18.11.2011. / 09:45

Autor: Tanja Simić

Priča Alenke Mirković

Zaboravljeni grad

Bivša novinarka Hrvatskog radija - Radija Vukovar Alenka Mirković, autorica jednog od najhvaljenijih romana hrvatske ratne književnosti, govori o traumatičnim iskustvima koje je doživjela u opkoljenom Vukovaru te brojnim problemima s kojima su stanovnici suočeni danas, 20 godina nakon razaranja toga grada. "Ignoriranje Vukovara započeto 1991. nastavilo se do danas", kaže nam Alenka Mirković

Alenka Mirković (foto: Oleg Moskaljov)Alenka Mirković (foto: Oleg Moskaljov)Povodom 20. obljetnice pada Vukovara i 15 godina od prvog objavljivanja izdavačka kuća Jesenski i Turk izdala je dopunjeno izdanje jednog od najhvaljenijih romana hrvatske ratne književnosti, za koji i danas postoji interes, ali se više ne može kupiti ni u antikvarijatima. Riječ je o knjizi "Glasom protiv topova" bivše novinarke Hrvatskog radija - Radija Vukovar Alenke Mirković, koja je - kao jedna od preživjelih zaposlenika tog radija - u Vukovaru ostala do samog kraja i u knjizi iznijela intimnu kroniku o nekoliko mjeseci opsade grada i o njegovu padu. Isprepletanjem ratnog izvjestiteljstva i osobne ispovijesti tada 27-godišnje honorarke na radiju nastao je prvi hrvatski ratni roman takvog tipa i njegova oba izdanja odmah su bila razgrabljena. Knjiga završava padom grada i njezinim bijegom kroz minirano kukuruzište u Vinkovce, rečenicama: "Bilo je gotovo. Za mene je rat završio i ja sam ga izgubila."

"Mnogi su mi tada zamjerali takav završetak, činio im se odveć ravnodušnim. No mnogi su, pa i ja, toga časa uistinu umrli, barem kao osobe kakve smo do tada bili", piše Alenka Mirković u epilogu dodanom novom izdanju knjige, u kojem se osvrnula na odnos vlasti prema Vukovaru kako onda, tako i danas. Iznosi tvrdnje i sumnje o kojima se u ovih 20 godina rijetko javno govorilo; od toga da je Vukovar "žrtvovan za međunarodno priznanje Hrvatske", iako ga je bilo moguće osloboditi, do toga da je Vukovarce, ne bi li šutjeli o tome, trebalo "međusobno posvađati, razjediniti i pacificirati siromaštvom i ovisnošću o državi te ih službeno proglasiti lopovima i rušiteljima države".

Sijera Leone

Danas, 20 godina kasnije, književna prevoditeljica Alenka Mirković ponovno živi u Vukovaru. Nakon bijega u Vinkovce u studenome 1991. otišla je u Zagreb, gdje je živjela 14 godina radeći, među ostalim, i u Ministarstvu obrane. Nije joj se, kaže, gadilo postati dijelom sustava koji je, kako smatra, dozvolio da se Vukovaru dogodi što mu se dogodilo, ali raditi u nekim drugim ministarstvima joj "nije dolazilo u obzir". "Vojska je bilo nešto što poznajem, što me zanima. Ratno iskustvo mi je pomoglo da lakše sagledam dalekosežne posljedice koje može imati svaka i najmanje bitna odluka u vojnom planiranju, u kakvoj se sve situaciji može naći vojnik ako se o njemu ne vodi dovoljno računa. Zato sam bila silno uzrujana kad je prva hrvatska misija išla u Sijera Leone, jer što smo mi znali o toj zemlji? Slali smo naše dečke u zemlju o kojoj smo znali jedino da tamo ljudi jedni drugima režu ruke."

O 'navikama' i 'razlikama'

Vizura grada izvan prigodničarskih obljetnica i politikantskih jubijela (Wikipedia)Vizura grada izvan prigodničarskih obljetnica i politikantskih jubijela (Wikipedia)Baš kad je počela razmišljati o tome da napusti Ministarstvo, nazvao ju je direktor "Algoritma" Neven Antičević, koji je izdao prva dva izdanja njezine knjige, i ponudio joj da prevede knjigu. "Engleski sam sama naučila, ali sam se njime tek za vrijeme rata počela koristiti - bila sam jedna od rijetkih u opkoljenom gradu koji su se njime mogli koristiti. Poslije sam puno surađivala s Amerikancima, prevodila razne dokumente i, iako sam isprva mislila da to neću moći, kad sam prevela prvu knjigu, shvatila sam da je to - moje novo zanimanje." Upravo joj je ono omogućilo da prestane biti vezana za Zagreb i da se sa suprugom, umirovljenim braniteljem, vrati u Vukovar. Bilo je to 2005. "Planirali smo otići u Osijek, ali kako sam imala stan u Vukovaru, došli smo vidjeti kako je. Smjestili smo se i zaključili da uopće nije tako loše. Više smo si, zapravo, toga napakirali u glavi nego što je bilo. Najviše smo se bojali hoćemo li vidjeti neke ljude, ali oni koji su imali putra na glavi uglavnom su zdimili na vrijeme. Na ruševine smo već bili navikli, ali je trebalo navići se na neke druge stvari. Doći u dućan, recimo, i od blagajnice čuti: 'Dvesta dinara.' Kao da ti netko pilom prođe kroz uši. Moj brat živi u Zagrebu i dan-danas poludi kad dođe. Onda se trebalo navići da svi gledaju čiji je koji dućan, čiji koji kafić, kamo se ide, kamo se ne ide. No navikli smo se. A ja sam, kad sam došla kući, konačno počela spavati."

Novi oblik zajedničkog života

U Vukovaru je, kaže, zaživio suživot i ona to smatra velikim uspjehom: "Ljudi su proživjeli strahote, izgubili čitave obitelji i užasno mi smeta kad se izvana komentira kako život Hrvata i Srba u Vukovaru nije zaživio - i ovo je već neviđen uspjeh, koji nam nitko ne priznaje. Ako netko misli da se grad može vratiti na prijašnje stanje, taj je lud - kod nas svi očekuju nekakvu rekonstrukciju prijašnjeg života, a moguća je samo reinvencija, novi oblik zajedničkog života. Osim toga, 20 godina je kratko razdoblje kad su ovakve strahote u pitanju, pogotovo kad vam nedostaju otac, majka, sin, brat - i još ne znate ni gdje su im tijela. I ja, kao i svi ovdje, imam ljude s kojima i nakon svega mogu komunicirati i koje očima ne mogu vidjeti. No to je neizbježno. Bitno je da nakon rata u Vukovaru nije bilo ni jednog slučaja osobne osvete zbog nečega što se dogodilo u ratu."

No najgore je, ipak, u studenome. Godišnjica pada u Vukovaru, kaže, započinje za Sisvete i do kraja mjeseca u gradu više nitko nije normalan. "Na samu obljetnicu u grad dođe po 10-15 tisuća ljudi. Vide se ljudi koji se godinama nisu vidjeli, neki se nacugaju, neki popiju koju za smirenje, a neki to dvoje kombiniraju pa bude svašta. No uglavnom na tome završi. Prije nego što smo se mi vratili, pričali su nam, znalo je biti cirkusa - od razbijanja izloga do galame na ulicama. Danas više ne. Doduše, 18. ujutro redovito zateknem policiju da prefarbava provokativne natpise tipa 'Ponovit ćemo Ovčaru', to nam je obično čestitka na taj dan, ali i toga svake godine ima sve manje. Čini mi se da ni provokatori u tome više ne vide prevelik smisao."

Bageri

Iako je nedavno vukovarski gradonačelnik Željko Sabo pozvao sve političke stranke da se, s obzirom blizinu izbora, suzdrže od ikakve političke promidžbe tijekom obilježavanja 20. obljetnice vukovarske tragedije, Alenka Mirković ne vjeruje da će ona koristiti u predizborne svrhe. "Doći će i slikat će se, ali mislim da se neće igrati s tim. Ipak je 20. obljetnica, a i ljudi su nabrijani", kaže.

Obnova Vukovara je još uvijek u tijeku. Većina zgrada je obnovljena, ali je grad - dijelom i zbog blizine obljetnice - preplavljen bagerima i građevinskim radnicima. O katastrofalnoj obnovi, stoji u pogovoru njezine knjige, Alenka Mirković je godinama dodijavala znancima, uspoređujući ju sa slučajevima "milijunskih stajališta na atuocestama, isprefarbanih tunela i zlatnih javnih toaleta". Milijarde eura pokradene iz državne blagajne usporedila je s oružjem i novcima skupljanim za obranu grada, koji u Vukovar nikad nisu stigli, pokušavajući reći da se sve što se u Hrvatskoj događalo kasnije, o čemu se u posljednje vrijeme intenzivno piše, u Vukovaru dogodilo već davno. "Iz tih smo primjera valjda mogli pretpostaviti i ovo što danas znamo", kaže. "Princip je isti."

Zašto oružje ne dolazi?

Najveći problem grada je, govori, propala ekonomija i nedostatak radnih mjesta. Ističe da su zbog "nesnalaženja i nezainteresiranosti lokalnih i državnih vlasti propuštene čak i ponude stranih ulagača poput Toyote". "Sigurna sam da se i s ulaganjima države moglo pametnije. Samo za primjer, novac koji je uložen u sve te spomenike mogao je biti pretvoren i u nešto profitabilno. Prošlo je 20 godina, djeca su nam odrasla i moraju negdje raditi, ne moramo imati spomenik na svakom uglu."

Alenka Mirković (foto: Oleg Moskaljov)Alenka Mirković (foto: Oleg Moskaljov)No najviše je ogorčena zbog događanja koja su uslijedila nakon pada grada 1991. godine. "Počela su hapšenja vojnika, proglašeni su lopovima oni koji su grad branili, napisano je sramotno Manolićevo Izvješće hrvatske državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara koje nikad nije opovrgnuto, a prema kojem su Vukovarci kukavice i izdajnici ove zemlje. Jednostavno je trebalo ušutkati sve one koji su previše pitali, kojima nije bilo jasno zašto oružje ne dolazi, a znamo da je poslano, zašto je zabranjeno rušenje mostova preko kojih su stizali tenkovi, zašto je proboj naših vojnika prema Vukovaru zaustavljen - pa više ih je poginulo u povlačenju nakon što su stigli gotovo pred sam grad, nego što bi ih izginulo da su išli do kraja. Do danas nismo saznali tko je to zapovjedio i zašto."

Klinci su pametni

Zanima ju i zašto Hrvatski radio - Radio Vukovar nikada nije uvršten u mrežu Hrvatske radiotelevizije, kao i zašto na prošlotjednom sastanku ratnih izvjestitelja, koji se održava u Vukovaru i na koji dolaze ratni izvjestitelji iz cijele Hrvatske, ove godine ponovno nije pozvan nitko od preživjelih izvjestitelja s Hrvatskog radija - Radija Vukovar. "Ignoriranje Vukovara započeto 1991. nastavilo se do danas. Najlakše je o njemu ne pričati", kaže.

U Vukovaru danas, govori, ima ljudi koji su još uvijek ljuti, onih koji to više nisu, te onih koji "povremeno polude". No hrvatska i srpska djeca se, primjećuje, sve više druže, a mladi u posljednje vrijeme sve češće i stupaju u brak. "Naša se generacija mora raščistiti, a klinci su pametni - oni će svoje zaključke već donijeti", kaže.

Vezane vijesti

Nikolić pravda svoje izjave o Vukovaru i Srebrenici

Nikolić pravda svoje izjave o Vukovaru i Srebrenici

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić izjavio je u petak za agenciju Tanjug da je njegova izjava o Vukovaru, koja je u Hrvatskoj izazvala brojne… Više

Komentari

registracija
26/9/09

Sulc, 18.11.11. 13:51

"200 dinara" - zar se u Hrvatskoj može plaćati nekom drugom valutom sem kune? Što se ekavice tiče zar se ona nije često čula u Vukovaru i pre rata?


registracija
22/3/10

Fintic, 18.11.11. 17:16

Obično na kraju tako ispadne. Novinar/ka obavi razgovor s osobom, sve to traje sat-dva, zapisuje u notes bilješke, ponekad i snimi uređajem (ali ne obraća pažnju na greške nastale zapisivanjem, koje bi mogle biti ispravljene preslušavanjem diktafona), zatim piše, piše, napiše nekoliko kartica teksta i podastre uredniku... Pa urednik krati, jednom, drugi put, treći put... Tekst je sve manji i sve različitiji od prvobitno zamišljenog. Onda nastupa pravnik, koji reže dijelove koji bi mogli medij izložiti kaznenim tužbama i duševnim bolima spominjanih... Onda sve to treba uklopiti, zajedno sa slikama, u predviđeni fizički prostor papirnog izdanja lista...
I onda se intervjuirana osoba susretne s tekstom kakvog zapravo nije željela, nepotpunim, osakaćenim, pa i s greškama...
Jer iz ovog teksta se zaključuje da nakon povratka u Vukovar, dakle nakon 2005. godine, gđa Mirković u dućanu čuje cijenu od "dvesta dinara".
To naprosto nije moguće!
Moguće da se to dešavalo u trenucima reintegracije, maksimalno do 2000.-te godine.
Ajd provedimo tu situaciju kroz vlastite misli!
Hrvatski platni sustav egzistira već najmanje 8 godina (govorim o 2005.-oj). Rijetki, zaista rijetki, nakon skoro potpune nivelacije srbijanskih i hrvatskih cijena, idu u šoping preko granice. Ni oni se više ne mogu zeznuti i izrećii da su platili nešto "dvesto dinara" umjesto dvije stotine jedinica domaće valute. Zamislimo koliko je tek onda nemoguće da trgovkinja, koja po cijeli dan trpa kune u blagajnu, zatraži od kupca "dvesta dinara"... Glupost!
Ali ovakve greške, koje nastaju zbog loše komunikacije na relaciji novinar - intervjuirana osoba, mogu dati, u ovom slučaju, neistinu koja ostavlja ružan dojam...
I zato, da ne bi bilo previše "šuma na vezi", naročito kad su teme vrlo ozbiljne i mogu rezultirati "gorkim okusom", predlažem da osobe koje treba intervjuirati djelimično ili u potpunosti same napišu tekst. Kao što je to jutros za TPortal učinio Bojan Glavašević (http://www.tportal.hr/komentari/komentatori/160155/Vukovar-20-godina-poslije.html)
Bilo je zadovoljstvo čitati taj članak!
Sigurno isto, ili veće zadovoljstvo, ne bi izostalo čitanjem članka na današnju temu, da ga je cijelosti, bez intervencija, napisala Alenka Mirković.


registracija
29/1/12

Majana, 29.01.12. 03:41

Iako čitam ovaj članak s velikim odmakom od datuma objavljivanja, želim reći da mi ni novinarske intervencije ne mogu zasmetati kad čitam Alenkine riječi. Znam da su one "prepričane", ali i ovako one izazivaju u meni veliko povjerenje i poštovanje prema njoj, njenom teškom i tragičnom iskustvu i suosjećanje sa svima koji su trpjeli zajedno s njom tog kobnog studenog 91. Ima nešto oštro i prijekorno u njenim riječima, ništa i nikog ne "zamata u celofan", kritizira sve koje smatra odgovornima za strahote koje je sa svojim sugrađanima proživjela i duboko je iskrena. Djeluje pošteno i mislim da se ni sama ne može načuditi koliko je duboko ljudsko nepoštenje ukorijenjeno. Progovara o temama o kojima nitko ne govori, barem ne na tako realan način. Svima su puna usta Vukovara kad dođe mjesec studeni i svatko ima svoju računicu.
To zataškavanje istine o Vukovaru traje još i danas, ali nitko se ne usudi reagirati. Da, na kraju ispada da su Vukovarci bili ili kukavice u podrumima ,ili zločinci, a djeca nam u školama uče tek nekoliko probranih informacija u kojima se spominju tri herojska imena - zato što su ti ljudi poginuli. Tko zna bi li ih se spominjalo u tom kontekstu da su kojom srećom ostali živi?. Za sve one istinske heroje koji su branili Vukovar, a danas su, Bogu hvala, živi, nema mjesta u udžbenicima, nema se hrabrosti za to, jer... tko zna hoće li trebati još žrtava za Haag. Alenki hvala što nam je dala knjigu iz koje smo svi, u 1. osobi, proživjeli dio njenog straha i zbog toga smo više naučili cijeniti nju, njene Vukovarce, ali i mir koji živimo, a nismo za njeg morali platiti cijenu (ni u kojoj valuti).


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika