Ej, slušaj, a zašto ja ne smijem biti stara? Ej, slušaj, proljeće je, govore mi da moram izgubiti deset kila, mazati tijelo žutom kremom, hodati beskonačnom trakom, gutati šarene tablete?! Ne smijem imati celulit na trbuhu, ni obješene obraze?! Moji kukovi moraju biti kameni, guzica visoka i tvrda, grudi lopte, oči zvijezde, trepavice male metle, usne meke, pune, bez oštrih, okomitih bora?! Ej, slušaj, imam preko pedeset, zašto moram imati dvadeset i osam? To me opterećuje, uznemiruje, unesrećuje. Neću skratiti suknju! Ni vježbati mjesecima! Šta će mi trbuh tvrd poput dna rostfraj tave?! Ne, neću napuhati grudi! Ne, ne, ni usta! Zašto bih trebala staračke pjege na šakama pokriti rukavicama?! Laserom se mogu izbrisati podočnjaci i odrezati gornji kapci?! Ali ja ne želim na svijet gledati očima srne na rubu gorskog potoka! Nisam Bambi, ej, ja sam ljudsko biće koje se maklo od mladosti! Ne očekujem da mi moj vršnjak u prepunom autobusu zaurla na uho, diž’ se, mala! Ne želim biti kraljica kampanje za najnoviji model higijenskih uložaka! Neću! Neću? Neću?! Ali biti mlad je imperativ?! Svi moramo biti mladi! To je trend! Reći ću ti. Jebe mi se za trendove! Mogu prevariti slijepca, na neko vrijeme. Zašto bih varala slijepce? To nije lijepo. Ne želim u izlogu neke prodavaonice vidjeti odraz djevojčice koja u mene gleda očima starice! Majko moja, tko bi to želio?! Da, ne volim kad mi poručuju što moram učiniti da bih zadovoljila… Koga? Moga jebača?! Oh! Ni njegova guzica nije tvrda poput guzice maratonca. I njegovo lice kreće prema jugu, oči su mu mutne, pogled umoran, kapci otečeni i spušteni, nekoć velike oči sve su uže i tužnije. Kosa sijedi, osmijeh mu mora mnogo kože dignuti do ruba očiju. Ljude koji više nisu mladi samo velika radost može učiniti mlađima. Da, moj je muškarac dobio podbradak. Bih li ga više voljela da mu netko odreže podbradak? Bože dragi, moja ljubav nije Podbradak! Možda bih za novog, mladog mužjaka trebala napuhati sise i usne, izbrisati bore i dignuti lice, spaliti pjege, isisati celulit? Novog mužjaka?! M l a d o g mužjaka?! Ako nađem mladog mužjaka, moje umjetno mlado tijelo postat će zaista mlado? Ali, slušaj, ne stari samo tijelo, stari i želja. Starci samo glume da im je do jebanja. Kako je tužno da danas svi moramo jebati ili biti jebani?! Ako te tu nema, onda te nema. A nama, ljudima daleko od mladosti, ne jebe se kao nekoć. Ne jebe nam se! Oh i oh! Razmišljala sam, opet biti mlada? Okej, odakle početi? Koji komad mene najviše govori da nemam dvadeset i šest? Usne? Grudi? Bedra? Trbuh? Ramena? Ruke? Noge? Vrat? Kosa? Zubi? Boja zubnog mesa? Bjeloočnice? Trepavice… Treba promijeniti sve! Uf! A? Ej?! Zašto biti poput svih drugih? Tko mi brani reći, gospodo, tko vas jebe, neka moje sise vise! Smije li se, danas, reći tako nešto? Danas kad sve žene imaju dvadeset i osam ili manje, a svi muškarci trideset?! Pa ipak, aj da ja imam pedeset i preko! Aj da ja jedina na svijetu pogledam u celulitična bedra i kažem, vidi, vidi, južno voće! A moje se nadlaktice u svakoj ženskoj reviji zovu šišmiševa krila! Mogla bih sebi tepati, ej, Šišmišu, ej, Krila! Krajevi usana su mi obješeni, oči mutne i zabrinute. Izgledate poput tužnog psa, rekao bi mi estetski kirurg, nešto morate učiniti, gospođo. Ne moram, gospodine. Najdraži su mi tužni psi, gospodine, svako jutro mogu gledati u ogledalu kućnog ljubimca, gospodine, a ne moram veterinaru plaćati pedeset eura po susretu, gospodine, plus cjepiva, pasja hrana, pasji hotel, pokloni susjedi, kad idem u kino, gospodine. Jebite se, gospodine! A koji je užitak šetati ulicom uz žene golih, mladih, ravnih trbuha, blistava osmijeha i očiju punih nade i misliti, dragi komadi, sve je iza mene. I trudnoće, i nade, i muškarci, i vrištanje bolesne bebe u tri ujutro, i šef koji mi uvaljuje jezik u grlo na svaki svoj imendan. Iza mene su dječji rođendani, muževe ljubavnice, tuđi muževi koji nikad nisu postali moji i moji koji su postali njihovi. Ne želim više ni jedan jedini požudni pogled tuđeg muškarca. Sve su nesretne ljubavi iza mene. Nikad me više nitko neće ostaviti tužnu i pretužnu do kraja života. Nemam vremena biti nesretna do kraja života. Kraj života može biti danas, sutra ili za dvadeset godina. Tko može biti toliko dugo nesretan? Hej, muškarci, super je osjećaj riješiti vas se! Budite mladi, vršnjaci i vršnjakinje moje, ja sam odustala. I kćer ću gledati drugim očima, kad se ujutro bude oblačila. Reći ću joj, u sebi, haj, nisi mi konkurencija, nisi moja bolja prošlost, ti si moja ljubav, ja sam se pomirila.
Da! Da, odlučila sam! Ovo proljeće bit će proljeće kad ću zauvijek izgubiti mladost. Ne vjeruješ mi, ali dišem punim plućima. Slobodna sam! Ej, ti, tebi govorim! A ništa me nisi pitao.