Zoran FerićU Hrvatskoj suša ugrožava poljoprivredu a teška prezaduženost sve ostalo. A da je veza između suše i prezaduženosti direktna i tragična, najbolje zna Ivan Gregić, poljoprivrednik iz Đakova o čijoj nezavidnoj situaciji čitam u novinama. Čovjek lijepo kaže da je uzeo kredit za sjetvu ječma i obnovu stočnog fonda, a da će zbog katastrofalne suše ostati bez prinosa, pa tako i mogućnosti da banci vrati kredit. Budući da je zemlju dao pod hipoteku, može se dogoditi da ostane bez ikakvih sredstava za život. Pri tome je još sarkastičan i na strašan način praktičan: kaže da mu se ne isplati ni počiniti samoubojstvo jer i to košta, a kredit će, bez obzira na taj tragičan fakat, doći na naplatu njegovoj ženi i jamcima. Krediti su kao i smrt: dolaze na naplatu u svakom slučaju. Zanimljivo je pri tome da u Hrvatskoj upravo traje skandal oko ostavke guvernera Narodne banke Željka Rohatinskog koji želi da ga Vlada, a i svi mi zajedno shvatimo kao glas razuma kad je u pitanju zaduženje zemlje i, naravno, većine njenih građana. Već se, naime, dosta dugo govori da je Hrvatska eldorado za poslovne banke sa stranim kapitalom jer su naša privreda, dakako i građani, zapravo vapili za svježim kapitalom. Prije ove priče o prezaduženosti vrtjela se opetovano u javnosti priča o potrebi da što više tog svježeg kapitala uđe u zemlju i da će nam onda procvjetati ruže. Na trnje se pri tome nije mislilo.

Naravno, podaci o prezaduženosti zemlje i građana nekima su alarmantni i prizivaju strašne dijagnoze katastrofičara koji nas plaše argentinskim sindromom, dok drugi smatraju da je to normalno i da nema razloga za zabrinutost. Pri tome, naravno, dijagnoze ovise o statusu i interesima onih koji ih donose. A na građanima je da se u svemu snađu. Treba reći da su pri tome razne makroekonomske analize i dijagnoze ekonomskih stručnjaka i gospodarstvenika običnom čovjeku prilično apstraktne, kao što mu je, donekle, apstraktan i taj status prezaduženoga. Ono, međutim, što može vrlo jasno ocrtati stvari i u čitav problem unijeti više svjetla upravo je pojedinačna priča, tragična ljudska priča čovjeka iz bližeg ili daljeg susjedstva, iz Ivanić Grada, Đakova ili Kaštel Šućurca. Tek na ovako neugodnim primjerima kao što je situacija gospodina Gregića mogu se uočiti sve klopke kreditne zaduženosti koja nas u trenutku može učiniti siromasima i beskućnicima. To da upravo krediti i život na dug pune javne kuhinje, vani je jasno već prilično dugo, ali se ljudi u tranzicijskim zemljama s tim susreću prilično nespremni. Kreditni eldorado može značiti i posvemašnju propast ako se stvari dobro ne izračunaju i odvagnu. Pa i onda su moguća neugodna iznenađenja od kojih je ova suša samo jedno. Ono, međutim, na što dosad nismo tako intenzivno mislili upravo je ta mogućnost naglog financijskog kolapsa pojedinca ili obitelji koju može prouzročiti dugovanje banci. Opće mjesto strašnih priča o zaduženosti dosad je u javnosti nekako bilo rezervirano za one koji su se nesmotreno zadužili kod kamatara i raznih kriminalnih organizacija i čiji su dugovi zbog lihvarskih kamata narasli i do nekoliko stotina puta. Takvim se ljudima prijeti ranjavanjem ili ubojstvom, neki su čak prisiljeni davati dijelove svoga tijela, recimo bubrege, da bi namirili dugove mafiji. To su bile te strašne priče o kreditima koje su se s vremena na vrijeme pojavljivale na televiziji ili u novinama i upozoravale svojim užasom. Na običnu priču o običnoj banci, legalnom zaduživanju i, nažalost, legalnom propadanju, pomalo se zaboravljalo. Ili, točnije, pred tim su se nerijetko zatvarale oči. To je po svoj prilici zato što su se ljudi, navikli živjeti od danas do sutra, odjednom susreli s drugačijim načinom ustroja života koji zahtijeva precizno planiranje. A za to precizno planiranje mnogi nisu bili spremni. Krediti, dakle, unose u naše živote jednu novu dimenziju s kojom ćemo se morati naučiti živjeti. Paradoksalno, jer većina nas, dakako, stalno živi na kredit. Onaj mali, ali neugodni, po tekućem računu. Međutim, to malo zaduženje, ma koliko neugodno bilo, neće nas baciti u . U ropstvo nas bacaju oni veliki krediti za stan, auto ili posao, krediti s višegodišnjim otplatama i više jamaca, koji unose u naše živote prave tektonske poremećaje.

I naše javne kuhinje bit će zacijelo pune onih koji su uzeli nerealne kredite, ali to nipošto nisu sve dimenzije tragedije. Strašno je što onaj tko financijski “puca” i ne može vratiti kredit zapravo enormno gubi i u društvenom smislu. To je zbog neugodne institucije jamca. Jamac je obično prijatelj ili rođak koji nam vjeruje kad podižemo kredit i sa smiješkom potpisuje mjenice, ili već ono što se mora potpisati kod bilježnika. Međutim, kad dužnik zapadne u probleme, jamac postaje žrtva. U najvećem broju slučajeva onda je žrtvovano i prijateljstvo ili rođački odnos, a čovjek gubi i nešto što je kudikamo vrednije od novca. Poslovne banke nam, dakle, reguliraju i društvene odnose, nerijetko i na vrlo bizarne načine. Naime, u općoj pomami za kreditima pojavila se enormna glad za jamcima i odjednom su svi počeli pecati kolege s posla, bratiće, kumove, roditelje ili čak susjede da im budu jamci. Moram priznati da sam, ziheraš kakav već jesam, godinama strahovao od jamstva. Budio sam se ujutro sa strahom da će me kakav dobar prijatelj ili draga osoba zamoliti da budem jamac, recimo, za stambeni kredit od dvjesto tisuća maraka. Takvo što ne bih mogao odbiti, ali, isto tako, ne bih s tim jamačkim teretom niti mogao živjeti. A ni samoubojstvo ne bi, kao ni u slučaju poljoprivrednika iz Đakova, bilo nikakav izlaz. Jedino javna kuhinja kod franjevaca na Kaptolu.

Stvar s tim jamstvima postala je utoliko neugodnija što su se i na tom području pojavile neugodne i tragične priče o prijateljima iz djetinjstva od kojih je jedan dizao enormno velik kredit za biznis, a drugi jamčio svojom kućom, automobilom i kompletnom imovinom. I onda bi onaj koji je unovčio kredit, stari frend, naprosto nekamo zdimio. U Australiju ili Hong Kong, da se tamo odmara pod palmama i jede pohane zmije. Tako smo se u ovih desetak godina probijali kroz te svoje kreditne zavrzlame; od pretjerana i bolesna opreza, do suludog neopreza s tragičnim posljedicama. A na sve su, zapravo, utjecale priče; usmena književnost kreirala je dobrim dijelom naše financijske odluke i monetarno ponašanje. U krajnjoj liniji, zapravo, poslovne banke donijele su nam demonizaciju prijatelja i suočile nas s dvije strašne činjenice: da smo sami na svijetu, i da je taj svijet stvoren na kredit, a da Bog na početku nije odvojio svod od voda, nego kamate od glavnice. Tragika takvoga svijeta intenzivirana je činjenicom da ni samoubojstvo više nije izlaz. Tragično hamletovsko “biti li ne biti” dobilo je i neugodni financijsko-pravni apendiks: “Bio ti ili ne bio, netko će na kraju ipak platiti.”