U Velikom tjednu Hrvatska je živjela u nadi. A živi bome još uvijek. Ali to nije nada koja nas kao kršćane prožima zbog Kristova uskrsnuća, nego nada da će na lotu izvući naš broj pa će nam onih osamnaest milijuna kuna, iliti nešto preko dva milijuna eura, život pretvoriti u carstvo nebesko. A u sklopu te hazardrske euforije pročitao sam baš na Veliki četvrtak u novinama stravičan naslov: ”Student iz Zadra otvorio pitanje za milijun i izgubio” I došlo mi je, jasno, da zaplačem. Članak se, dakako, odnosio na jednu od budućih emisija popularna Tarikova kviza, a sočne činjenice opet su procurile u javnost. Problem je, međutim, u tome što je za takve altruističke suze ovih dana bilo daleko boljih razloga: razaranje Bagdada, djeca amputiranih udova, oči zarobljenika koji očekuju smrt, oštri rubovi ruševina. Sve je to, uostalom, razlog za užas i suze, kao i neki fakti iz crne kronike. Ali kad netko izgubi 468 tisuća kuna, to onda postaje nekako stvarnije od svih onih razornih slika s televizije na koje se navikavamo nestvarnom brzinom. Paradoksalno, mi se u ovoj civilizaciji kunemo u neke fol neosporne vrijednosti kao što su slobode, vladavina prava, ljudski životi, ali ništa od toga ne može se zapravo usporediti s nekoliko stotina tisuća kuna. I onda se dogodi čovjeku da tog studenta iz Zadra žali više nego sve bagdadske majke zajedno. To je zato što, čini se, novac percipiramo kao najveću realnost. To da je lova realnija od života bojim se nitko ne može poreći, možemo se jedino upitati zašto je tako. Bit će zato što u društvima koja su puna očajnika, kao što su to tranzicijska društva, postoji široko rasprostranjeno uvjerenje da jedino novac pruža mogućnosti za osmišljavanje života.

I stvarno, u suvremenom hrvatskom društvu ta važna osmišljavajuća uloga pripala je upravo novcu. Možda jasnije i golije nego što se to osjeća na Zapadu koji ima čvrsta materijalne temelje. Kod nas i mogućnost malo većeg dobitka na lutriji uzrokuje tektonske društvene poremećaje. Očito je da se radi o nekoj vrsti zamjene, jer su sve druge vrijednosti temeljito izbačene iz percepcije hrvatskih građana o vlastitome društvu. Kao da se nalazimo usred jedne srednjovjekovne figure koja se zove “obrnuti svijet” a realizira se u onim umjetničkim djelima koja satirički upozoravaju na izokretanje vrijednosti. Poštenje postaje glupost, miran san privilegija ubojica i lopova, vjera u Boga taktika za prevarante, drpanje se pretvorilo u umjetnost a bahatost u način za stjecanje časti, čak nam i djeca po školama reketare, a po tome koliko ljudi svakoga tjedna uplaćuje loto i nada se dobitku, vidimo zapravo koliko je onih koji su temeljno nezadovoljni vlastitim životom. To nije kockarska strast, nego potreba da se iskoči iz vlastite kože. Mogućnost drugog života. A zar mnogima to isto nije obećao još Krist?

Hazardne igre su svođenje nemjerljivih okolnosti i konstelacija života na prepoznatljiv model jednostavnih pravila, one su simplificirana slika svemira koja nam pruža lažno uvjerenje da njime možemo ovladati. Upravo zato se oko igara na sreću redovito vrti niz mistifikacija: one predstavljaju vezu tog jednostavnog numeričkog sistema s onim kudikamo kompliciranijim sistemom kojega nazivamo kozmos i koji nas zapravo straši. Dobro se sjećam jedne, navodno, istinite priče, koju sam pročitao u nekoj knjizi o kockarnici u Monte Carlu. Neki mlad i elegantan gospodin promatrao je rulete u dvoranama za igru. Malo je igrao, a više promatrao, kao da stvara neki svoj sistem. Neki mistični kod za otvaranje tog hazardesrkog svemira. A onda je, jedne večeri zaigrao s vrlo ozbiljnim novcem na jednom od pokrajnjih stolova. Počeo je sustavno dobivati, iako ne uvijek i ne kod svakog okretanja kotača rulete. Međutim, dobitak je uvijek nadmašivao gubitak. Tako je potpuno ispraznio banku toga stola i ozbiljno se obogatio. Stol su potom prekrili crnom čohom, kao da se radi o lijesu s mrtvim tijelom. Budući da se takve stvari događaju iznimno rijetko, odmah su krenule priče: da je vidovit, da je coprnjak, da je varalica u dogovoru s krupjeom, da posjeduje sposobnost telekineze, da je sklopio ugovor s Đavlom. Javili su se, navodno čak i neki gosti kockarnice koji su, dok je igrao, vidjeli kraj njega crnu spodobu. Uglavnom, iz te je pobjede nad kolom sreće krenula jedna velika priča koja je na razne načine željela povezati taj krug od drveta s naslikanim brojevima s onim velikim i nespoznatljivim svemirom. Međutim, i ova se priča, kao uostalom i mnoge slične, završila zapravo vrlo banalno. Spomenuta je ruleta bila preblizu izvoru topline, nekoj peći ili kaminu i njen se drveni tanjur i sve ono unutra, što joj omogućuje da se okreće, izvitoperilo. Upravo je to malo iskrivljenje koje uprava kockarnice nije primijetila, bilo dovoljno da se uspostavi neki red pojavljivanja brojki, a onda i dobitaka i gubitaka. Mladić koji se obogatio nije to učinio uz pomoć magije ili đavola, nego posredstvom topline i svojstava drva. Jedino utješno u svemu je što to banalno objašnjenje nije moglo spriječiti legendu koja se od tada pojavljuje u brojnim varijacijama iznova pružajući nadu brojnim igračima.

Dobre strane, dakako, imaju i Milijunaš i Loto. Koliko god su te igre lakmus onoga što možda ne bismo htjeli vidjeti oko sebe, donose i štošta dobroga. U prvom redu Milijunaš nija samo igra na sreću, nego igra u kojoj čovjek sudjeluje sa svojim znanjem. Ili neznanjem. U prvim emisijama čudili smo se frapantnom neznanju natjecatelja koje je ugrožavalo i zanimljivost same igre. U posljednje vrijeme stvari su se poboljšale, no najsnažnija i najotvorenija poruka tog kviza je zapravo da znanje donosi novac. Da znanje jest novac. I makoliko to zapravo direktno i nekako rogobatno izgledalo, ta poruka polako se gnijezdi u svijesti mnogih. Pa makar i na ovakav način. Znati nešto o Krležinim romanima, ili latinski naziv ribe, može nam promijeniti život. Jer, milijun mijenja život. Lutrija pak dio svoje zarade po definiciji daje u proračun i od toga se financiraju mnoge korisne i pozitivne stvari. Kao što su invalidi i nevladite udruge. Državnim vlastima se čini da je pravedno da oni koji očekuju sreću, optimisti u duši, financiraju one koji sreće definitivno u životu nisu imali jer su se rodili kao invalidi ili su to postali tokom života. Ali, zar sve to ipak pomalo ne zvuči kao porez na optimizam?