Zoran FerićDa se nije pojavio SARS, svijet nikada ne bi saznao koliko je sida, zapravo, benigna bolest. Mislim, dakako, u epidemiološkom smislu. Istina, pandemija side prilično nas je promijenila, regulirala je naše spolno ponašanje i revidirala stavove prema tekovinama seksualne revolucije iz šezdesetih, ali u sprečavanju širenja ove bolestri postoji i jedno efikasno sredstvo: njegovo veličanstvo kondom. Anakrona kontracepcija pretvorila se u popularnu prevenciju. SARS se bitno razlikuje od side upravo po načinu prijenosa. Svijet je, zapravo, već prilično dugo u strahu od smrtonosne pandemije koja se širi kapljično i virusa koji u vrlo kratkom roku može inficirati velik broj ljudi. Dva su, čini se, temeljna razloga takvom strahu u svjetskoj javnosti. U prvom redu kratkotrajno i poučno iskustvo s ebolom i sličnim groznicama velike smrtnosti te prilično jasna svijest o tome da bi pandemija ebole izazvala reprizu strašnih pomora što ih je u Evropi u srednjem vijeku izazvala crna smrt. I drugo, sve češća upozorenja znanstvenika da su mnogi mikroorganizmi zbog česte upotrebe antibiotika postali potpuno imuni na njih. Antibiotici, koji su nas uveli u neku vrstu zdravstvene arkadije, a čija se široka primjena i povezuje s mogućnostima seksualnoga oslobađanja u šezdesetima, sada, odjednom, prestaju djelovati. Zastrašujućeg li paralelizma. Nastupili su virusi, a to je, dakako, nova etapa čovjekove borbe s nevidljivim.

Nevidljivi neprijatelj

Čovjek stoljećima posvećuje nevidljivom kreativniji i zapravo bolji dio sebe, gradeći hramove, katedrale i slikajući monumentalne freske, ali je isto tako primoran da se od svojih prapočetaka s nevidljivim i sukobljava. I ta borba, općenito uzevši, ima dvije etape: mitsku i znanstvenu. U mitskoj fazi borbe s nevidljivim čovjek je naprezao svoje energije protiv zlih duhova i demona. U takvoj predodžbi oni su, zapravo, posvuda oko nas i upravo zato što mogu biti nevidljivi stalna su opasnost. Ta lažna opasnost u ljudima, dakako, proizvodi strah gori od bilo čega zastrašujućeg što jest vidljivo. To je i logika horora. Najviše se bojimo dok su manijak, vampir ili zla sila još u domeni nevidljivog. Naravno, ljude plaše njihove manifestacije, to jest moć da opsjednu i zaposjednu čovjeka pretvarajući njegovo tijelo i duh u neku vrstu vlastite ekspoziture. Druga faza ljudske borbe s nevidljivim realizirala se kroz zdravstvena istraživanja, u prvom redu na polju medicine i mikrobiologije. I ta faza, može se reći, traje već prilično dugo, a na tom su polju u borbi protiv neprijatelja nevidljivih golim okom izvojevane mnoge sjajne pobjede. Znanost nam je osvijestila mehanizme kojima nevidljivo utječe na nas i stvorila mnoge efikasne lijekove. U ovoj fazi nevidljivo je postalo predočivo i time, nekako, manje strašno. Slike mikroorganizama iz školskih knjiga i priručnika pomogle su mnogima od nas da zamislimo neprijatelja i sagledamo njegove slabe strane. Recimo, Domestos i druga dezinfekcijska sredstva za čišćenje. Ipak u tom odnosu prema nevidljivom neprijatelju ostalo je još puno od onoga mitskog straha. Sličan odnos, naime, gajimo i prema radijaciji. Užas atomske bombe nije u prvom redu sadržan u eksploziji i stravičnim razaranjima, nego upravo u radijaciji koja je nevidljiva, a manifestira se na najgori mogući način: nakazama, bolešću i umiranjem. Još uvijek, naime, pamtim onaj stravičan osjećaj koji me prožeo poslije černobilske katastrofe, da se čitava priroda odjednom pretvorila u nešto smrtonosno: mlaka proljetna kiša puna je radioaktivnoga joda, drveće, cvijeće životinje, sve odjednom postaje opasno. Nevidljivi neprijatelj zaposjeo je sve zakutke prirode, prema kojoj još uvijek gajimo nekakav sakralan odnos.

S nevidljivim koje vezujemo uz bolesti malo je drukčije, ono se rasprostire u prostorima civilizacije, u kinima, na koncertima, u školama, javnom prijevozu. U stanju je potpuno kontaminirati prostore svakodnevnog življenja urbanog čovjeka i paralizirati život. Zato je gotovo uobičajena stvar koja se događa u početnoj fazi većine epidemija i njihovo zataškavanje. U slučaju SARS-a dogodilo se veliko zataškavanje u Kini, pa su čak i neki visoki vladini dužnosnici izgubili položaje. Naravno, radikalne mjere protiv bolesti podrazumijevaju niz nepopularnih mjera na koje politika često nije spremna te se oglušuje na upozorenja liječnika. I to je toliko očito da već postaje opće mjesto i u medicinskim trilerima. Pri tome je izlika za nedjelovanje obično strah od panike. I stvarno, u tom prešućivanju i nevjerici pri susretu sa zaraznom bolešću osim gospodarskih i političkih razloga veliku ulogu igra i taj strah od nevidljivog koji stvarno može poprimiti razmjere panike, a suzbijati epidemiju s uspaničenim pučanstvom naprosto je nemoguće. Jasno je da je za svaku efikasnu borbu protiv epidemije potrebna u prvom redu disciplina. I to discipliniranost svakog pojedinca, jer je i samo jedan nedisciplinirani dovoljan da u određenim okolnostima pobije milijune.

Sudbina i odgovornost

Problem je u tome što nas epidemije osim sa strašnim gospodarskim posljedicama suočavaju sa sebičnostima i užasima ljudske prirode kao što to čine sve iznimno teške situacije. Epidemije zaoštravaju tu altruističko-egoističku priču do krajnjih granica, pa u njima nalazimo i heroje i zločince, kao u svakom ratu. Osim što se bori protiv mikroorganizama , čovjek se u jeku epidemije bori i protiv drugog čovjeka, nerijetko i protiv sebe sama. Pa kao što svaka važna bolest mijenja ponašanje i duh čovjeka, možda će se tako dogoditi i s ovim respiratornim sindromom. Naime, u suočavanju s bolestima mi smo početkom ovoga stoljeća izloženi djelovanju vrlo čvrstog mentalnog obrasca koji se konstantno provlači kroz popularne medicinske članke, reklame i uopće kroz suvremeni govor o tijelu. A to je da smo za svoje bolesti sami krivi. Svojim neodgovornim ponašanjem. Militantne antipušačke kampanje upozoravaju na posljedice pušenja u obliku karcinoma i koronarnih bolesti, masna prehrana vodi nas direktno prema infarktu ili moždanoj kapi, nedostatak kretanja kriv je za karcinome razne fele. Sida je, dakako, danas isključivo posljedica neodgovornoga ponašanja jer se više u praksi ne prenosi ni transfuzijama ni krvnim preparatima. Ispada stvarno da smo si za najgore bolesti sami krivi. SARS nas pak vrlo efikasno udaljava od tog obrasca. Ako se potvrde nagađanja da se širi zrakom i na većim udaljenostima, upravo nas način njegova širenja oslobađa vlastite odgovornosti. Strašno je to, biti odgovoran za vlastitu nesreću. U toj se činjenici krio i dodatni tragični potencijal većine naših dijagnoza. Akutni respiratorni sindrom taj teret prebacuje na leđa slučajnosti ili Boga. SARS nam, u tom medicinskom smislu, zapravo vraća sudbinu. Pri tome ne znam je li to utješno ili nije.