak. Ponajprije je to zasluga koscenaristice Isabel Ellsen, po čijoj je autobiografskoj knjizi “Vrag je u prednosti” (objavljena 1995.) film snimljen. Ratna fotografkinja (tjednik Time nazvao ju je “renesansnom ženom s kraja 20. stoljeća”) koja se proslavila snimkama s trga Tiananmen i iz Zaljevskog rata, zatekla se početkom devedesetih u Hrvatskoj, poput stotina svojih kolega (njezine fotografije uglavnom se koriste u filmu), i o svom iskustvu napisala knjigu. Kad ju je Chouraqui kontaktirao zbog filmske priče tek nadahnute njezinim spisateljskim prvijencem, ona mu je sve do zadnjeg dana snimanja bila najveći jamac autentičnosti. Neupućeni gledatelj nikad ne bi shvatio da “Harrisonovo cvijeće” nije snimljeno u Hrvatskoj, što je ponajveća pohvala Isabel Ellsen i Chouraquiju.

Ne preostaje drugo nego složiti se s tvrdnjom HIP-ovaca da je “Harrisonovo cvijeće” najbolji film snimljen o ratu u Hrvatskoj, ali treba biti svjestan i činjenice da je “hrvatski naboj” vrlo uvjetan. U dramskom fokusu je grupa stranih fotografa koji prolaze križni put u njima nepoznatoj zaraćenoj zemlji, a njihovi dijalozi (“To je prljavi jebeni rat kao i svi drugi prljavi jebeni ratovi”, “U ovom ratu nema pozitivaca ni negativaca”) dovoljno svjedoče koliko su se spremni udubiti u korijene balkanske krize. Sva događanja se odigravaju iz njihove vizure: hrvatska se vojska doima prijeteći, ali bar ne ubija, dok četnici i JNA čine ono što je danas već svima poznato (redatelj zgranuto prepričava kako je 1992. slušao izjavu Francoisa Mitteranda da Srbi “samo brane svoje granice”). Chouraqui suvereno vlada činjenicom da je Vukovar prvi europski grad koji je nakon Drugoga svjetskog rata sravnjen do temelja i tu nema potrebe za lažnom objektivnošću i pravednom distribucijom krivnje: zna se tko ga je razrušio! Ipak, umjesto vapaja zbog onoga što se događa u Hrvatskoj, film se puno više usredotočuje na odnose koje junakinja ima s fotografima u njezinoj pratnji: svaki je na svoj način u nju zaljubljen i trpi zbog toga što je ona jedino obuzeta potragom za suprugom. Scene se doimaju žestoko i surovo, ponajprije zbog dobre Chouraquijeve režije: Andie McDowell je, na primjer, protestirala što ju je u prizoru pokušaja silovanja glumac u ulozi četnika pregrubo dohvatio, međutim, on je slijedio upute redatelja koji svojoj zvijezdi uopće nije otkrio što će je snaći. Dojam neusiljenosti i dokumentarističke zabilješke najveća su vrlina scena koje se odigravaju u Hrvatskoj: o američkim scenama može se imati i ne tako povoljno mišljenje, međutim, u cjelini, “Harrisonovo cvijeće” zaslužuje bar čistu četvorku.

Šteta je što film za čiju je promociju Hrvatska trebala biti posebno zainteresirana u nas nije puno ranije predstavljen (pa bar na međunarodnim programima festivala u Puli i Motovunu). HIP-ova se akcija stoga doima okasnjelom, a njihovi politički žalci ishitrenima. Mateš je u Splitu pokušao sugerirati da je film u nas možda namjerno prešućen zbog toga što prikazuje srpske zločine u Nuštru i Vukovaru (bio je neugodno iznenađen kad sam mu u telefonskom razgovoru otkrio da sam film nabavio upravo u Beogradu), a Tuđman je čak ustvrdio da je HIP organizirao te projekcije zbog “manipulacija o Domovinskom ratu koje su se do sada događale”. MG Film je nasuprot njima mnogo realniji: distributer je rezervirao film još prije nego što se počeo snimati, 1999., a kako je poslije na neko vrijeme zamrznuo svoju djelatnost, nije se ni trudio oko njegova uvoza. Sada je pak zahvaljujući HIP-u dobio neočekivanu medijsku pompu koja će okasnjelom “Harrisonovu cvijeću” itekako trebati. Filmu će koristiti i Oscar koji je prošlog mjeseca Adrien Brody izborio u “Pijanistu”. Brody – koji je doživio najveće razočaranje u karijeri kad je došao na premijeru “Tanke crvene linije” i otkrio da je ekscentrični redatelj Terrence Mallick izrezao gotovo sve njegove scene –odličan je u ulozi mladog fotografa na početku karijere (savjete kako da se ponaša dok drži fotoaparat dobio je od svoje majke Silvije Plachy, čuvene fotografkinje Village Voicea), a jedna njegova rečenica koju izgovara u filmu sumira pravu temu “Harrisonova cvijeća”: “Jučer je moj prijatelj Leroy poginuo u Jugoslaviji, a sve za to boli kurac. Zato što je bio mali fotograf koji je snimao male fotke malog rata u maloj zemlji.”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika