Objavljeno u Nacionalu br. 389, 2003-04-29

Autor: Denis Latin

ELEMENTA LATINA

Carla Del Ponte podsjeća Račana radi čega je uopće dobio vlast

Glavna haaška tužiteljica svojim stalnim pritiscima na hrvatsku Vladu pomaže vladajućoj koaliciji da u nizu bespotrebnih trulih kompromisa s tuđmanizmom ne zaboravi da je 3. siječnja 2000. dobila mandat da iskorijeni korupciju i sankcionira ratne zločine

Denis LatinDenis LatinŠokantno i sablažnjivo izgledao je veliki naslov u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji ovih dana. “Ortynskom i Batarelu platio sam 60 tisuća DEM za pomoć u sudskom procesu”, drečala je na masnom novinskom papiru debelim slovima otisnuta izjava Ivana Heraka, bivšeg ministra turizma koji je o tome svjedočio u iskazu u sklopu istrage o korupciji u Državnom odvjetništvu. Bivšeg glavnog državnog odvjetnika Radovana Ortynskog u pravosudni je reket uključio zagrebački odvjetnik Mirko Batarelo. Ovaj je pozvao Heraka u svoj ured, pozvao se na dobre veze s Ortynskim, obećao mu pomoć i zatražio da otkaže svom odvjetniku Čedi Prodanoviću i svoju obranu povjeri njemu. Herak tvrdi da se jednom zgodom u Baterelovu uredu našao i sam Ortynski, govoreći mu kako zna da je on nevin i da bi bilo najbolje da se predmet prenese izvan Pule. Prema Herakovu iskazu koji prenosi Slobodna Dalmacija, Radovan Ortynski preporučio mu je da, ako “želi njegovu pomoć, uvjet je da angažira odvjetnika Mirka Batarela koji je čovjek od njegova najvećeg povjerenja”. Bivši ministar tu je ponudu prihvatio, a Batarelo mu je rekao da će ga “delegacija drugog suda (koju će predložiti Državno odvjetništvo) koštati 60 tisuća DEM”. Prema Herakovu iskazu, toliko mu je novca i predao rekavši da “to odmah mora dati Ortynskom”.

Kako je Sabor uskorosmijenio Ortynskog, a od obećanih Batarelovih usluga nije bilo ništa, Herak mu je otkazao punomoć, ali mu ovaj nije vratio 60 tisuća DEM. Priča zvuči nevjerojatno i izaziva čuđenje, ali boljim poznavateljima kretanja i metodologije u hrvatskom pravosuđu samo daje za pravo da se istina već davno naslućivala i u velikoj mjeri znala, samo što vladajući mehanizam nije htio ništa poduzeti plašeći se bilo kakva radikalizma u izgradnji uređene države. Ako su se takve pravosudne instalacije razaznavale godinama u stotinama novinskih napisa, nelogičnim optužnicama koje su padale kao kule od karata i sve većem nezadovoljstvu građana dugo pripremanim obračunom s kriminalom i korupcijom, ostaju posve otvorena pitanja zašto se na pravi posao za koji su bili ovlašteni državni gubernatori i administratori prionulo tek u predvečerje novih izbora i zašto je Račanova mlačnost odjednom zamijenjena politikom obračuna s neučinkovitošću vlasti koja je počela nagrizati i jesti samu sebe?!

Prije svega, ključ takve promjene u gorkoj je spoznaji da će je, unatoč međunarodnoj podršci, grijesi vlastita nečinjenja učiniti autsajderom u srazu s desnim populizmom čiji tuđmanistički uzgojeni primitivizam apsorbira svako lako sagorljivo iracionalno nezadovoljstvo. Koalicija s Račanom na čelu suočena je s činjenicom da nije ostvarila dio predizbornih obećanja, pogotovo onih koja su mogla biti ispunjena odmah po preuzimanju vlasti, bez uličnih borbi, bez novca, bez protoka vremena ili posebnih međunarodnih okolnosti. Karikaturalna situacija u kojoj se političari svih hrvatskih provenijencija ovjekovječuju na Čačićevu autobahnu lijepo oslikava gdje je nešto napravljeno, a gdje nije. Prostor borbe za istinsku pravdu i uspostavu normalne europske države sa svim neophodnim mehanizmima koji brzo rješavaju društvene konflikte i generiraju rast i razvoj prilično je sklizak i nepopularan. Takozvani centristi okupljeni oko izdanaka nekadašnje Vlade nacionalnog jedinstva za čijeg su se mandata dogodili i prikrivali mnogi ratni zločini, te osmišljena i provedena čuvena pljačka stoljeća, radije će jahati po sablastima i pustopoljinama Tuđmanove i Šuškove spomen-kosturnice nego se založiti za satisfakciju kakvom stradalom civilu, radniku koji je monstruoznom pretvorbom ostao bez posla i životne nade, ili kakvom branitelju otvoriti neku drugu perspektivu osim sumanute obrane civilizacijski neobranjivog ratnog zločina.

Takozvana desnica godinama je svojim dernecima tjerala strah u kosti vladajućoj eliti namećući joj kompleks nedržavotvornosti i antihrvatstva. Spomenuti propagandni stereotip odgulio je svoj vijek trajanja. Takva je desnica u Hrvatskoj danas nemoguća. Razorno rušilaštvo tuđmanizma sasvim je utišalo one koji su na njemu mislili graditi još koji politički mandat.

Sasvim suprotno očekivanjima, većina građana prepoznala je potrebu za dosljednom detuđmanizacijom birajući one koji će politiku staviti u službu svakog građanina, onemogućiti nekažnjeni zločin, pljačku i pružiti svakom građaninu pravo na dostojanstven ljudski život. Ideolozi razorne pljačke i urušavanja bilo kakvog moralnog društvenog sustava ostali su bez teksta, a vladajuća elita bez valjanog obrazloženja da ne učini ono što je obećala. Odium mogućnosti da će crna desnica ponovno uzjahati danas je iracionalan, zato Račan više nema odstupnicu. Procjene su bile pogrešne. Ispitivanja javnog mnijenja u slučaju rata protiv Iraka ili suđenja za ratne zločine pred domaćim sudovima dobro su potvrdila u kojem se smjeru kreće promišljanje nove hrvatske budućnosti. Građani su htjeli upravo ono što su tražili, a ne ono što im je sugerirano pod pritiscima tuđmanistički korumpirane i umrljane kamarile. Račanov mlaki reformizam bio je uvjetovan pritiscima šačice involvirane u pljačkom motiviran rat. Njihova priča nije dobila institut nacionalnog mita i prava na aboliciju, kako se htjelo. Svako opravdanje izgubilo je težinu.

Stoga su srbijanski poučci vrlo zahvalni i, ma koliko ih lokalni glavešine odbacivali pridajući im negativan i antihrvatski predznak, oni ovih dana snažno utječu i na Hrvatsku. Zemlja koja se kandidira za predvodnika borbe protiv kriminala i korupcije u regiji, na žalost, mora učiti nešto i od susjeda kojeg nikada nije previše voljela. Pipci srbijanskog obračuna sa sponama mafije i protivnika Haaškog tribunala lagano su dodirnuli i Hrvatsku. Spoznaja da su brojne optužnice skrivane i prilagođavane korupcionaškim potrebama i političkim profiterima gorka su pilula koju mora progutati vladajuća politička nomenklatura u Hrvatskoj. Ni sve pohvale što stižu od preplašenih tuđmanoida ne mogu joj umanjiti kritike da je mnogo toga mogla, a nije se usudila. Prestrojavanje iz tuđmanističke u europsku Hrvatsku moglo je biti izvedeno brže i efikasnije, a bodovi koji se sada pokušavaju dobiti nisu trebali ostaviti dojam predizborne kampanje nego pravog i jedinog posla koji je trebalo obaviti. Pritisci i učestali posjeti glavne haaške tužiteljice bit će uvijek dobro podsjećanje na misiju zbog koje su uspjeli dobiti vlast. Njezina trajna prisutnost na ovim prostorima uvijek će nas podsjećati gdje smo bili i kamo trebamo stići.

Vezane vijesti

Bajićev treći mandat: Podrška vladajućih, ali ne i oporbe koja ga je i...

Bajićev treći mandat: Podrška vladajućih, ali ne i oporbe koja ga je i izabrala

Drugi mandat glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića bliži se kraju, a upravo se oko tog pitanja u javnosti u posljednje vrijeme 'lome koplja'.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika