'Kada kadriram scenu s više od tri lika, svi gledaju kako treba, a ne kao kod većine mojih kolega, uvijek netko 'zriki' na pogrešnu stranu' Ponekad se čini da je za 48-godišnjeg beogradskog redatelja Srđana Dragojevića najlakša stvar na svijetu režirati filmski hit. Od njegova prvog filma, diplomskog rada "Mi nismo anđeli", preko prvog srpskog filma o ratu u Bosni "Lepa sela lepo gore" pa do opisa turobnog života u Srbiji u filmu "Rane", Dragojević se u devedesetima prometnuo u jednog od najvažnijih redatelja bivše Jugoslavije. Ta tri filma zapažena su i u Americi pa je 1999. potpisao ugovor s kompanijom Miramax, u to doba jednom od najvećih svjetskih filmskih kompanija. U tri godine boravka u Americi nije snimio ni jedan film, odbijajući prilagoditi se američkim pravilima filmske igre, te se vratio u Beograd gdje je snimio komediju "Mi nismo anđeli 2", ponovno veliki hit. Dragojevićev novi film "Parada" se prije dva tjedna počeo prikazivati u Srbiji, a sljedećeg mjeseca počinje se prikazivati i u hrvatskim kinima.

Glavni lik "Parade" je Limun (Nikola Kojo), ratni veteran iz devedesetih koji vodi džudo klub i zaljubljen je u Biserku (Jelena Popović) koja želi ružičastu svadbu. Za organizaciju svadbe je odabrala Mirka (Goran Jevtić), ali on je homoseksualac, što izluđuje Limuna. K tome, vođa gej aktivista Radmilo (Miloš Samolov) želi organizirati Paradu ponosa u Beogradu, ali policija odbija osigurati skup, pa se za pomoć obraćaju Limunu. Budući da u Beogradu ne može skupiti ekipu za zaštitu parade, Limun odlučuje okupiti nekadašnje ratne suparnike iz Hrvatske (Goran Navojec), Bosne (Dejan Aćimović) i Kosova.
Homoseksualci i njihovi problemi mogli su biti prikazani kroz komercijalnu komediju ili kroz neki mračan i turoban film, nimalo komercijalan.

Zašto ste se odlučili za komercijalnu varijantu? Može li se i kroz komediju poslati poruka javnosti?
- Nazivajući moj put "komercijalnom varijantom" pokazujete stav koji prevladava kod tobožnje intelektualne elite da je komedija "niži" oblik umjetnosti, a da je filmski uradak tipa "muhe-padaju-od-dosade" apriori primjer intelektualne superiornosti. Ne proturječim, eto vam vaši umišljeni redatelji "intelektualci teške kategorije" s prstom na čelu i izrazom na licu kao da pate od teškog, skoro terminalnog oblika lijenosti crijeva. Ja ću se držati svoje, od većine kritičara prezrene "komercijalne varijante". S napomenom da ja, zapravo, nikada nisam mislio da će moji filmovi biti komercijalni. A već je prvi, diplomski rad "Mi nismo anđeli" - to bio. Naime, znao sam da imam smisla za humor, da sam dosta vješt da ispričam priču i da, kada kadriram scenu s više od tri karaktera, svi gledaju kako treba, a ne, kao kod većine mojih kolega, uvijek netko "zriki" na pogrešnu stranu. I često mi se "omakne" i da pošaljem poruku, i to kroz komediju. Šalu na stranu, samo na trenutak, sjećate se ljudi koji su se zvali Truffaut, Fellini ili Blake Edwards? Nekada je i umjetnički film bio vrlo komercijalan, katkad i, za boga miloga, komedija. Ta vremena su prošla, ali ja se trudim pronaći svoje mjesto pod suncem među dominirajućim i prevladavajućim autorima koji preferiraju "čistu umjetnost neopterećenu smislom". Dakako, nekomercijalnu, a kako drugačije. I bježim kao đavo od križa od tog prevladavajućeg "intimističkog" pristupa, gdje "intimizam" podrazumijeva da autori osobno znaju svakog svog gledatelja.

Nešto slično, elemente komedije u turobnoj temi, prikazali ste i u filmu "Lepa sela lepo gore". Je li to način na koji najbolje funkcionirate?
- Možda ste u pravu, stvar je, može biti, u meni. Ja nekako ni sebe ni život ne doživljavam suviše ozbiljno. A i volim što je sve tako, nekako, gorko-slatko u životu. Puno uspona i padova, s tragedijom koja, gle, uvijek vreba iza ugla. Bez toga bi život bio strašno dosadan. Pritom, trudim se da mi bude zabavno, odlučno izbjegavam ljude koji o sebi imaju visoko mišljenje i sebe doživljavaju smrtno ozbiljno. Dakle, s "filmašima" se gotovo uopće ne družim. Eh, dobro, s nekoliko izuzetaka. Sebe doživljavam kao realista, katkad i naturalista, jer je naš život ovdje, baš takav, uvijek po principu "igračka-plačka". Ali ja zato i volim živjeti ovdje, a ne u nekakvim dosadno sretnim zemljama.
Osim što ste, pokrivajući u ovom filmu Srbiju, BiH i Hrvatsku tražili šire tržište, smatrate li da je problem seksualnih manjina jednak ili podjednak u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu?
Ja tržište ne tražim, ja sam Jugoslaven i pravim filmove za svoje sunarodnjake kojih ima 22 milijuna, a to je zaista - tržište i pol! To što su se mnogi prestali osjećati Jugoslavenima i krenuli drugim putom, nije prepreka da moje filmove razumiju i vole. Što se prava seksualnih manjina u regiji tiče, Slovenci su imali Pride još u SFRJ. Zagreb iznenađuje ugodno, ali vi ste imali hrabrog predsjednika koji je stao na čelo Pridea, što mi, očito, nemamo. Unatoč tome, niste ni vi cvijeće, primjer Pridea u Splitu to pokazuje.

Bojite li se da će vas dio kritike i publike zbog komedije na tu temu proglasiti eksploatatorom, kao što su činili nakon nekih vaših prethodnih filmova, recimo "Mi nismo anđeli 2"?
No, pa što ću im ja?! Ko ih jebe, nek' žive i neka gledaju ove mucavo, nevješto napravljene drame koje su, zapravo, za mene, primjer ordinarnog "exploatationa". Zaboga, kada radite film s idejom da ide na festivale, što je to nego eksploatacija u esencijalnu vidu. Čini mi se da u regiji dominira trend da se filmovi prave samo zato da bi filmski stvaratelji imali od čega živjeti. Države daju stotine tisuća eura da šačica ljudi živi udobno i drka onu stvar obilazeći festivalčiće. Što je s kinooperaterima, čistačicama, kartodrapcima, što je s tisućama ljudi koji su nekada živjeli od filma? Sa stotinama tisuća potencijalnih gledatelja koji vole film na svom ili susjednom, a opet poznatom jeziku? Što oni imaju od treće boce žlahtine koju ispija naš nadobudni redatelj dok priča svojim istomišljenicima da je čisti genij i da mu se jebe za tu "primitivnu, široku publiku". "Mi nismo anđeli 2" je tijekom svoje distribucije otvorio 20 zatvorenih kina u unutrašnjosti Srbijje, stotine ljudi dobilo je priliku da jede. Ako je to zločin, kriv sam. Ali pogledajte malo bolje taj film. Ima li tko ovdje znanja da onako režira neke sekvence tog filma?

Prije premijere filma "Parada" u Beogradu, pročitao sam komentar čitatelja na hrvatskoj internetskoj stranici koji je rekao: "Svi će gledati film, svi će biti oduševljeni, ali kada film prođe, odnos prema homoseksualcima ostat će isti." Slažete li se s time?
- To i Radmilo kaže Limunu u posljednjoj sceni filma. Kako se, onda, ne bih slagao. Redatelj koji misli da će njegov film promijeniti svijet mora da pati od manije veličine. No on može promijeniti društvenu klimu, biti onaj jezičac na vagi koji pretegne k mogućnosti otvaranja dijaloga. Ako moj film inicira da se u udžbenicima izbornog predmeta u osnovnoj školi koji se zove Građanski odgoj, počne obrađivati korpus tema koje se bave različitostima i pravima manjina, uspio sam.

Rekli ste u intervjuu za Blic: "Umjetnik mora pokušati mijenjati svet, pa iako najčešće ne uspijeva u tome, plemenit je to pokušaj." Vjerujete li da se u bivšoj Jugi vašim filmom (ili nekim prethodnim filmovima) može promijeniti nešto u glavama zatucanih i primitivnih ljudi?
- Ja te ljude ne nazivam primitivnim i zatucanim. Ljudi su u ovim krajevima, ma, kao i svuda uostalom, skloni biti izmanipulirani, lako se tu zaigra na ksenofobiju, netoleranciju, stare mržnje i navodne nesređene račune. Ali ljudi su na Balkanu dobri i duševni, imaju veliko srce i dobru dušu. Problem je u državnim aparatima koji ne mogu kontrolirati sociopate i psihopate koji čine tri posto svake populacije. Zapravo, uspijeva im to djelomično sa silovateljima, pedofilima i ubojicama, ali sasvim su neuspješni s tajkunima i političarima koji mogu nanijeti društvu mnogo veću štetu u miru, nego njihove kolege, psihopati, u ratu. A struktura ličnosti tajkuna i ratnog zločinca veoma je slična, razlika je često samo u stupnju inteligencije.

Prošle godine Filmski savez Srbije odobrio je novac za četiri filma koja se direktno ili indirektno bave ratom u Bosni. Što mislite o tim filmskim projektima koji dolaze 15 godina nakon filma "Lepa sela lepo gore".
- A što ću misliti? U'vatili junaci da šutiraju mrtvog lava! E, dobro ste se toga sjetili, naprimjer, to je "exploatation" u čistom obliku. Pa će to biti neke ozbiljne drame, antiratne, dakako, s otkrivanjem "rupe na saksiji". Ma, sve "antičke tragedije", jamačno. No kao što rekoh, gomila kolega u regiji ima taj mentalni sklop negdje između knjigovođe i urara. A smisao za humor - oko nule. Evo, što se tiče tih naših ratova još iz prošlog stoljeća - pripremam jedan dugometražni dokumentarac o patriotskim pjesmama iz tog razdoblja, iz svih krajeva bivše Jugoslavije: gdje su njihovi autori sada, što rade, kako gledaju na to vrijeme. Što tu ima bisera, tipa "Ej, sviće zora, k.... puši lepi Jović Bora" ili "Da zna bula kakva je slanina, nikad ne bi ljubila Turčina". Bit će to jako zabavan film. Eto, vidite, i ja pravim film o ratu. Ali raspjevan.

Kako napreduje ekranizacija romana "The Porcupine" autora Juliana Barnesa, na čemu radite već više od šest godina?
- Da, radio sam na tome, aktivno, gotovo četiri godine, sakupio više od pola milijuna eura i onda je bosanski predstavnik u Eurimageu stavio veto na projekt jer je tvrdio da je to podmukli pokušaj rehabilitacije Slobodana Miloševića. Eh, a roman je Barnes napisao 1990. godine, prije svih naših sranja, prateći suđenje Todoru Živkovu. Ma, ima taj jedan krug "filmadžija" u Bosni koji bi me najradije udavili u snijegu i zakopali na Grbavici. Ma nek' žive ljudi, nek' se vesele, da su živi i zdravi. Stvaratelji, što se može. No sa "širinom" koju stvaratelj mora imati su deficitarni. Ne mogu mi oprostiti "Lepa sela" ni nakon petnaest godina. Što se novog početka "Porcupinea" tiče, na dan novinarske projekcije "Parade" u Beogradu, Julian Barnes mi je javio da mi obnavlja opciju za taj divan roman. Lijepa simbolika, može se reći. I on, kao i ja, smatra da je sada pravo vrijeme da se progovori na taj ambivalentan način, o socijalizmu i vrijednostima tog sistema i trenutku kada se "zlatno tele" pohlepnog, proždrljivog kapitalizma ruši sa svog klimava pijedestala.

Godinama vas zanimaju hrvatski pisci, svojedobno ste rekli da vam je žao što niste radili "Što je muškarac bez brkova". Je li se pojavilo neko novije djelo ili pisac za kojeg ste se zainteresirali?
- Znate, jedini presedan koji bih napravio vezan uz ratove u bivšoj Jugoslaviji jest ekranizacija romana "Blockbuster" Zorana Žmirića. Zbog diskursa bi bilo zanimljivo da srpski redatelj pravi hrvatski film o ratu. Osim "Muškarca", dopadao mi se i roman "Metastaze", čim sam ga pročitao zainteresirao sam se, ali Branko Schmidt je napravio zaista dobar film. A i "Kino Lika" mi je bilo jako zanimljivo. Iz Bosne, Pirketova "Tajna Bosanskih piramida" bi bila fantazija od filma, toliko je to smiješno. No u pravu ste, ja jako volim neke hrvatske pisce - talentirani, zabavni i veseli ljudi, uvijek se radujem kad se sretnemo. Evo, jedan od važnih ljudi hrvatske književne scene, moj prijatelj Danijel Žderić, izdavač, i njegov Profil bit će pokrovitelji distribucije filma "Parada" u Hrvatskoj.

Kako to da niste snimili film za američku kompaniju Miramax koja vas je pozvala u Ameriku?
- Od Harveyja Weinsteina sam odmah dobio "Dust" Milka Mančevskog, ali sam se raspitao pa sam saznao da oni samo hoće, dajući meni taj scenarij, "lupiti kurac" Mančevskom s kojim nisu bili u dobrim odnosima. Čim sam to saznao, rekoh sebi - "Neće nas Balkance svađati taj kapitalist" i odbio sam. Drugi scenarij koji mi je dao Weinstein bio je "Hell", koji je Danis Tanović poslije napravio. Meni se to zaista nije sviđalo, nije to moj senzibilitet, neke tri sestre sat i pol "drndaju vunu", drama u pizdu materinu! Ali je to Tanović poslje dobro napravio, mnogo bolje no što se moglo očekivati od scenarija. No drugi Weinstein, Bob, mi je u ruke dao scenarij za film "Reindeer Games" i rekao: "Ovo je naš najbolji scenarij." Kad sam ga pročitao, rekoh: "Ovo, najbolji scenarij?! Ovaj mora da me zajebava!" Rez, dvije i pol godine kasnije ispostavlja se da im to jest bio najbolji scenarij. Jebi ga. Bio je, doduše, poslije jedan scenarij, "Payback All-Star Revue", trebala je biti suradnja Mel Gibsonove kompanije Icon i Miramaxa, unapređivao sam ga šest mjeseci i vodio tvrdu borbu s direktorima da se od govna napravi pita. I na kraju - ušli u pripreme, ja čak doveo svog direktora fotografije iz Beograda i nakon nekoliko tjedana priprema - samo telefonski poziv, otkazuju cijeli projekt. Razlog - "Ocean's Eleven", film slične tematike, ušao u predprodukciju te su procijenili da ovaj naš film od 18 milijuna dolara ne može konkurirati onom od 60 milijuna. Naši glumci - govno, a njihovi - zvijezde. A na te glumce su me sami natjerali i ja pristao da bi oni, zauzvrat, dali zeleno svjetlo mojoj verziji scenarija. Prije toga sam čitave godine išao po sastancima za neke projekte, spreman i naoštren, nikada bez deset kucanih strana napomena i vizualnih bilješki, ideja kako bih taj scenarij unaprijedio i poboljšao. Borio sam se i za filmove "Mexican" i za "Fridu", "View from the top" (bio genijalan scenarij, ispalo govno od filma)... do nekih od njih baš mi je bilo stalo, pripremao sam se po nekoliko tjedana, čak proučavao i tko su producenti. A to su sve bili nezavisni producenti koji su te projekte razvijali i htjeli raditi s Miramaxom. I borim se kao lav na svakom od tih sastanaka, predlažem, nudim rješenja, kritiziram. I svaki put se pojedem kao mlad mjesec što izaberu drugog. I onda - ovo! I onda - prosvjetljenje! Shvatim, udarim se po čelu, i kažem sebi: "Pa oni, idiote, uopće ne vole da ti predlažeš i kritiziraš, da dovodiš u pitanje nešto što su skupo platili... Sve što im od tebe treba je entuzijazam!" E, jebi ga. Teški uvjeti za rad, jednom riječju. S druge strane, je tu i lova i status. Ali meni te materijalne vrijednosti malo znače, ja bih dao sve bazene Los Angelesa za kamen Mljeta, nije me to moglo motivirati.

Kada ste se prošle godine politički aktivirali, ušli u SPS, rekli ste da ste to učinili zbog želje da se razvije kino-mreža u Srbiji. Je li to bilo moguće jedino kroz ulazak u SPS?
- Nije, ali drugi nisu bili zainteresirani. Sasvim je logično da ovu ideju probam razvijati s partijom koja je lijeve orijentacije i koja u svom programu ima akcent na besplatnom školstvu, zdravstvu i kulturi. Teško da bi netko tko favorizira budalaštine kao što su "kultura na tržištu" mogao biti zagrijan za takvu ideju. Uostalom, neke od velikih partija "demokratske orijentacije" izravno su odgovorne što se, naprimjer, mreža od više od dvadeset kinodvorana Beograd filma prodala kriminalcu koji je, vjerujem da znate, nekoliko dvorana već prodao jednom vašem tajkunu kao objekte za prodaju trica i kučina. Da bih "spakirao" svoj film, meni politika ne treba, ali da bih "spakirao" jedan veliki projekt kao što je nezavisna mreža domova kulture koja bi se trebala zvati AGITPROP, politika je itekako potrebna. I budući da živim u partitokratskoj državi gdje svi od "baba-sere" preko kuharice kava do direktora kazališta moraju biti u nekoj partiji, bit ću i ja, da bi me oni koji će se protiviti ovoj ideji ozbiljnije shvatili. I na vrijeme odustali od destrukcije nečeg što je, jasno, za opće dobro. Ali i da bi me ozbiljnije shvatili i oni koji mogu biti saveznici u ovoj ideji, bez obzira na to u kojoj su partiji. Inače, meni je politika potrebna koliko i hemoroidi, vjerujte. No mislim da je angažman, aktivizam, važna stvar. Ne može se misliti samo na sebe i svoje dupe. U Srbiji ima ozbiljnih gradova bez kina, bez knjižara. Ja to najbolje znam jer sa svojim filmovima putujem širom Srbije, dovijamo se, prikazujemo filmove po sportskim dvoranama, po nekakvim rupama koje je teško nazvati kinima. A fantastični domovi kulture stoje prazni, poput ruševina - imalo ih je svako veće selo u bivšoj Jugoslaviji. Mogao bih da zamislim i regionalnu mrežu AGITPROPA koja bi prikazivala filmove iz cijele regije. Mislim da bi jako važno bilo da ljudi u Zaječaru i Kragujevcu mogu vidjeti "Metastaze" ili "Crnce". Eto, te filmove u Srbiji nisu ni distribuirali. Ali mi, s dvadeset - trideset domova kulture, lako bismo to mogli napraviti.