Uhićenje Josipa Boljkovca - prvog u Republici Hrvatskoj koji je osumnjičen da je kao pripadnik komunističke vlasti 1945. ubijao bez suda - potaknulo je velike rasprave, a u tim raspravama spomenula se i lustracija. Lustracija je stari rimski obred pročišćenja nakon kakvog krvavog događaja, poput ubojstva ili poroda, koji je u modernoj politici poprimio novo značenje. Ta neobična riječ znači provjeru osoba u službi totalitarističkih režima, a ako se ustanovi da su zahvaljujući partijskoj moći i vezama s tajnim službama kršile prava svojih sugrađana ili neopravdano napredovale na profesionalnoj ili društvenoj ljestvici - zabranit će im se javno djelovanje. Lustracija se, dakle, ne bavi zločinima poput ubojstava - jer za to postoje sudovi - nego predstavlja moralnu osudu za nečije nemoralne postupke. Na Boljkovca se, dakle, ne može odnositi - pa zašto se onda pojavila u raspravama?

Kandidati za lustraciju

Lustracija je provedena u brojnim zemljama od Estonije do Bugarske. U Njemačkoj je nakon ujedinjenja bilo zabranjeno bavljenje javnim službama svim suradnicima Stasija, Češka je 1991. objavila popis od tisuću prononsiranih agenata, a u Poljskoj se od svih političara i državnih dužnosnika zatražilo da se izjasne jesu li surađivali s komunistima. Od njih 23.000 kolaboraciju je priznalo 130, a za još 7 se pokazalo da su lagali; također, svi djelatnici tajne policije bili su otpušteni, a uvjet za ponovno zapošljavanje bila je provjera dotadašnjeg rada: na posao se ponovno prijavilo 14.500 ljudi, od čega je bilo odbijeno 6.500. Čak je i Bugarska objavila popis od 75 političara koji su surađivali s tajnim službama, a kako su neki od njih bili u tom trenu ambasadori, odmah su opozvani. Zakoni o lustraciji doneseni su i u Srbiji, Albaniji i Makedoniji, ali ne i u Hrvatskoj iako, kako je za Slobodnu Evropu rekao profesor političke filozofije na zagrebačkom Sveučilištu Žarko Puhovski, "nema dvojbe da je u bivšoj Jugoslaviji bilo dobrih kandidata za lustraciju, prije svega ljudi koji su kolege, prijatelje, susjede i rođake prijavljivali policiji da bi oni otišli u zatvor."

Franjo Tuđman - idealni kandidat

Parlamentarna skupština Vijeća Europe dvaput je preporučila lustraciju u postkomunističkim zemljama: 1996. rezolucijom 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava i 2006. rezolucijom 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka. HSP je 1998. i 1999. predložio u Saboru Zakon o lustraciji, ali nije došao ni na dnevni red. I pobornici i protivnici lustracije u Hrvatskoj slažu se da je lustraciju onemogućio Franjo Tuđman. Davor Butković, primjerice, svojedobno je pisao da je lustracija u Hrvatskoj besmislena jer je Franjo Tuđman za Domovinski rat angažirao „udbaše, bivše generale JNA, proustaške teroriste i legionare poput Ante Gotovine i Ante Rose" te da je „predsjednik Tuđman na vojno-obavještajnoj razini proveo ideju o povijesnom pomirenju svih Hrvata, bez obzira na politička uvjerenja." I Puhovski misli da je nakon toga lustracija u Hrvatskoj nemoguća, ali da je sve potaknuto drugim motivima: „Franjo Tuđman je, kao general JNA, kao čovjek koji je bio u samoj personalnoj službi, skupa sa svojom suprugom, bio upravo upleten u one tipove aktivnosti, funkcioniranja i napredovanja koji se lustracijom smatraju nedopustivim. Zbog toga ne bi mogao dobiti dopusnicu za javnu djelatnost. Sada je to već prekasno."

Pogrešna kontekstualizacija lustracije

Zagovornici lustracije tako se još tu i tamo oglase, ali bez nekog javnog odjeka. Za njih komunistički poredak predstavlja toliko zlo da ne vjeruju da je ijedan poslušnik tog režima ikada sposoban razumjeti i provoditi demokratsku praksu, pa stalno iznova pozivaju na "čišćenje društva". Budući da su pripadnici komunističkog estabilišmenta nerazmrsivo isprepleteni s HDZ-ovim - baš poput Josipa Boljkovca - pobornici lustracije uveli su novi argument: komunistički sustav je zločinački jer je utemeljen na zločinu. Odatle se i lustracija uplela u Boljkovčev slučaj iako joj ondje ni na koji način nije mjesto.

Širenje na dva rata i HDZ

Zbrka oko lustracije u Hrvatskoj samo se pogoršala protuudarcima poput Mesićevih koji je uporno argumentirao da komunističkih zločina nije nikada niti bilo. Da uzvrate milo za drago, protivnici lustracije rado navode nečasne primjere HV-a iz Domovinskog rata i pokazuju drugoj strani da je i ona činila zločine. Rasprava o lustraciji - koje u Hrvatskoj nije nikada bilo niti će biti - tako se apsurdno proširila i na dva rata. A još je gore što će se protegnuti i u budućnost: Damir Kajin već je pozvao na novu lustraciju, ali, po njemu, sada treba lustrirati HDZ-ove kadrove i "očistiti sve one ogrezle u kriminal".

Nevin u ludnici

Boljkovac je tako nevin u ludnici: ako je činio kakve zločine, oprostila mu ih je prethodna vlast; ako je podupirao totalitarni režim, oprostila mu je hrvatska država; ako je gradio HDZ, neće mu doći glave Kajin. Iz hrvatskih medija će i dalje ispadati spadala poput Mamića, Keruma i Nives Celzijus, kao što su donedavno ispadali Simona i Ante Gotovac, a o lustraciji će se govoriti sve manje i manje, a i tada pogrešno i besmisleno.