Vedrana RudanMuž sjedi na rubu fotelje. Tijelo mu je zgrčeno u luk, okrenuto prema ekranu. U desnoj šaci čvrsto drži limenku piva. Ležim na kauču i čitam fenomenalnu knjigu Petera Esterhazyja ”Žene”. Na ekranu je galama. Tribine gore u svim bojama, veseli muškarci mašu ogromnim zastavama, na igralište bacaju nešto što gori. Policajci hvataju plamenove, nose ih izvan igrališta i gase cipelama. Dečki u bijelim i plavim majicama trče jedni za drugima. Bijeli dobacuju loptu plavima, plavi bijelima. Muž urla, kreteni, pizda vam materina, slijepa! Konji! Trese se, otvara novu limenku, stara mu je među nogama. Ništa ne govorim, čitam ”Žene”. Sad je na ekranu doktorica, ima oko 17 godina, u ruci drži kutiju tableta, pa kaže, u proljeće jedemo voće koje je ubrano u jesen, sada je proljeće, to voće je bez vitamina. Kravo, govori moj muž! Vitamax, govori doktorica, Vitamax! Na ekranu se ukazuje djevojka, oko 15, spušta se s kata, u muškoj košulji, tucnula se. Veselo sprema slatku, bijelu kremu. Kremala! Kremala! Evo i njega, muža od 18. Ona, žena i jebačica i domaćica i udana 15-godišnjakinja maže nos kremom Kremalom mužu 18-godišnjaku s kojim živi u stanu od milijun maraka. Kremalalalala, veselo pjevaju, pa ližu kremu Kremalu koja nije samo krema. Zato jure na kat, tko zna hoće li stići do kreveta, takva je to krema. Dečki opet trče. Policajci gase, tribine stenju. Trkač u plavoj majici uputio se prema golu, nalijeće na dečkića u bijeloj majici, ovaj mu podmeće nogu, plavi pada, bijeli odskače od dečka koji se grči na travi, bijeli dečkić pita okolo što se to dogodilo. Neka si ga, ubij ga, reži moj muž. Nema šanse da nešto pitam, da kažem, slušaj, zašto gledamo te sirote kretene, nema šanse da pisnem. Dolazi liječnik, klinca stavljaju u čudni autić, šutim, a htjela bih reći, slušaj, ovo me podsjeća na papamobil, zašto nema kupolu? Opet trče, golman skakuće, ne govorim da mu super stoji dres. Zašto je on žuti, a oni su plavi i bijeli, da li je taj žuti naš ili je njihov, tko su naši, to ne bih pitala ni za cijeli svijet, šutim kao riba kuhana. Gol je sve bliže i bliže, žuti skakuće… Osteoporoza se ne događa drugima! Na ekranu je druga gospođa doktorica. Muž stišće limenku. Pojavljuje se djevojka, ravna poput letve, a onda se grbi, pa se grbi, pa se grbi i pretvara u prastaru vješticu. Osteoporozapress! Vještica u bezuba usta ubacuje tablete, opet je ljepotica! Takav je to lijek, Osteoporozapress! Muž je na terasi. Piša u staklenu stijenu i gleda u ekran, dečki opet trče. Ne pitam ga, zašto ne ideš u vece, zašto pišaš u staklo koje sam jutros oprala Stakloflexom koji čisti brzo i bez tragova, tako čisti da staklo postaje nevidljivo. Naša staklena zidna stijena postaje vidljiva, niz nju se cijedi tamnožuti potok. Nema šanse da pisnem, nema šanse. Uz rub igrališta šeće gospodin. Nedavno je Calvin Klein skočio, za vrijeme utakmice, na košarkaša, pa su slavnog kreatora odvezli u ludnicu. Uz rub igrališta šeće taj čudni gospodin, na sebi nosi raskopčani kaput, raskopčan sako, raskopčanu košulju, iz hlača mu viri majica. Dečki trče i ne vide opasnost. Komentator šuti kao da se ništa ne događa. Bolesni gospodin mrko gleda u daljinu, koncentrira se pred skok na nekog od dečkića. Tko je taj gospodin, pitam tihim glasom. Trener. Čiji? Naš, odgovara muž. Oh, govorim. Šta je, oh, šta je, oh, reži muž! Ništa, ništa. Čitam knjigu ”Žene” i ne gledam u ekran. Urlici! Ipak je onaj strašni gospodin skočio na nekog od igrača i uhvatio ga za… Nije. To je lopta u mreži. Ne pitam u čijoj. Jedan mladić trči po igralištu, ostali za njim. On bježi, oni za njim. Gledatelji urlaju, gori nebo, gori zemlja, on bježi, oni za njim. Sustižu ga, on pada, zajahuju ga, jedan po jedan, nestaje pod masom željnih tijela. Ne pitam zašto se tucaju na igralištu, umjesto da se povuku u neki klub za homiće, šutim kao riba. Moj muž više nije polulud. Otvara sedmu konzervu piva, okreće se prema meni i pita me, šta to čitaš. Ne odgovaram, čitam ”Žene” od Esterhazyja, ne bi čuo jer dečki opet trče. Onaj se oporavio, kao da ga nisu tucnuli, mladi ljudi su izdržljivi. Sad je na ekranu gospodin u krasnom odijelu. Prstom pokazuje na prastaru krntiju, vi nama ovo, pa prstom pokazuje na novi automobil, mi vama ovo. Nedavno je “Gorenje” u Srbiji imalo sličnu akciju, “Gorenje nagrađuje”. Svatko tko ima perilicu, naravno da Srbi to zovu vešmašina, stariju od 30 godina, dobit će od Gorenja novu. Na natječaj se javilo 90.000 ljudi, gotovo polovica imala je vešmašinu stariju od 30 godina. Ništa mužu ne govorim o tom slučaju. I plavi i bijeli opet trče i dodavaju loptu, bijeli plavima, plavi bijelima. Muž im spominje slijepu mater i psa, očev spolni organ, hvata se među noge, nudi dečkima da mu ga puše, pivska pjena miješa mu se s vlastitom. A onda… Kraj. Dečki trče, skidaju prljave, smrdljive majice, bacaju ih muškarcima koji stoje, oni ih grabe i njuškaju. Jes, urla muž! Jes! Jes! Jes! Izgleda da smo pobijedili. Okreće se prema meni, jes, urla, jes! Oči mu se krijese, šta čitaš, pita i gleda me pogledom muža kome je žena spremila bijelu kremu Kremalu. Jednog Mađara, govorim. I, šta kaže Mađar? Mađar kaže, postoji žena, kad me ona mrzi, ja je volim, kad me voli, ja je mrzim, treći slučaj ne postoji.