Objavljeno u Nacionalu br. 392, 2003-05-20

Autor: Denis Latin

ELEMENTA LATINA

I EPH je htio - ne htio priznao Mesića za najveću zvijezdu hrvatske politike

Proračanovskim izdanjima najvećeg hrvatskog izdavačkog koncerna tek danas dolazi do glave da bi uteg na vlasti vrlo lako odsklizao prema Sanaderovoj strani, upravo da nije Mesića takvog kakav jest

Denis LatinDenis LatinKonačno je to i Jutarnji list, htio-ne htio, morao priznati. Čak iz pera glavnog koncernskog ideologa moralo je biti odaslano javno priznanje kako je predsjednik Mesić najveća zvijezda hrvatske politike. Takvi su zaključci morali biti doneseni nakon ankete koja je i najveće epehaovske apologete morala natjerati na uvid kako se unatoč svemu Mesića mora promatrati i kao najveći fenomen hrvatske politike, kojeg, na funkciji predsjednika države, podržavaju čak i oni koji se ne slažu s njegovim pojedinačnim potezima. Šezdeset posto anketiranih smatra da je Mesić dobar predsjednik, a 40 posto ispitanika misli da Mesić bolje obavlja dužnost od svog prethodnika. Na uzorku od 1000 ispitanika pokazalo se da su građani dvostruko zadovoljniji radom predsjednika Republike nego načinom na koji premijersku dužnost obavlja Ivica Račan.

To su rezultati koji danas malo koga mogu iznenaditi, pa čak i onda kada se podrška Mesiću počinje lagano topiti na riskantnim, ali ispravnim i dalekosežnim potezima poput umirovljenja 12 časnika HV-a, izbjegavanja susreta s gradonačelnikom Zadra u čijem se uredu nalazila Gotovinina slika, ili njegovom jasenovačkom isprikom za sve zločine koje su počinili Hrvati. Epehaovska oda hrvatskom predsjedniku u predvečerje izbora nije iskrena, već prije svega pragmatična: proračanovskim izdanjima tog najvećeg hrvatskog koncerna tek danas dolazi do glave da bi uteg na vlasti vrlo lako odsklizao prema Sanaderovoj strani, upravo da nije tog i takvog Mesića.

Predsjednikova se misija danas glorificira i mistificira, ali istodobno nastavlja s diskvalifikacijama na staklenim nogama koje epehaovski komitet pažljivo uzgaja još iz vremena koja su davno prethodila Mesićevoj inauguraciji.

Uz sva priznanja i salve moći i popularnosti koje je stekao u vrijeme svog mandata, Mesiću izrazito neskloni koncernski ideolog rado će naglasiti kako predsjednik pred javnošću nije odgovoran za ono što govori, baš kao ni za državnu politiku, sugerirajući kako prvi čovjek države govori što god želi ne snoseći za to nikakve konzekvence. Na taj način želi se suflirati kako je Mesićev posao neodgovoran, nemjerljiv i nebitan za razliku od premijerova čiji su potezi ograničeni unutarkoalicijskim sukobima i potezima koji su katkad vrlo nepopularni.

Zaključak koji nam se nudi iz epehaovske radionice izrazito je pogrešan i kreiran kako bi zaštitio partikularne interese kapitala koji predstavlja.

Činjenice su upravo suprotne: ustavnim promjenama Mesićeva je pozicija svedena na gabarite u javnosti popularnog sobnog fikusa. Za razliku od premijera koji je mogao odlučivati o dimenzijama kaznenog progona, kooperativnosti i nekooperativnosti prema Haagu, kresanju privilegija i povlastica, kojem je na raspolaganju bio cjelokupni instrumentarij državne uprave i državnih mjera, sustav nagrađivanja i kazni te mogućnost kreiranja bilo kakve politike, Mesiću su u posttrećesiječanjskom razdoblju ostavljeni najteži i najnezahvalniji resori i oduzeta mogućnost da povlači bilo kakve poteze i na taj način jača svoju poziciju u javnosti i pobire izborne bodove. Predsjednik Republike u krajnje mistificiranoj, u dobroj mjeri lažnoj i mitologiziranoj ostavštini Domovinskog rata, primio se najkrvavijeg posla uspostave kooperativnog odnosa s Haagom i inzistiranja na poštovanju pravne države i preuzetih međunarodnih obveza. Takva dosljednost u atmosferi u kojoj su snage crne desnice prijetile da politiku izvedu na ulicu Mesićeva rezolutnost i sustavna gradnja uvjerljive i dosljedne međunarodne pozicije Hrvatske mogla se na prvi pogled činiti radikalističkom i samoubilačkom. Njegovo umirovljenje 12 časnika HV-a u prvim trenucima moglo se učiniti opasnim, no danas se može samo žaliti što istim principom nisu reorganizirani i mnogi drugi državni sustavi. Njegovo upućivanje isprike za sve zločine koje su učinili Hrvati naišlo je na primitivno podrugivanje dijela javnosti koja Hrvatsku nikad ne bi odvela dalje od balkanskih stratišta i poraženih ideologija, ali Mesića uvrštava među vodeće državnike u regiji i Europi, a zemlji koju vodi otvara perspektive o kojima generacije nisu mogle ni sanjati.

Takvi potezi vrlo su odgovorni: i pred međunarodnom javnošću gdje zastupa zemlju i osigurava joj što bolju poziciju, i pred biračima, koji unatoč sve slabijim otporima počinju razumijevati bit na kojoj počiva suvremeni svijet i Europa kojoj se puževim koracima pokušavamo prikrpati istodobno se licemjerno izrugujući vrijednostima na kojima ona pokušava počivati.

Suprotno Mesiću, premijer Račan, sa svim ovlastima i odgovornostima u svom se mandatu izborio upravo za izigravanje onog što je bilo istaknuto kao cilj trećesiječanjske reforme. Suradnja s Haaškim sudom svedena je na krajnju relativizaciju onoga zbog čega je utemeljen. Obigravanje oko Carle Del Ponte danas se koristi za otkup desnog dijela biračkog tijela, a stvarno počinjeni zločini relativizirani su i gurnuti u zaborav zato što uoči izbora opterećuje političku nomenklaturu koja bi se po svaku cijenu željela održati na vlasti.

Ni u pljački državne imovine, najvećem krimenu tuđmanizma, Račanova se odgovornost nije usmjerila prema zahtjevima birača iako bi baš u tome naišao na njihovu maksimalnu podršku. Račan je odigrao kartu na zadržavanju postojećeg stanja iako barem na tom radikalizmu posljedice ne bi bile katastrofalne kakvima se dotični često opravdava.

Račan ni u jednom segmentu nije igrao odlučno i rizično. Zato mu se danas tako nasilno moraju prikrpljivati dosezi gabarita autoceste, Mesićevih vanjskopolitičkih poena ili HSS-ovske brige za sušom upropaštene seljake.

Epehaovski partikularni interes u tom je smislu krajnje dosljedan. Račan im je udahnuo posttrećesiječanjski zakoniti život, kao i tolikim drugima kojima je danas razotkrivena pravosudno-odvjetnička sprega i korupcija omogućila da se othrvaju istini, a Račanu da postane jedini istinski Tuđmanov nasljednik.

U tom pogledu treba iščitavati svako epehaovsko razvaljivanje drugog hrvatskog predsjednika. Svako, kao i ovo posljednje, neće završiti dalje od za obrtnike uvredljive primjedbe kako se Mesić prečesto nalazi u njihovu krugu ili tričave i zajedljive zamjedbe kako se izjava o lažnoj Tuđmanovoj rodnoj kući valja smatrati državničkim gafom i izrazom nesnošljivosti prema svom prethodniku.

Predsjednik Mesić uistinu ima mana. Jedna je od najvećih ona da govori istinu neovisno o posljedicama. To mu epehaovski ideolozi nikad neće moći oprostiti i stoga s time na umu treba iščitavati svaku njihovu antimesićevsku analizu.

Vezane vijesti

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

Uoči inauguracije Tomislava Nikolića na mjesto predsjednika Srbije, novosadski Dnevnik objavio je osvrt bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika