Vedrana RudanStojimo pod visokim čempresima. Ovo je staro i prastaro groblje, zato su čempresi visoki, rastu stoljećima, možda, grobna mjesta su strašno skupa. Vruće i prevruće majsko rano popodne, dva sata. Maja skida naočale, briše oči. Meni je nos pun suza, zrakom leti cvijeće divljeg kestena, znam da mi je u nosu alergija, ne tuga, iako sam tužna, ali ne u nosu. Sonja leži u lijesu, tamo u kapelici?! Ne može biti mrtva žena koja je tri puta tjedno vježbala u teretani, holesterol joj je bio dva, tlak stodeset kroz sedamdeset, imala je šezdeset kila na metar sedamdeset i osam, četrdeset i šest godina, kužite?! To nije moguće! Brala je šparoge, pala sa zidića, slomila nogu, operacija je prošla okej, embolija, sepsa, kirurzi su nešto mrmljali.

Kad djeca odu od kuće, ostavit ću ga, ako treba u šator, u šator, to su Sonjine riječi, ona je imala plan.

Dignuti mužu zadnju kunu

Zašto u šator, rekla sam, bile smo u kafiću, tamo gdje golubovi lepršaju, na radiju je Arsen pjevao, Otkako te ne volim…Mrzim Arsena, rekla je Sonja, golub joj je zaklanjao lice, mahala je lijevom rukom, u našoj kući stalno zvoni, Otkako te ne volim, netko mi iz vlaka…Da me voli, ne bi puštao Arsena, ako se ne volimo, zašto smo skupa, kad djeca odu, ja ću… Ja sam govorila, po novom zakonu, bračna tečevina dijeli se pola pola, oderi ga, a onda kreni, muškarce treba jebati, dignuti im zadnju kunu, ne graditi kuće od platna! Sonja je rekla…Da, totalno je nebitno što mi je ona rekla, ja želim reći, Sonju je smrt zajebala usred života.
Kako glupa smrt, to govori Meri i briše čelo, pa briše nos. Alergija? Tuga? Kakva je pametna smrt, to pita Ana, sve mi imamo planove, na smrt smo zaboravile. Meri drži maramicu uz nos, ipak je alergija i govori, sve smo još mlade.

Normalna Hrvatica traje osamdeset godina, zašto bismo stalno mislile na smrt, ne smijemo izgubiti radost življenja! Život nije čekanje na lagano umiranje u Gospodinu! Ani su oči suhe, ne nosi naočale i ne briše nos, ali govori, živiš, živiš. Samo da položim ovaj ispit, samo da uselim u stan, još samo dvadeset rata, tko zna da li ću dobiti ovaj posao, voli me, ne voli me, rodit ću, samo da bude živo i zdravo, neka umrem u snu, htjela bih samo zaspati i gotovo…Živimo od besmislenih nada, glupih snova i vjere u laku smrt, nije li to vrhunac besmisla?! Ej, dame, za koji kurac živimo? U nadi da nećemo umrijeti daveći se od raka pluća, mi, pušačice?! A morfij nam neće na vrijeme dati jer sestra mora našoj susjedi izmjeriti tlak, a hitna spašavati život mladiću koji je pao sa motora! Meri govori, šuti, Ana, Sonja je umrla bez bolova, samo je zaspala. Tko ti je to rekao, Ana ipak izvlači maramicu iz torbice jer se ljudi pretvaraju u kolonu.
Njen muž, a njemu su rekli liječnici, to Meri odgovara Ani. Oh, govori Ana, on vjeruje liječnicima, nitko ne umire lagano u Gospodinu. A ti to znaš, govori Meri, koliko puta si dosad umrla? Znam, govori Ana i maramicom trlja suhe oči, radim u Italiji, na onaj sam svijet ispratila šest komada starica. Ja sam ekspert, nema u Gospodinu smrti lagane. Nije lijepo govoriti o smrti, to ja govorim, dok Sonja tamo leži, ona je naša prijateljica, promijenimo temu, Sonja je bila puna života, imala je planove, ja za njih znam…Sve za njih znamo, govori Meri, htjela je negdje podignuti šator. Ako želiš dignuti šator, digni ga, vidite mene…Dobro, dobro, govori Ana. Sve smo znale Merinu priču, ostavila je muža, živi sa bogatim starcem.

Ne moram se pet puta tjedno tucati, ne tucam se ni jednom godišnje, hvala bogu, to Meri stalno ponavlja. Njen prvi muž bio je seksualni manijak, dočekivao bi je pred firmom, i nakon dvadeset godina braka, ponekad bi skrenuo u jednosmjernu ulicu i pojebao Meri na kraju ulice, na stražnjem sjedalu. Jednom im je policajac pokucao na krov automobila, Željko je otvorio prozor, policajac je rekao, kad svršiš, majstore, briši, ljudi se bune, ovdje ima male djece. Ja, to govorim ja, ne mogu zamisliti da ću umrijeti, a ulicama će hodati ljudi kao da se ništa dogodilo nije. Sereš, to govori Ana, umro je Dean Martin, umro je Dragan Stojnić, a svijet se vrti.

Zrak je pun kestenovog cvijeta, svi nosevi cure, muškarci u rukama drže vijence i staju u red, gerberi, ljiljani, irisi. Zašto nam se ne govori da ćemo umrijeti, umrijeti, umrijeti, da nam se to od malena uvaljuje u glavu, naš bi život bio drugačiji, Ana tiho miče ružičaste usne.

Dvanaest porculanskih zuba

Kakav bi tvoj život bio kad bi znala da ćeš uskoro ležati tamo u kapelici, to ja pitam Anu. Digla bih kredit, sutra, i uvalila u usta dvanaest porculanskih zuba, neka se smijem, dok sam živa! Meri govori, ja bih se prestala javljati svojoj staroj, naziva me pet puta dnevno, želi da stalno budem uz nju, tako se promijenila da je ne prepoznajem, tko želi svakoga dana razgovarati sa nepoznatom ženom?

Sad smo u dugačkoj koloni, sve žene u rukama drže maramice, sve ženske oči su pokrivene naočalama, sve ženske noge su u čarapama, muške u tamnim hlačama. Iz skrivenih zvučnika dopire glazba, Otkako te ne volim, netko mi iz vlaka maše…Meni nepoznata žena govori meni nepoznatom muškarcu, to je bila njena najdraža pjesma…, nos mi je u mokroj maramici, kad dođem doma, gutnut ću jedan klaritin.