Zoran FerićČinjenica što američke umobolnice traže prevoditelje za jedan od jezika vanzemaljaca iz Zvjezdanih staza, klingonski, manje je groteskan podatak od toga da je Ivan Aralica dobio prvu proznu nagradu Petar Zrinski, za roman Fukara. I to još da je dijeli s Josipom Mlakićem i njegovim izvrsnim romanom Živi i mrtvi. To samo govori u prilog činjenici da je i sastavljač žirija za tu nagradu pao iz svemira. A ideje su mu istovremeno i svemirske i morske. Kažu da je jedan Hrvat, Goran Topić preveo Bibliju na klingonski. Predlažem da se i Fukara prevede na klingosnki jer, ionako, taj roman nije za ovaj svijet. I naravno, da to bude jedini jezik na koji je prevedena. Dosta je, naime, što postoji na hrvatskom. S druge strane, vanzemaljci koji bi čitali Fukaru dobili bi izvrstan uvid u ono najgore što postoji u čovjeku, u besprimjerene niskosti ljudske podvrste koja se zove književnik. U ovom slučaju, dakako, to ide autora romana, a ne na njegov lik. Još davno prije nego što se pojavila Fukara, za vrijeme gostovanja FAK-a u Novom Sadu Ante Tomić je predložio da treba izdati deklaraciju o zaštiti ljudskih prava književnih likova. Međutim, s Fukarom svaka zajebancija pretvara se u grubu realnost.

Problem je u tome što se odmah na početku kaže da je to roman s ključem, a onda se izmisli niz gadosti na račun glavnog lika. Providnim se postupkom upozori čiteatelja o kome se zapravo radi, tako da se i proces čitanja u neku ruku svodi na niz odgonetavanja i prepoznavanja osoba iz javnoga života, a u slučaju Fukare to je Miljenko Jergović, svakako najznačajniji hrvatski prozaik devedesetih, koji je već sad stvorio opus impozantan i po kvaliteti i po obimu. Međutim, kad je čitanje jednom tako usmjereno, čitatelj sve dalje shvaća kao biografiju zastrtu nizom providnih velova. To, dakako, čini dobru osnovicu za klevetu najgorega tipa, pri čemu se časni autor Fukare, služeći se literaturom, lišio i rizika utuživosti. Pretvarajući tim postupkom majku glavnog lika u drolju, zapravo na najgori način prostituira samu književnost, ono valjda za što bi mu trebala biti i dodijeljena spomenuta nagrada. Jedan od likova Danila Kiša u romanu “Mansarda”, jednoj od njegovih prvih knjiga, kad se radi o umjetnosti kaže da treba proizvoditi kristale, a ne servis za čaj. Izuzetno mi se sviđa ta metafora i kad god primijetim u nekoj knjizi ideološku političku ili kakvu drugu zloupotrebu književnosti, sjetim se tog servisa za čaj. Zamišljam ga od plavog kobaltnog porculana sa zlatnim rubom i sićušnim zelenkastim uzrokom, nalik na zidni uzorak u nekoj berberskoj kupaonici. I često se uz tu sliku javlja i svijest o tome da ima i korisnoga kiča, štoviše da je on dubokim vezama povezan upravo s korisnim. Iz tih se šalica može popiti čaj s mlijekom na kakvoj popodnevnoj malograđanskoj čajanki. Kič je, zapravo, u većini slučajeva ugodan.

U slučaju Fukare međutim, ne radi se čak ni o servisu za čaj, nego o malju za razbijanje lubanja. Kič se pretvorio u alat za likvidaciju. To je ono što ovu nagradu čini skandaloznom.

Čuvši prošlog četvrtka kako je glasao i podijelio se žiri prozne nagrade “Petar Zrinski”, pala mi je na pamet sljedeća slika: nasmiješena Dubravka Ugrešić, koja je dobila nagradu za publicistiku “Katarina Frankopan”, fotografira se zagrljena s Ivanom Aralicom, a negdje sa strane, skromno, kao da ne pripada toj slici, zbunjeno stoji Josip Mlakić. Može li to biti slika s dodjele prve književne nagrade koja nosi ime hrvatskih velikaša Petra Zrinskog i Katarine Frankopan? Veličanstvena pomirba lijevih i desnih hrvatskih intelektualaca. Još samo da polegnu po podu, pa da među njih zabodemo veliki križ čiji će lijevi krak gledati prema Jasenovcu, a desni prema Beliburgu. Opća idila i mir. Problem je jedino u tome što je takav mir inače moguć jedino po grobljima. Ali kako vidimo, ne i po hrvatskim grobljima. Naime, tek što je utihnula glasna javna priča o komemoracijama na našem velikom desnom i lijevom groblju, pojavio se i ovaj literarni nonsens. Prozna nagrada se tako svela na politički skandal, grubo ne uzimajući u obzir upravo književne vrijednosti, za što je, valjda, ustanovljena. Ili ih uzimajući u obzir samo napola. Kao jedan od članova žirija glasao sam da izvrsni ratni roman “Živi i Mrtvi” Josipa Mlakića dobije prvu VBZ-ovu nagradu za neobjavljeni roman. Kritička recepcija te knjige kasnije je pokazala da se radi o izvanrednom romanu koji postavlja ozbiljna pitanja na izuzetno zanimljiv i iznenađujući način, pa je ovakvo prozno priznanje, uvjeren sam, svakako i zaslužio.

Strašna je, međutim, ironija što prvu nagradu koja nosi ime dekapitiranog hrvatskog plemića i junaka dijele upravo Ivan Aralica i Josip Mlakić: čovjek čije se političko djelovanje povezuje s ratom u Bosni i čovjek koji u svom romanu opisuje njegove tragične posljedice i posvemašnju besmislenost. Na istom su se laureatskom tronu našli proizvođač povijesnog apsurda i onaj koji ga literarno pokušava ogoliti. Pa i u slušaju da podijele impozantan iznos i da se rukuju pred kamerama, to u svakom slučaju ostaje zanimljiva bedastoća koju će opća povijest nonsensa hrvatske književnosti dugo pamtiti. A čitava ta stvar koja se u posljednjoj dekadi događa oko Ivana Aralice fatalno podsjeća na čudnu sudbinu Miloša Crnjanskog. I jedan i drugi su, naime, kao političari negirali ono što su radili kao pisci. Crnjanski, zagovarajući militarizam kao da nikada nije napisao Dnevnik o Čarnojeviću, a Aralica sudjelujući u fatalnom rješavanju bosanskog pitanja, kao da nikada nije napisao Duše robova. I zato mi se dodjela ove nagrade Fukari čini besmislenom: Aralica je od književnosti odavno odustao, a pri ustanovljavanju novoga priznanja za prozu i publicistiku njegova Fukara je svakako najgori izbor.