Srećko JurdanaMinistar policije Šime Lučin već dulje vrijeme evidentno pati od viška simpatičnosti. Ne radi se samo o njegovome davanju doprinosa razvoju demokracije putem sudjelovanja u homoseksualnoj paradi. Djelujući možda pod utjecajem potrebe za “dobrom suradnjom” policije i medija, u povodu slučaja Gotovina počeo je javno komentirati koga policija prisluškuje ili ne prisluškuje, što je prilično neuobičajen postupak čak i u mladim državama s vrhunski razvijenim građanskim slobodama poput Hrvatske. Policija bi se, u načelu, trebala baviti svojim poslom, a ne metodama njegove prilagodbe medijskim potrebama. Običaj je da izjave daju drugi, dok policija u diskreciji uhodi i hapsi, no ovdje je stvar ponešto izokrenuta.

U odnosu Šime Lučina i njegovoga štaba prema bjeguncu Anti Gotovini postoji, uostalom, nešto temeljito kontradiktorno. Izjavljivali su najprije da “ne znaju” gdje je Gotovina, da bi nedugo zatim poručili publici kako se on “ne nalazi u zemlji”, ne objašnjavajući kako to da ne znaju gdje je a znaju da u Hrvatskoj nije. Zadnjih dana opovrgnuli su tvrdnje da prisluškuju skupinu Gotovininih jataka, i odmah nakon toga potvrdili da dotične nadziru i prate. Prisluškivanja nema, ali nadzora ima. Cijela stvar postala je komična koliko i apsurdna. Kao poslastica na kraju, objavljena je informacija da je MUP za dojavu o kretanju i prebivalištu Ante Gotovine ponudio nagradu od tristo pedeset tisuća kuna.

Poigravanje s medijima

Na vijest o glavarini za Gotovinu desničarski lobi pao je u predvidljivu euforiju. “Prvi put u povijesti država raspisuje nagradu za generala svoje pobjedničke vojske”, patetično deklamiraju Gotovinini odvjetnici. Nad podatkom se zgraža cijela državotvorna parabola, od HDZ-a, preko HSP-a, do HB-a. Da ne bi slučajno otvorio novu osobnu frontu s desnicom, Ivica Račan promptno je izjavio kako o nagradi na Gotovinu nije imao pojma. “MUP je samostalno odlučio kada će se nagrada raspisati”, tvrdi premijer. Čak i ta njegova kratka evazivna izjava ne može udovoljiti osnovnoj logici. Tristo pedeset tisuća kuna isplaćuje se – ako do toga dođe – iz državnoga proračuna, kojim upravlja Vlada, i prilično je besmisleno tvrditi da premijer unaprijed nije bio obaviješten o takvome osjetljivome aranžmanu.

Otvoreno govoreći, cjelokupan odnos Vlade i MUP-a prema slučaju Gotovina i dalje odaje neku vrstu namještaljke. Račan i društvo od Gotovine bježe kao od vraga, ali trude se pred javnošću stvoriti dojam da im je njegovo hvatanje najpreča stvar na svijetu. Dokumenti o praćenju Gotovininih zaštitnika u novine su stigli iz policije. Dostavom iznutra, kao posljedicom korupcije i izdaje? Možda. Može biti, međutim, da je riječ o namjeri. Ako se objavi da policija prati krug oko Gotovine, da se oko generalove sjene šulja poput inspektora Clouseaua, da mu prisluškuje prijatelje i da je – nakon svega – za oficira raspisala nagradu, i ako se zatim distribuiraju glasine da su novine podatke o aktivnosti policije publicirale mimo državne volje, Haag će možda usvojiti tezu da su hrvatske intencije poštene, ali da je Gotovina stvarno neuhvatljiv. Za sada, iz policije u javnost stižu sve vrste informacija osim one egzaktne i jedino relevantne, koja bi glasila: “Gotovina je priveden”. Kako stvari stoje, na nju će publika pričekati.

Ustupci desnici

Do kada? Pa, možda do razdoblja nakon izbora. Osvoji li novi četverogodišnji mandat, Račan bi se mogao odlučiti na akciju. Prije toga, on pouzdano nema namjeru radikalizirati domaću scenu, otvoriti nove iracionalne sukobe i okrenuti protiv sebe glasače koji iznad svega žele stabilno društvo, ili one koji nisu desničari ali domoljubno poštuju Gotovinin ratni doprinos. Premijer je mogao Carli Del Ponte reći: Neka ga hapse Interpol, Europol, FBI, CIA, KGB, Deuxieme Bureau, MI 5 i MI 6, mi ga uhapsiti ne možemo. Umjesto toga, odlučio se za taktiku policijskih varki koju za njega Šime Lučin suvereno provodi u život. Sve dotle dok je Gotovina na slobodi desnica će Vladu podvrgavati doziranim napadima, a svi oni koji bi Gotovinu htjeli vidjeti iza brave, vjerovat će da se oko njegovoga uhićenja odigrava nešto pozitivno, da tu postoji nekakva Vladina “inicijativa” koju treba podržati.

Ovo ponešto hipotetično razmatranje aktualne situacije oko Gotovine nije do kraja lišeno razumijevanja za Račana. Čovjek već četiri godine čini ustupke desnici i još uvijek nije od nje kupio ni pristojno ponašanje, ni građanski mir. Hvataju ga i čereče gdje stignu. Zar da sad, nekoliko mjeseci prije izbora, krene u nekakvu tešku reformističku pustolovinu koja će definitivno otvoriti put povratku HDZ-a na vlast? Ne pada mu na pamet. I oni koji su za njega, vole ga prije svega zbog sposobnosti da paralizira scenu i prožme je prividom smirenosti. Pobijedi li na izborima, imat će dovoljno vremena da se Gotovinom u miru bavi do penzije. Izgubi li, moći će sa zadovoljstvom promatrati kako Gotovinu u Haag izručuju upravo oni koji su se zaklinjali u Boga i Domovinu da to nikada ne bi učinili.

STUPAC TJEDNA: MESIĆ U JASENOVCU

Komemoracija žrtvama ustaškoga terora u Jasenovcu organizirana je kao državni čin. Prvi put od 1990. godine, kad je na vlast došao jasenovački ikonoklast Tuđman, ceremoniju je izravno pratila televizija a glavni govornik bio je predsjednik države. Sve je to, dakako, specifična poruka. Aktualni režim, ili barem njegov segment koji se veže uz Stipu Mesića, pokušava Hrvatsku nedvosmisleno distancirati od fašističke ideologije. Boreći se protiv srpskoga grotesknoga napuhavanja broja žrtava (“sedamsto tisuća do milijun”), ali i ulagujući se hrvatskim kvazipatriotima i fašističkim emigrantima koji cinično tvrde da je logor zapravo služio kao pozornica za amaterske izvedbe Male Floramy, Mesićev prethodnik Tuđman svoj put prema moći svojedobno je utemeljio na tendencioznome umanjivanju historijskoga značenja Jasenovca. Za njega je to ustaško stratište bilo gotovo irelevantna epizoda, uzgredni proizvod Hitlerovoga pritiska na Pavelića; za današnjega Mesića ono je, među ostalim, prvorazredni identifikacijski znak ustaštva i nacizma. Kao što i treba da bude.
U skladu sa svojom političkom percepcijom Jasenovca, Tuđman je komemorativne svečanosti marginalizirao i dovodio ih u inferioran položaj prema fenomenu Bleiburga. Obilježavanje datuma proboja logoraša mediji su registrirali sporadično. Prigodne govore držali su izaslanici – Hrvoje Šarinić i dr. – koji su po zadatku umanjivali političke i ljudske dimenzije zločina, uz obavezno naglašavanje kako su iste ili još veće zločine činili i partizani, čime se zapravo sugeriralo da je jedan zločin opravdavao drugi. Maks Luburić se u Jasenovcu igrao svjetovnoga boga, prstom proizvoljno pokazivao na postrojene zatočenike ne pitajući za njihovu nacionalnost, prinudno skupljenoj djeci na leđa ucrtavao križeve i time ih osuđivao na smrt, ali cijeli taj martirij bio je propagandno podređen Tuđmanovoj ideologiji da se “Jasenovac ne smije preuveličavati”.
Inspiriran ponašanjem Josipa Broza, koji doista nikada nije posjetio Jasenovac kako se ne bi protiv svoje volje stavio u službu četničkih mitova o milijunskome pogromu Srba, ni Tuđman kao predsjednik nikada nije došao na mjesto o kojem je pisao knjige i koje je u značajnoj mjeri odredilo njegovu političku karijeru. Znao je da se među filofašistima koji su ga uz ostale doveli na vlast proslavio na marginalizaciji Jasenovca, i Jasenovac je – u skladu s tom spoznajom – pragmatički zadržao na margini, ne mareći za poruke da se Hrvatska s takvim ignorirajuće-benevolentnim stavom prema ustaškome logoru za istrebljenje de facto odriče svoje historijske antifašističke definicije.
S dolaskom u Jasenovac, Mesić je i na tom planu drastično revidirao Tuđmana. U svome govoru suprotstavio se, među ostalim, i hrvatskoj seljačkoj lukavosti ili ideološkome pragmatizmu po kojem je – danas kao prije – zbog međunarodne zajednice oportuno zauzimati antifašističku poziciju, a u dubini nacionalističke duše ostati ustaški simpatizer i po ramenu tapšati ekstremiste. Ne, kaže Mesić. Hrvatska se u većini opredijelila za antifašizam ne zbog međunarodnih okolnosti, već zato što se jedino tako i mogla opredijeliti. Alternativa je bila neljudskost, zločin i veličanje bestijalnosti. Trebalo je dugo da netko iz vlasti, a to po običaju nije Račan, prema nosiocima fašističkih sentimenata uspostavi ovakvu jasnu barijeru.