„Iranski problem" može se sažeti na sljedeći način: čini se da Iranci uistinu grade nuklearno oružje i, iako nisu još posve gotovi (važna napomena), imaju sve što im je potrebno za skoro dovršenje. Bilo bi vrlo loše kada bi poduzeli taj završni korak. Ipak, predostrožni udar na njihova nuklearna postrojenja tek bi neznatno unazadio njihov program, osnažio podršku naroda njihovom režimu i vjerojatno potaknuo nalet terorističkih napada i gospodarskih odmazdi čiji bi se razorni učinci osjetili širom svijeta.

Pa što učiniti ako, unatoč svim sankcijama i pritiscima, Iran nastavi s radom i načini bombu? Postoji zapravo samo jedna mogućnost koja je prilično dobro funkcionirala i protiv mnogo moćnijih režima - smireno, energično, ustrajno obuzdavanje.

U ovom slučaju, energično obuzdavanje moglo bi uključivati i pojačani pritisak protiv sirijskog režima Bashira Assada, kao što već čine europski i arapski saveznici. Sirija je iranski prolaz do zapadnih točaka regije, uključujući Hezbollah u Libanonu. Promjena režima u Damasku, raspirena silama toga područja, mnogo bi učinila za oslabljenje Irana, kako njegovog vanjskog dosega tako i domaće podrške.

Sagledajmo stvari na trenutak.

Za one koji vjeruju da se Iranci bave nuklearnom energijom isključivo radi električne struje, pogledajte medijski razglašeni i recentni izvještaj Međunarodne agencije za atomsku energiju - ili njezin sažetak i analizu na jednostavnom (pa, jednostavnijem) engleskom koji su načinili David Albright i njegovi suradnici na Institutu za znanost i međunarodnu sigurnost. Još jezgrovitiji sadržaj glasi: Ovo nije repriza iračke fame oko oružja za masovno uništenje.

Iran vs. Izrael

Svejedno biste se mogli zapitati: Pa što onda? Izrael posjeduje do nekoliko stotina atomskih bombi. Bude li Iran nuklearnim oružjem gađao Izrael, Izrael ga može raznijeti na komadiće; dakle, slijedeći ovu logiku, Iran će biti odvraćen, a njegovo nuklearno oružje beskorisno.

Problem s ovom argumentacijom je taj što je nuklearno oružje dobro i za razmahivanje. Iznimno je malo vjerojatno, iz gore navedenih razloga, da bi Iranci započeli nuklearni napad protiv Izraela ili bilo koga drugoga. Ali mogli bi iskoristiti nuklearno oružje za unapređenje drugih sredstava agresije i zastrašivanja diljem regije.

Razmislite o tome ovako. Da je Saddam Hussein završio gradnju nuklearne bombe prije nego što je 1990. godine napao Kuvajt, nije vjerojatno da bi George H.W. Bush i James Baker mogli sastaviti ili održati široku koaliciju koja je dovela do potiskivanja i poraza njegove vojske. Da je Moamer Gadafi dovršio svoj projekt nuklearnog naoružanja, umjesto da ga preda Britancima i Amerikancima, nije vjerojatno da bi se NATO usudio potući njegove zemaljske trupe ili da bi se potrudio pomoći pobunjenicima ove godine.

Cinizmom na cinizam

Teoretičari nuklearnog zastrašivanja imaju izraze za ovo: „strateška ucjena" ili „dominacija eskalacije". U ozbiljnom međunarodnom obračunu, ona strana koja je u stanju održavati prijetnju eskalacijom sukoba je strana koja obično pobjeđuje. Nuklearno oružje ne samo da odvraća zemlje od pokretanja prvog nuklearnog udara; ono također može odvratiti zemlje od odgovora na konvencionalni napad na (ili čak na zastrašivanje) saveznika.

Na ovu vrstu ucjene treba odgovoriti stvaranjem sredstava pomoću kojih će se ona moći ignorirati. Na primjer, ako Iran izgradi maleni nuklearni arsenal, a zatim postavi zahtjeve pred Izrael, Saudijsku Arabiju, Libanon ili koga god - ili pusti Hezbollah s lanca da napravi nezapamćenu štetu - a zatim kaže: „Ukoliko ne učinite kako vam ja kažem, imam nuklearno oružje u džepu i dovoljno sam lud da ga upotrijebim", dobar bi odgovor mogao biti: „Mi imamo Petu flotu u Bahreinu, par nosača aviona povezanih sa Središnjom komandom, nekoliko zrakoplovnih baza unutar dometa, nešto trupa i specijalaca u Kuvajtu te pregršt zgodnih trikova u Cyber komandi - i nećemo se ustručavati pokrenuti zračne napade na sve vaše vojne ciljeve, srušiti vaše digitalne mreže na idućih nekoliko godina i poslati komandose da dignu u zrak vaše palače i bunkere."

Ili tako nekako. (Ovo je, usput, dobar razlog da se neke trupe i vojna infrastruktura zadrže u Kuvajtu, kao što su predložili dužnosnici Pentagona, nakon što posljednje brigade napuste Irak.)

Jato gusaka

Ovo, naravno, ne rješava problem u potpunosti. Obuzdavanje i zastrašivanje funkcionirali su dobro u Hladnom ratu dijelom i zato što su sovjetski vođe, bijedni kakvi su bili na mnogo načina, cijenili stabilnost i (osobito početkom atomskog doba) nisu bili nimalo mesijanski. Ovo ne vrijedi za trenutni iranski režim. Još jedan razlog zašto je obuzdavanje djelovalo je što su tijekom godina dvije supersile razvile radarske sustave ranog upozoravanja i šifrirane brave na svojim nuklearnim glavama. Nema jamstva da će takvo što biti dio i iranskog arsenala. Konačno, Moskva i Washington bili su udaljeni tisućama kilometara. Ako bi radar zakazao (u nekoliko navrata, jato gusaka bilo je zabunom zamijenjeno za napad projektila), zapovjednici bi imali pola sata da odluče što napraviti. Teheran i Tel Aviv udaljeni su pet minuta. Napeta situacija i lažno upozorenje mogli bi potaknuti katastrofu.

Iz mnogo bi razloga, dakle, bilo najbolje kada bismo Iran nekako mogli odgovoriti od izgradnje nuklearnog oružja.

Gdje sve Ameri imaju usidrene mašine za ubijanje

Mitt Romney, vodeći republikanski predsjednički kandidat, u kolumni u Wall Street Journalu od prošlog četvrtka pod naslovom „Neću dopustiti da Iran dobije nuklearno oružje" tvrdi da je predsjednik Obama „uništio" vlastiti kredibilitet po tom pitanju i „proširio sliku američke slabosti". Romneyjeva administracija, piše on, vodila bi „posve drugačiju politiku". On bi nametnuo „novi niz daleko strožih ekonomskih sankcija ... silovito progovorio u korist iranskih disidenata ... podupro američku diplomaciju vrlo stvarnom i vrlo uvjerljivom vojnom opcijom ... nanovo uspostavio redovitu prisutnost grupa nosača zrakoplova istodobno u području Sredozemlja i Perzijskog zaljeva ...[i] povećao vojnu pomoć Izraelu". Ti bi potezi „poslali nedvosmislen signal Iranu da Sjedinjene Države, djelujući zajednički sa saveznicima, nikada neće dopustiti Iranu da se dokopa nuklearnog oružja".

Ako je to istina, taj je signal već poslan. Kakve točno „strože ekonomske sankcije", koje bi nadmašivale one ekstenzivne koje su Sjedinjene Države i Europska unija već uspostavile, predlaže Romney? On to ne precizira. Što se tiče iranskih disidenata, potajno im pomagati mogla bi biti dobra ideja, ali iskustvo pokazuje da „silovito" progovaranje u njihovu korist završava bacanjem u zatvor svakog zagovornika reformi.

Što je, konačno, ta „vrlo stvarna i vrlo uvjerljiva vojna opcija" o kojoj govori Romney i kako se ona razlikuje od opcija koje je već zacrtao Združeni stožer? Zašto nam trebaju nosači zrakoplova grupirani istodobno na Sredozemlju i u Perzijskom zaljevu, kada već imamo dvije skupine nosača povjerenih Središnjoj komandi (dobrano unutar vatrenog dometa Irana), kao i druge zračne, pomorske i zemaljske snage u istom području? Prema GlobalSecurity.org, zrakoplovi s jednog nosača imaju dovoljno oružja da pogode više od tisuću meta u jednom zajedničkom letu. Nije li to dovoljno?

Čak je i Bush (!) odustao od napada

Iranski problem je vrlo težak, možda i najzamršeniji s kojim se zapad danas susreće. Nitko ne zna što poduzeti u vezi toga; svaki predloženi odgovor (uključujući moj) nosi sa sobom rizike i nesigurnosti. Romney ne čini ništa osim što politički iskorištava osjetljivo pitanje nacionalne sigurnosti pretvarajući se da ima neko novo rješenje.

Neki bi mu republikanac trebao reći da je George W. Bush to razmatrao dok je bio predsjednik. Dick Cheney je snažno zagovarao zračni napad (SAD-a, Izraela ili oboje) na iranska postrojenja. Združeni stožer isprobavao je scenarije. U nekima od njih, prvih je nekoliko dana izgledalo dobro, ali bi zatim izbio pakao, da bi Iranci konačno obnovili i popravili štetu u par godina, uz veću potporu drugih nacija i vlastitog naroda. Bush je razmotrio ove rezultate i odlučio da neće intervenirati.

Čak ni Romneyjev članak ne predlaže konkretan napad. Ne predlaže ništa drugačije od onoga što već radimo, osim nekolicine stvari koje bi pogoršale stvari ili naprosto protratile oskudne resurse.

Napisao: Fred Kaplan

Preneseno s portala Slate

Prevela Diana Robaš