Objavljeno u Nacionalu br. 390, 2003-05-06

Autor: Denis Latin

ELEMENTA LATINA

Bobetkov sprovod bio je novi poligon za izljeve organiziranog govora mržnje

Krajnje ideologizirana desničarska pozicija se koristi najlošijim i najprimitivnijim emocijama kakve su bile iskazane upravo na pogrebu generala Bobetka

Denis LatinDenis Latin“U zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj nema slobode za one koji su je učinili slobodnom. Ako nema slobode za generala Gotovinu, Norca i Ademija i za druge sudionike Domovinskog rata, onda je nema ni za koga”, povišenim je i egzaltirajućim tonom ustvrdio umirovljeni general Ivan Basarac odjeven u odoru ZNG-a, držeći prigodno slovo na pogrebu generala Bobetka. Basarac je u sklopu točno isplaniranog pogrebnog protokola preminulog generala upozorio aktualnu vlast da nije prihvatila zahtjev 400 tisuća građana koji su potpisali zahtjev za raspisivanje referenduma o suradnji s Haaškim sudom, a neimenovane pojedince optužio je i da krše Ustav. “Svi oni koji rade ovakve stvari moraju odgovarati pred hrvatskim narodom”, vidljivo uzrujani i bijesni general Basarac sasvim je pogrešno uperio svoje otrovne strelice prema predstavnicima vladajuće nomenklature, zaboravljajući notorne činjenice koje izravno terete stranku pod čijim je pokroviteljstvom protjecalo posljednje umiveno hrvatsko događanje naroda. Oporbeni čelnici bili su zgroženi time što predstavnici vlasti nisu bili prisutni. “To je sramotno i nedopustivo. Opće je poznata uloga Janka Bobetka i bez obzira na političke razlike u stavovima predstavnici vlasti trebali su doći na njegov sprovod. Postoje trenuci u povijesti svakog naroda kad se sporovi moraju ostaviti po strani”, bio je, kao i obično, licemjeran predstavnik Hrvatskog bloka Ivić Pašalić. Kao i uvijek kad su političke manipulacije najgore vrste u pitanju, opisani izljevi organiziranog govora mržnje u suprotnosti su s faktima koji na najokrutniji način razobličuju zagorenu i krajnje ideologiziranu desničarsku poziciju koja se, da bi se usidrila na političkom spektru, koristi najlošijim i najprimitivnijim emocijama, kakve su bile iskazane upravo na pogrebu generala Bobetka.

Kad je pripremano uprizorenje Norčeva hoda po Isusovim mukama, sasvim se smetnulo s uma da uočljivi transparent s natpisom “Sveto Trojstvo – Franjo, Gojko, Janko” izravno ruši platformu s koje je oproštaj s generalom trebao biti unovčen za produljenje životnog puta politike koja je definitivno doživjela svoj realni i moralni krah.

Kao najvažnija zaboravlja se notorna činjenica da je Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom parlamentarno verificiran još za mandata hadezeovske saborske većine. Više je puta javno prezentirano tadašnje Račanovo upozorenje da će prihvaćanje upravo takvog zakona izazvati probleme na koje današnja opozicija grakće od onog trenutka kad je prešla u lagodniju i neodgovorniju poziciju olakog i licemjernog kritizerstva. Vrlo je lako prisjetiti se kako je Pašalić, u vrijeme donošenja Ustavnog zakona, za saborskom govornicom izvršavao zapovijedi svog međunarodno pritisnutog dvorskog šefa zagovarajući njegovo bezuvjetno usvajanje.

Suočavanje s ratnim zločinima i njihovo sankcioniranje za Hrvatsku nije samo političko nego prije svega civilizacijsko pitanje koje ju iz pozicije zaraćenih balkanskih plemena treba odvesti u društvo uređenih i pomirenih europskih naroda i država. Poštovanje svojih zakona i međunarodnih obveza danas je podjednako važno pitanje za opstojnost i kakvoću hrvatske države kao i svojedobno suočenje s velikosrpskom agresijom, kojoj se, kako pokazuju dokumenti i argumenti, također prilazilo s velikom dozom taktiziranja i neprincipijelnog paktiranja.

Tuđmanov režim nije se želio suočiti u pravoj mjeri ni s jednim ni s drugim zadatkom. Miloševićeva otvorena agresija nikada nije nazvana pravim imenom nego je, štoviše, ne jednom, postala poligonom za neprincipijelnu suradnju za ostvarenje iracionalnih zahtjeva za velikom Srbijom i velikom Hrvatskom pod krinkom ratnog vihora i za pljačku nekadašnje društvene imovine pod visokim pokroviteljstvom nemoralno sklepanih zakona.

Kako nije poštovao ni zakone koje je sam donio, Tuđmanov režim u istoj mjeri nije bio sklon ni izvršavanju obveza koje je morao prihvatiti pod pritiskom nesklone međunarodne zajednice. Tuđmanova dvorska kamarila rado je ispraćala haaške optuženike obećavajući za olaku predaju basnoslovno plaćene odvjetničke usluge koje su redovito završavale astronomski odmjerenim kaznama Haaškog suda. U načelu, što je više bazdilo na prikrivanje pravih počinitelja ratnih zločina, to su glavnoosumnjičeni dobivali više i okrutnije kazne.

Zanimljiva je analiza jedne domaće obavještajne službe prema kojoj su desetorica djelatnika SIS-a bili glavni nositelji operativne akcije “Haag” koju je 1996. osmislio tadašnji pomoćnik ministra obrane Markica Rebić, a kojoj je svrha bila skrb o hrvatskim optuženicima za ratne zločine u BiH. Oni su godinama, po državnom nalogu, osiguravali stanove, radna mjesta i lažne dokumente za haaške bjegunce i pazili da svoje štićenike pravodobno obavijeste o potezima haaškog tužiteljstva i jedinica SFOR-a u BiH.

Takvi podaci, kao i stvarno stanje stvari, čine nekontrolirani bijes generala Basarca na sisačkom ispraćaju sasvim iracionalnim i nesuvislim. Prava je istina sasvim suprotna Basarčevim ocjenama i prolivenim emocijama i ona govori u prilog na ovom mjestu često iznošenim tezama kako je Račanova vlast samo nešto mekši i uljuđeniji nastavak tuđmanističke.

Objektivna analiza pokazuje da je Račanov kancelarijat upravo zahvaljujući kooperativnijem i poštenijem odnosu prema Haaškom sudu, međunarodnim obvezama i civilizacijskom reprogramiranju Hrvatske uspio izboriti povoljniji krajnji ishod u srazu s odgovornošću za počinjene ratne zločine i moguće haaške konzekvencije. Hrvati iz Hrvatske ne tamnuju u Haagu, a domaće pravosuđe intenzivnije procesuira ratne zločine, što je svakako povoljnije i poštenije od tuđmanističkog i pašalićevskog olakog deportiranja koje, kako novootkrivene činjenice pokazuju, često nije imalo veze sa stvarnom istinom i realnom odgovornošću.

Račanov haaški manevar s optužnicom protiv generala Bobetka stoga je totalno obezglavljivanje političkog prosedea koje je spomenuti pogrebni miting pokušao lansirati. S pozicije legalista i boraca za ljudska prava nevinih žrtava ratnih zločina, Basarčeve ocjene mogu se postaviti sasvim obrnuto: tko je odgovoran za to što za Gotovinu, Norca i Ademija nema slobode, trebao bi pitati one najbliže kojima se u svom egzaltiranom nastupu obraćao. Oni, kao što se vidi, najbolje znaju odgovore na sva ta pitanja.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika