Foto: Igor ŠobanGenijalni satiričar Ephraim Kishon, obračunavajući se s komunističkim režimima, opisao je u zbirci “Pomozi sirotu na svoju sramotu” hapšenje najmoćnijeg policajca i špijuna Staljinove ere, notornog Lavrentija Berije. Trojka iz Organa odjevena u kožnate kapute pokucala je na vrata svom dotadašnjem šefu i rekla mu da dođe malo s njima, ne predaleko, samo do Lubjanke. Berija je dobro upoznat s procedurom zatražio nalog za hapšenje. Pogledavši ga, rekao je “U redu je, to sam ja potpisao” i mirno pošao u zatvor da bi mu par mjeseci kasnije heroj Sovjetskog Saveza, general Pavel Batitski, sprašio metak u potiljak. Tako je skončao okrutni Gruzijac kojeg su se u Sovjetskom Savezu bojali ništa manje od Staljina, ali i čovjek koji je po nekim svjedočenjima bio presretan kada je diktator naposljetku izdahnuo. Možda mu je pritom i pomogao. Berija je nakon Staljinove smrti bio prvi u redu za deboljševizaciju, doduše samo vanjske politike, a postoje i ozbiljni dokazi da je bio spreman u zamjenu za pristojnu novčanu naknadu sovjetskoj ekonomiji pristati na ujedinjenje Njemačke – gotovo četrdeset godina prije nego što se zaista zbilo. Pao je kao žrtva, nipošto nevina, ostalih kremaljskih glavešina koji su se plašili da će Berija i nakon Staljina ostati previše moćan i da će, zahvaljujući svom bogatom iskustvu u teroru, smaknuti sve suparnike.

HRVATSKA JE civiliziranija država od Sovjetskog Saveza ranih 50-ih godina, kod nas ne vrijedi Koestlerova rečenica da je “smrt logična posljedica političkih razilaženja”. Međutim, neke činjenice su neosporne, a paralele neodoljive. Dolazak Tomislava Karamarka u Vladu, potaknut jednim okrutnim ubojstvom, značio je početak kraja vladavine Ive Sanadera. Tek nakon što je moćni šef SOA-e zajedno s ministrom pravosuđa Ivanom Šimonovićem sklopio pakt s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, počele su prave istrage HDZ-ove korupcijske aždaje. Činilo se tada da je trojac u idiličnim odnosima i da će, pogotovo nakon što je Sanader naprasno podnio ostavku, zajedno čistiti zemlju. No trijumvirat se ubrzo raspao.

Šimonović se povukao na East River, a glasine o neprijateljstvu između Karamarka i
Bajića postale su češće. Policija i Državno odvjetništvo ratuju, govorkalo se po političkim
kuloarima. Počeli su se pojavljivati dokazi da jedni drugima sabotiraju istrage. Policija se navodno nećkala kada je trebalo uhititi Sanadera, DORH je nevoljko pristao na uhićenje Josipa Boljkovca...

ZA TOMISLAVA KARAMARKA još prije godinu i pol dana jedan je utjecajni čelnik Kukuriku koalicije rekao da je opasniji od Johna Edgara Hoovera, još jedne opake policajčine. Uveren je taj ugledni opozicionar, čija će se riječ zasigurno slušati i to iznimno pozorno, u budućoj vladi da je Karamarko koristio svoje informacije ne samo u političke nego i u sasvim privatne svrhe. Baš poput Hoovera i Berije, Karamarko je vodio i policiju i tajne službe. S tih je pozicija znao sve o svima pa se njegovo ime, možda i nezasluženo, izgovaralo sa strahopoštovanjem. Međutim, to su i pozicije koje čovjeka lako ponesu pa počne vjerovati da je svemoćan i nedodirljiv. Karamarku bi i dok je bio šef SOA-e, a još više kada je postao ministar unutarnjih poslova, bilo teško bilo što odbio. Pogotovo to ne bi napravili šefovi državni tvrtki koji su i puno manjim igračima bez problema izlazili u susret. Pitanje je samo je li za svoje poduzetničko čedo, tvrtku Soboli, ikada takvo što zatražio. Ako jest, mogao bi, nasreću, metaforički završiti poput Berije. Kao žrtva rata koji je sam pokrenuo.