Srećko JurdanaSmrt je Janka Bobetka spasila od Carle Del Ponte. Na bolji svijet otputovao je u statusu haaškoga slobodnjaka koji se ne smije maknuti iz bolnice. Njegovi idolopoklonici to nesumnjivo doživljavaju kao svetogrđe. Bobetko je za njih, po prilici, bio ono što je za titoiste bio Petar Drapšin. Preminulome oficiru drže se komemoracije na kojima se – uz standardni državotvorni špalir – njegovoj sjeni klanjaju i Račan, Tomčić, Mesićev izaslanik Stipetić. Itd. U HDZ-u ga glorificiraju kao svoga najodanijega člana i “visokoga dužnosnika”. Grad Sisak, jedna od hadezeovskih tvrđava, proglasio je dan žalosti. Iza tih rituala skrivaju se, međutim, poveći apsurdi. Tuđman je Bobetka prezirao upravo zbog toga što se ovaj upisao u njegovu partiju tek kad je ista došla na vlast.

U uvodnome razdoblju hadezeovske “bure i navale”, lukavi starac ponašao se krajnje suzdržano. Od njega se nije čulo ni glasa. Nikakvo specifično zanimanje nije pokazivao ni za partiju, ni za državu, ni za rat koji je bio na pomolu. Kad je Tuđman evidentno postao gazda, situacija se postupno počela mijenjati. Procjenjujući, osim ostaloga, da bi eksproprirana vila na Tuškancu – koju je prisvojio pod Titom – u novim okolnostima mogla doći u opasnost, Bobetko se oprezno priklonio novoj nomenklaturi i postao, uz Kujundžića i Manolića, dio Tuđmanove “antifašističke” ergele. Ali Tuđman nikada nije zaboravio Bobetkovu distancu u razdoblju hadezeovske “ilegale”, i u prvoj fazi rata kad se nije znalo hoće li JNA pregaziti Hrvatsku. Pokojnik nije bio osoba koju je poglavar specijalno cijenio, i kojoj bi povjeravao važne položaje u stranci, i tretirati ga danas kao staroga parteigenossea* koji je od početka htio poginuti za pokret – kao što čini Ivo Sanader – to znači izvrtati činjenice iz Bobetkove biografije.

Ratni memoari kao samooptužnica

S druge strane, ima nešto ironično i u podatku da se Sisak od Bobetka oprašta s tako naglašenim pijetetom. Nakon Drugog svjetskog rata Bobetko je djelovao kao narodni poslanik za sisačku regiju, i ostao je u tom svojstvu zapamćen kao lokalni diktator čiju su naklonost seljaci kupovali darovima. U narodu nije bio omiljena figura. Proračunat, umišljen, uvijek pun sebe, stolovao je na Tuškancu i spuštao se do Banije kad bi mu zatrebalo nešto od “baze” ili kad je zbog nečeg “bazi” trebalo soliti pamet. No, takvo je bilo vrijeme, a Bobetko se vremenu uvijek znao prilagoditi, i za sebe izvući maksimum. Dok je Martin Špegelj pripremao nacrt ofenzivne obrane Hrvatske, šutio je kao zaliven i nije se micao iz svoje rezidencije; kad je Špegelj pao u Tuđmanovu nemilost jer mu nije bilo jasno kako se to Hrvatska može obraniti ne pružajući otpor agresoru, Bobetko je iz prikrajka dočekao svoju priliku.

Postao je glavni operativni izvršilac ili egzekutor koncepta razbijanja Bosne. “Sve njegove bitke” bile su, strogo strateški promatrano, uglavnom hinjene. Iz Bosanske Posavine povukao se kako bi u nju – prema planu – mogli ući Srbi. “Oslobodio” je južnu Dalmaciju kad su se Srbi iz nje povukli jer im je prethodno osiguran prodor u Bosansku Posavinu. Tuđmanu je, međutim, dosadio još prije prijelomnoga ljeta 1995. godine. Operaciju “Oluja”, također dogovorenu, promatrao je iz bolničkoga kreveta, ali to je drastično vrijeđalo njegovu taštinu i počeo je uvjeravati novinare da je “Oluja njegova simfonija”, da je na papiru predvidio svaki njezin detalj, i da su ljudi na terenu naprosto realizirali njegove briljantne vojne ideje. Postupno je gubio svaki osjećaj za mjeru. Kako se smanjivao njegov utjecaj u Tuđmanovoj hijerarhiji, tako je rasla njegova napuhanost. U nezadrživoj potrebi za samoisticanjem, svoje ratne memoare napisao je de facto kao autooptužnicu, tj. kao dokazni materijal o ulozi HDZ-a u razbijanju Bosne.

Dogovori s Ratkom Mladićem

Među bivšim oficirima JNA tradicionalno caruje ljubomora, i u privatnim razgovorima neki od njih posprdno su ga nazivali “intendantom”, ali u vojničkom smislu Bobetko ipak nije bio neznalica. Poznavao je artiljeriju, principe vojničkoga rasporeda i uspostave fronte, načine izvođenja velikih manevara, izgradnju sustava zaprečavanja. S obzirom na godine, na terenu je pokazivao iznimnu pokretljivost. Ustajao je vrlo rano, bio aktivan, penjao se po uzvisinama, i pojedini mlađi časnici usvajali su od njega elemente ratne vještine i tretirali ga s poštovanjem. S druge strane, činio je i apsurdne greške. Ljudi s južnoga bojišta govore da je skupina vojnika nastradala njegovom zaslugom, kad ih je – vjerujući u svoju nepogrešivost – poslao na brdo koje je držao neprijatelj.

Osim toga, znao je cinično zanemarivati temeljne principe vojničke etike. Grupa pripadnika SIS-a umlatila je u dubrovačkom zaleđu dvojicu zarobljenih srpskih dječaka. Svjedoci iz HV-a slučaj su prijavili Bobetku i tražili od njega da ubojice izvede pred vojni sud, ali on je stvar zataškao, ravnajući se prema doktrini da Hrvati ne mogu počiniti ratni zločin. Među individualnim sudbinama, primarna mu je bila samo njegova vlastita. Za razliku od šestorice svojih mladih pratilaca, preživio je prelazak džipovima preko zametenoga Vrana, a prije toga je propustio pročitati vremensku prognozu. U njegovoj ratnoj biografiji ostat će zapisano da je – po Tuđmanovome nalogu – odlazio na pregovore s Ratkom Mladićem kad je ovaj nakon Škabrnje i Nadina svoj genocidni pohod nastavio u Bosni. I nekim drugim hrvatskim aktivistima bilo je tada ponuđeno da – zastupajući Tuđmana – dođu Mladiću “na noge” i razmotre s njim ideju o srpsko-hrvatskoj podjeli države na račun Muslimana, ali oni su to odbili. Bobetko, međutim, nije; jednom kad je pristupio poglavaru, i od njega uzeo pripadajuće beneficije, prodao mu je dušu zauvijek ne razmišljajući mnogo o moralnoj definiciji i historijskim posljedicama svojih postupaka.

Pasivnim otporom u legendu

Povremenim – sve rjeđim – pozivanjem na svoju antifašističku i partizansku prošlost, Bobetko je pokušavao osigurati međunarodni legitimitet proustaškoj struji u HDZ-u, kojoj je neformalno pripadao i koja je u njegovoj ratnoj veličini pronašla idealno sredstvo za nacionalističku autopropagandu. Bio je, uz Tuđmana, možda jedini partizan u Hrvatskoj koji se pod starost deklarirao kao ekstremni nacionalist i ustaški simpatizer. Takvo ponašanje proizvodilo je tešku averziju kod njegovih bivših suboraca iz Drugoga svjetskog rata. Izražavali su prema Bobetku prezir, u novinama opisivali njegove karakterne mane, na razne načine dezavuirali ratničku i ideološku famu kakvu je stvarao o sebi.

Na drugoj strani, filoustaše su ga promovirali u kult, posebno nakon haaške optužnice. Bio je bolestan i već pomalo zaboravljen, ali kad je Carla Del Ponte zatražila njegovo izručenje, oko Bobetka se preko noći okupila cijela državotvorna kabala i ulicu u kojoj je stanovao pretvorila de facto u okupiranu zonu. Organizirane su noćne i dnevne straže, kao i ceremonijalni posjeti podrške. Može se, međutim, pretpostaviti da je starac u svemu tome pronalazio vrlo malo radosti. Nije mu padalo na pamet da se za Hrvatsku potkraj života žrtvuje odlaskom u Haag; iscrpljen i umoran, radije je odabrao pasivni otpor u formi jačanja svoje nacionalističke legende. Ako se za njega može pronaći nekakav epitaf, onda je to možda sljedeći: izborio se za život u luksuzu i udobnosti, ali nije mu bilo suđeno da umre u miru i za to je uglavnom sam kriv.

STUPAC TJEDNA: SLUČAJ MARKOVIĆ

Čak će i fanatični istjerivači pravde – među kakve autor ove kolumne zacijelo ne pripada – uočiti ironiju u podatku da je od plejade hadezeovaca i tuđmanoida koji bi trebali završiti u buturi, prvi (nepravomoćno) osuđen upravo Zvonimir Marković, bivši ambasador u Beogradu. Kad te zatvor hoće – hoće te, pa makar i u državi za koju si robijao. Stančine su na poklon dobili svi koji su bili u orbiti oko Tuđmana; za mnoge od njih bio je to, uostalom, glavni razlog uključivanja u partiju i politiku.

Marković je jedan od rijetkih koji je stan platio, nažalost: tuđim sredstvima. Da ga je naprosto uzeo uz simboličan otkup, kao što su to učinili Šeks, Glavaš, Mileta, Milas, Merčep, Krpina, Domljan, Ćesić, Šušak, Brozović i drugi revolucionari, danas bi gradom hodao uzdignuta čela i mirno živio od prodaje državotvornosti. Povjerovao je, međutim, u teoriju da je sve u Hrvatskoj za vijeke vjekova Tuđmanovo, pristao je na ponuđeni financijski aranžman s Jadroplovom, i sada plaća ceh. Tko mu je kriv…