Objavljeno u Nacionalu br. 393, 2003-05-27

Autor: Denis Latin

ELEMENTA LATINA

Pavletićev doprinos demokraciji: kupnja karniša za privatni stan na račun Sabora

Nagrada Zlatni grb za 'veliki doprinos demokraciji, dodjeljena Baltazaru Jalšovcu i Vlatku Pavletiću, do kraja je raskrinkala narav saborske većine

Denis Latin, vodeći televizijski novinarDenis Latin, vodeći televizijski novinarU Hrvatskom saboru dogodila se još jedna krupna farsa. Potpredsjednici Sabora Baltazar Jalšovec iz Libre i Vlatko Pavletić iz HDZ-a, prema odluci zastupnika, dobitnici su ovogodišnje nagrade Zlatni grb koja se dodjeljuje za “veliki doprinos demokraciji”. Zanimljivo je da je za nagradu bio nominiran i predsjednik Mesić, kojem je povjerenstvo zaduženo za prijedlog laureata dalo odbijenicu već u prvom krugu sa samo tri glasa za. “Dugo nisam bio u Saboru, pa tamo nema mnogo ljudi koji me podržavaju”, komentirao je jetko najnoviji saborski kraval predsjednik Mesić.
Ma koliko god takva odluka bila karikaturalna, ona je vrlo korisna da bi se do kraja raskrinkala narav i mentalitet trenutačne hipokrizije saborske većine i manjine. “Saborske su stranke zatajile pred svjetskim izazovima i domaćim nevoljama, zaslijepljene gramzljivošću, karijerizmom i podložnošću globalnim financijskim centrima. Kako eliminirati tu partitokraciju? Prvo, ukinuti političke privilegije, tako da politika ne bude najunosnija i jedino sigurna profesija”, piše ovih dana proslavljeni akademik Ivan Supek nudeći nam na tanjuru jasno objašnjenje zašto je saborska nomenklatura između sebe kao najzaslužnije izdvojila ljude ispodprosječnog političkog stava i profila, ali zato dugogodišnje i gotovo podaničke odanosti funkcijama i privilegijama. U pogledu izbjegavanja bilo kakvog rizika i pronošenja ideja, ljudskih prava i odanosti demokraciji, koja bi značila nešto više od urednog podizanja mjesečnih saborskih banknota, nagrade su došle zaista u prave ruke, ali to onda bolje no bilo što govori o intelektualnoj, radnoj i moralnoj kapacitiranosti ljudi koji su se ponudili da nam kreiraju sadašnjost i budućnost, a katkad i relativiziraju i retuširaju donedavnu prošlost.
Kao što je poznato, akademik Pavletić zaslužan je, i to teži “samo” 100 tisuća kuna, zato što je kratkotrajno, ni kriv ni dužan, kao prvi čovjek Sabora zamijenio bolesnog predsjednika Tuđmana te nakon izbora mirnim putem predao vlast Račanu. Od takvog se političkog giganta u tom razdoblju iznjedrio nečuveni doprinos razvoju demokracije na hrvatski način. Pavletić je saborskom karticom plaćao kalodont, četkice za zube, sinovljeve GSM-račune te kupovao karniše za svoj privatni stan. Saborske demokrate Pavletić je najviše zadužio tek na isteku svog privremenog mandata tražeći za svoje usluge predsjedničku plaću, a potom i istu takvu mirovinu. Svojim dugogodišnjim političkim djelovanjem potpredsjednik Sabora tako je uistinu dokazao kako granicama demokracije i parlamentarizma doista nema kraja i konca, u muzenju proračuna i privilegija, te u dosljednom nezamjeranju bilo kojoj vladajućoj eliti.
Baltazar Jalšovec u tome je bio još ustrajniji. Njegovo promicanje demokracije i parlamentarizma traje još od 1986. čime se šalje poruka kako se u saborskoj eliti najviše cijeni foteljašenje na što dužu stazu, neovisno o režimima i njihovoj prirodi. Jalšovec se naročito proslavio na Bleiburgu 2001. gdje je održao čuveni govor u kojem je rekao da se hrvatska država začela svugdje gdje su zakopane hrvatske kosti. A još je više pokazao svoju ljudsku, moralnu i demokratsku veličinu, očito vrlo cijenjenu u današnjoj hrvatskoj političkoj eliti, napuštajući HSLS i prelazeći u Libru i pritom to otvoreno opravdavajući esdepeovskim obećanjem ostanka na potpredsjedničkoj funkciji.
Sve u svemu, ovogodišnji laureati lijepo utvrđuju vrijednosti na kojima je polegnuta današnja saborska većina i manjina, a oko kojih su postigli konsenzus kakav nije bio moguć niti oko jednog ključnog nacionalnog pitanja. On kristalizira pupčanu povezanost i uvjetovanost demokratskih izabranika najvišeg zakonodavnog tijela i ukupnih rezultata izvršne vlasti. I jedni i drugi, neovisno od stranačke pripadnosti, danas se valjaju u blatu straha za vlastitu budućnost i jalovosti svoje tuđmanističke ideologije kojoj svi zajedno pripadaju i srcem i dušom. Povezuje ih panika da će prihvaćanjem europskih standarda i ostvarenjem zahtjeva birača poljuljati svoj položaj koji uistinu nije sjajan.
Iako se danas manje-više svi zaklinju u europsku viziju Hrvatske, konkretni potezi i politička praksa pokazuju upravo suprotno. Sustavnim otezanjem s europskim redefiniranjem hrvatske države, izbjegavanjem suočavanja sa zločinima, navlačenjem manjinskih prava, distanciranjem od povratka Srba, odustajanjem od projekta javne televizije i sustavnim uzgajanjem monopola hrvatska politika namjerno je usporila približavanje EU, uskačući na zakašnjeli rumunjsko-bugarski vlak, otežući polaganje sudbine zemlje kvalitetnijoj europskoj regulativi. Brža reforma društvenih i ekonomskih procesa odvela bi Hrvatsku i njene građane u pravcu u kojem bi se važnost sadašnjeg političkog SDP-HDZ amalgama potpuno izgubila. Vjetar u leđa takvim promjenama dali bi zakonski standardi koji bi onemogućili sadašnje manipuliranje haaškim optužnicama, manjinskim pravima, povratkom izbjeglica ili namjernom namještanju monopolnih pozicija.
Europski standardi ljudskih i manjinskih prava ne mogu biti predmet trgovanja, a upravo to radi Račanov kancelarijat i parlament vrlo sklon uzgajanju svakovrsne mržnje i, kao što se vidi, odan reliktima nedavne pogrešne povijesti, od kojeg se ujedinjena Europa kolektivno i s razlogom ježi. Vanjskopolitički bodovi na koje, kao, namjerava zaigrati Račan, stoga se, baš kao i demokratsko naličje što ga pred izbore pokušava nalickati najviše zakonodavno tijelo, mogu smatrati već raskrinkanom papirnatom lažom.
Hrvatska politika ne voli ljudska prava niti istinsku bit Europe. Lakrdija sa saborskim plaketama doslovce je poruga biračima, gladnim prava i pravde, umjesto čega im je s najvišeg mjesta u državi odaslana saga o ljudima koji su demokraciju i parlamentarizam poistovjetili s funkcijama i privilegijama.
Tričarija s ozakonjenjem pljačke stoljeća kojom je navodno zakonito upropašteno cijelo jedno nacionalno bogatstvo, samo su točka na “i” cijele jedne generacije zadriglih i nemoralnih političara kojima se danas stotinama tisuća kuna poreznih obveznika treba kupovati neka druga, uljepšana povijesna slika kojom bi nas trebali uvjeriti kako su nas jako zadužili.
“Ako se nastave privredne i političke inercije, svršit ćemo kao jedna od brojnih neokolonija. Umjesto da rasprodamo svoje obiteljsko srebro, tako da sami ostanemo prokuristi stranih firma, konobari, sobarice, kuhari, kurve i emigranti u svojoj domovini, spasiti se možemo jedino razvojem industrije, poljoprivrede i obrta s osloncem na znanost i cijelu kulturu. Trenutak je doista koban”, piše dr. Ivan Supek. Hrvatski sabor na izazove vremena o kojem akademik suvereno govori, sebi dosljedno odgovorio je u skladu sa svojim realnim sposobnostima: još jednom idiotarijom.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika