Objavljeno u Nacionalu br. 392, 2003-05-20

Autor: Mate Granić

SAT POLITIČKE ANATOMIJE

Odnosi Hrvatske sa SAD-om nedvojbeno se pogoršavaju

Bez obzira na protivljenje američkoj intervenciji u Iraku, nedostaje ozbiljnog dijaloga između SAD-a i Hrvatske: posljedice toga mogu biti ozbiljni pritisci na Hrvatsku i njena tiha izolacija

Mate GranićMate GranićNakon izbora 3. siječnja 2000. Hrvatska je bila miljenica Zapada, posebno SAD-a, ali i vodećih zemalja EU. Slobodan Milošević bio je još na vlasti, a u BiH za Zapad neprihvatljiva nacionalistička koalicija. Hrvatsku se tapšalo po ramenima, održan je i Zagrebački summit, Hrvatska je ušla u WTO (pregovori su završeni prije 2000. godine) i Partnerstvo za mir NATO-a. Nagovještavalo se brzo rješavanje otvorenih pitanja sa susjedima. Kakva je situacija danas?

Hrvatska je aplicirala za EU. Očekujemo da ćemo nakon summita u Solunu dobiti liste s oko 3000 pitanja na koje Vlada treba odgovoriti do kraja listopada ove godine. Prvo “radno” mišljenje Europske komisije može se očekivati potkraj siječnja ili početkom veljače iduće godine, a konačno mišljenje u svibnju 2003. U povoljnom će slučaju na summitu u Dublinu biti donesena konačna odluka o kandidaturi Hrvatske za EU.

Od šest država koje nisu ratificirale Sporazum o ratifikaciji i pridruživanju najmanje tri će taktizirati (V. Britanija, Nizozemska, Italija) iz različitih razloga (formalna obrazloženja bit će: nedovoljna suradnja s Haaškim tribunalom, problemi u povratku izbjeglica ili neki problemi u zaštiti talijanske manjine).

Nakon američke i savezničke intervencije u Iraku otvorena su i mnoga pitanja u funkcioniranju, ulozi i strateškim ciljevima NATO-a. NATO će se sljedećih nekoliko godina baviti vlastitim problemima, a proširivanje svakako neće biti prioritet. Hrvatska je izgubila mnogo vremena u unutarnjim sukobima između Ureda predsjednika i Vlade oko reforme HV-a i ustroja obavještajne zajednice. S reformama kasnimo i danas.

Jadranska povelja potpisana u Tirani je ohrabrujuća, ali prave političke volje da se ubrza proces uključivanja Hrvatske u NATO-u nema, barem kod onih ključnih zemalja koje o tome odlučuju. Odnosi s SAD-om ulaze u fazu ozbiljnog zahlađenja. Hrvatska je odbila poduprijeti američku intervenciju u Iraku bez nove rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a. Hrvatska će vrlo vjerojatno odbiti potpisati Sporazum o neizručivanju američkih građana, a posebno američkih vojnika Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu.

Hrvatska se protivi američkim stavovima oko uvoza genetski modificirane hrane, postoje i razlike u stavovima prema radu Komisije za ljudska prava u Ženevi te nekim aspektima bliskoistočne krize. Iako je Hrvatska gotovo u svim slučajevima u pravu i postupa u skladu s međunarodnim pravom i dominantnim raspoloženjem EU, loše komunicira s SAD-om. Glavna je strateška orijentacija EU, ali za to treba imati dobre i partnerske odnose i s Njemačkom, V. Britanijom i Francuskom. Na žalost, to danas nije slučaj. Ozbiljni problemi u odnosima SAD-a i Hrvatske ne rješavaju se na razini veleposlanika (iako je njihova uloga vrlo važna) ili nižih diplomatskih službenika. Pravih radnih susreta i dijaloga s američkom vladom nema, posebno ne na višoj ili visokoj razini. Sastanci na marginama međunarodnih susreta vrijedni su i korisni, ali na takvim se sastancima ne rješavaju ključni problemi u odnosima dviju država. SAD su jedina svjetska velesila. To je realnost. Bez uloge SAD-a nije riješen ni jedan ozbiljan problem u svijetu u zadnjih deset godina (BiH, Kosovo, Slobodan Milošević, istočni Timor, bliskoistočna kriza, Saddam Hussein, a sutra i Sjeverna Koreja).

O tome vode računa i kancelar Gerhard Schroder i predsjednik Vladimir Putin. Bez obzira na protivljenje američkoj intervenciji u Iraku, nedostaje ozbiljnog dijaloga između SAD-a i Hrvatske. Posljedice toga mogu biti ozbiljni pritisci na Hrvatsku i njena tiha izolacija. Očito je da Vlada nije našla zajednički jezik s SAD-om te da se međusobni odnosi postupno, ali nedvojbeno, pogoršavaju.

Slično je i s odnosima sa susjednim državama. S BiH nema ozbiljnog napretka u rješavanju otvorenih pitanja (povratak izbjeglica u Republiku Srpsku, imovinski sporazum, Sporazum o dvojnom državljanstvu, Sporazum o Pločama i Neumu itd.). Slična je situacija i sa Srbijom i Crnom Gorom bez obzira na neke pozitivne rezultate, kao što je Privremeni sporazum o Prevlaci, unatoč brojnih nedostataka tog sporazuma. Crna Gora već upozorava Hrvatsku da krši taj sporazum i da sama želi sagraditi turističko naselje na Prevlaci. Može li zaista Crna Gora spriječiti Hrvatsku da sama gradi na svom teritoriju ono što hoće, pogotovo ako se radi o civilnim objektima koji ne ugrožavaju sigurnost Crne Gore?

Sa Slovenijom je situacija najozbiljnija. Rješavanje pitanja državne granice ostavljeno je novoj vladi. To je i najbolje, jer ova vlada nakon petljanja s parafiranim Sporazumom o državnoj granici nema više kredibiliteta da rješava taj najveći problem između dviju zemalja. Predsjednik Mesić pokušao je otvoriti problem Ljubljanske banke filijale Zagreb i duga Ljubljanske banke (stare i nove) hrvatskim štedišama i hrvatskoj državi. Interpretacije razgovora u Ljubljani predsjednika Mesića i potpredsjednika vlade Linića različite su. Činjenica je da Ljubljanska banka, čiji je većinski vlasnik slovenska država, duguje hrvatskim štedišama oko 150 milijuna eura, a hrvatskoj državi oko 270 milijuna eura bez kamata, a s kamatama (redovitom i zateznom) prema svim izračunima više od milijardu eura. Slovenija taji podatke o devizama Narodne banke SFRJ u mješovitim bankama u kojima je slovenska država većinski vlasnik (LHB Frankfurt i Adria banka u Beču). S druge strane, Slovenija pritišće Hrvatsku da potpiše Sporazum o sukcesiji, a ne želi pridonijeti da se dozna istina o 590 milijuna dolara iz mješovitih banaka (dvije od četiri su u pretežnom slovenskom vlasništvu).

Glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte optužuje Hrvatsku da ne želi uhititi generala Antu Gotovinu iako zna gdje se nalazi, te izjednačuje slučaj generala Gotovine s Karadžićem i Mladićem. Najavljuje i 30-ak novih optužnica za cijelo područje bivše Jugoslavije.

To su realne činjenice oko međunarodnog položaja Hrvatske. On je neosporno vrlo osjetljiv i pun velikih izazova. Nekoordinirana hrvatska vanjska politika, neodlučnost Vlade, realno nepovoljne međunarodne okolnosti i vrlo često nekompetencija Vlade, bitno je oslabila međunarodni položaj Hrvatske.

Sukobi vladajuće koalicije oko slikanja za HRT i licitiranja u Vladi oko naknada za štete od zaista katastrofalne suše, sigurno ga neće ojačati.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika