Natacha Atlas – ‘Something Dangerous’ (Mantra / Dallas)

Najtraženiji interpretatori etno glazbe katkad su uspješniji od diplomata u predstavljanju svoje zemlje. Metuzalemi iz Buena Vista Social Cluba prošli su kroz labirint američkih sankcija i pokazali svijetu drugačiju sliku Castrove Kube, a bosonoga diva Cesaria Evora donijela je prvi opipljiv dokaz da su Zelenortski otoci nešto više od egzotične turističke destinacije. Na “world music” pozornicama Natacha Atlas lako može dobiti mjesto između Cesarije i Buena Viste, ali nju je gotovo nemoguće prikazati kao nečijeg kulturnog atašea. Orijentalna primadona iz marokanske sefardske obitelji odrasla je u arapskoj četvrti Brisela, proslavila se u Londonu, a u posljednjih nekoliko godina najviše vremena provodi u Kairu. Nakon prve bliskoistočne turneje s Transglobal Underground rekla je: “Ja sam poput živog pojasa Gaze. I Arapi i Izraelci misle da sam njihova.”

Natacha Atlas pojavila se na londonskoj klupskoj sceni početkom 90-ih u pratećem bandu Jah Wobblea, Invaders Of The Heart. Na izvrsnom Wobbleovu albumu “Rising Above Bedlam”, koji je bio nominiran za prestižnu nagradu Mercury, izmjenjivala se za mikrofonom sa Sinead O’Connor, no to je ipak bila samo epizodna uloga. Početak njezine šire afirmacije povezan je s transferom u Transglobal Underground. Fuzija elektronskih ritmova i orijentalne vokalne tradicije razrađena na njihovim albumima “Dream Of 100 Nations” i “International Times” poslužila je kao propusnica za glavni stage festivala WOMAD, a ovacije iz publike potaknule su Natachu Atlas na snimanje prvog solo-albuma “Diaspora”. U ovoj fazi još uvijek se oslanjala na sviračko i producentsko umijeće članova Transglobal Undergrounda, ali već na sljedećem albumu “Halim” nadopunila je popis suradnika virtuoznim egipatskim glazbenicima iz orkestra Essama Rashada i pripremila teren za samostalnu karijeru, isprekidanu gostovanjima kod Davida Arnolda i Jean Michela Jarrea. Hit singl “Mon Amie La Rose” snimljen 1999. s Davidom Arnoldom donio joj je naslov pjevačice godine u Francuskoj, a još veće ambicije pokazala je na petom albumu “Something Dangerous”, za koji je angažirala i nekolicinu renomiranih pop-producenata.

Brian Higgins (Sugababes), Andy Gray (Perfecto) i Mike Nielsson (Underworld) na snimanju su se izmiješali s Natachinim starim prijateljima poput Jah Wobblea, Essama Rashada, Sinead O’Connor, članova Transglobal Undergrounda i Temple Of Sound, a ovako široku koaliciju bilo je prilično teško usmjeriti prema istom cilju. U nekim pjesmama to je izvedeno gotovo besprijekorno, pa “Eye Of The Duck”, bollywoodska tema “Janamaan”, etno-breakbeat “Daymalhum” i finalna “Like The Last Drop” nimalo ne zaostaju za visokim prosjekom albuma “Diaspora” ili “Halim”. Na drugoj strani, u duetu sa Sinead O’Connor (Simple Heart), u preradi evergreena Jamesa Browna “Man’s World” i u pokušajima koketiranja s recentnom R&B produkcijom mogu se uočiti gotovo iste pogreške kao na preklanjskom albumu “Ayesteni”. Natacha Atlas jednostavno nema senzibilitet pop-pjevačice i uvijek se bolje snalazi u kompozicijama s naglašenijim etničkim predznakom. U to se možete uvjeriti i na zagrebačkom koncertu u “Tvornici” u subotu, 31. svibnja.

Buju Banton – ‘Friends For Life’ (Anti / Dancing Bear)

Negdje oko sredine 90-ih, kad su zaboravljeni njegovi seksistički i homofobični ispadi na dancehall sceni, Buju Banton nametnuo se kao predvodnik jamajkanskog roots-reggae revivala, a euforični komentari uz albume “Til’ Shiloh” i “Inna Heights” nerijetko su završavali isticanjem kandidature za Marleyjeva nasljednika. Poslije se pokazalo da jače adute u tom nadmetanju imaju Anthony B, Capleton i Morgan Heritage, ali Buju je ipak sačuvao poziciju velike koncertne atrakcije, što je umnogome odredilo i raspored pjesama na novom albumu. Za otvaranje je izabran dancehall-hip hop crossover “Paid Not Played”, koji bi trebao poslužiti kao odgovor na posljednje uspjehe Seana Paula, a ako to ne upali, Buju se još uvijek može izvući efektnom obradom klasika “Mama Africa” Petera Tosha.

Fleetwood Mac – ‘Say You Will’ (Reprise / Dancing Bear)

Fleetwood Mac je bio prvi veliki rock band koji je svoju glazbu pretvorio u potpuno industrijski proizvod bez jakih mirisa i okusa. Namjenska proizvodnja soft-rocka za odrasle pokrenuta je dolaskom autorskog i bračnog bara Lindsey Buckingam – Stevie Nicks, najzaslužnijeg za rekordnih 35 milijuna primjeraka LP-ja “Rumours”, kao i za multiplatinaste naklade albuma “Tusk” i “Tango In The Night”. Njihov se brak odavno raspao, ali Buckingham i Nicks su se nakon petnaestak godina lutanja zajedno vratili u Fleetwood Mac i opet preuzeli glavne uloge. Lindsey je za “Say You Will” producirao 76 minuta novog materijala, u kojem ima dosta pjesama dizajniranih za pop-publiku, ali i nekoliko zanimljivih primjera rekonstrukcije bazičnog blues-rock izričaja Fleetwood Maca.

Daniel Lanois – ‘Shine’ (Anti / Dancing Bear)

Solo-karijera kanadskog producenta Daniela Lanoisa dugo je bila u drugom planu zbog prejake reputacije jednog od najznačajnijih graditelja zvuka 80-ih (U2, Peter Gabriel, Neville Brothers, Robbie Robertson), a izvjesno je da ni njegov autorski rad na “Shine” neće dobiti publicitet kakav su imali produkcijski zahvati izvedeni na “All That You Can Leave Behind”. No ovo je definitivno album za sladokusce koji će se vrlo kratko zadržati na gostovanjima Bona Voxa u “I Love You” i Emmylou Harris u “Falling At Your Feat” jer tu ima i mnogo ukusnijih zalogaja. Kroz “As Tears Roll By” i “Power Of One” Lanois je samo potvrdio ono što je davno dao naslutiti sa “Sleeping In The Devil’s Bed” na Wendersovu soundtracku “Until The End Of The World”. Kad bi ostavljao više vremena za vlastite projekte, veliki producent mogao bi biti podjednako velik kantautor.

Zvjezdice: Natacha Atlas – 3
Buju Banton – 3
Fleetwood Mac – 3
Daniel Lanois – 4

Top-lista:
1.Thievery Corporation – ‘The Richest Man In Babylon’
2.Blur – ‘Think Tank’
3.White Stripes – ‘Elephant’
4.Natacha Atlas – ‘Something Dangerous’
5.Daniel Lanois – ‘Shine’