Denis LatinOvih je dana kultna Stojedinica na Trgu bana Jelačića proslavila povratak na istoimenu frekvenciju koja im je bila oduzeta u vrijeme stare vlasti. Otpor tuđmanističkom režimu možda je u najboljem smislu te riječi zaokružio i učvrstio masovni bunt što su ga Zagrepčani izražavali na istom mjestu opirući se da se jedan od u to vrijeme rijetkih nezavisnih medija stavi pod kontrolu ilegalnog medijskog kartela “Grupo”. Upravo je taj događaj označio početak kraja Tuđmanove vladavine, ali i prvi zub što su ga u pokušaju uspostave medijskog monopola slomili Pašalić, politički pokrovitelj, i Ninoslav Pavić, medijski provoditelj budućega ganga. Slobodu što ju je zahvaljujući velikoj podršci Zagrepčana izborila Stojedinica sadašnja je vlast, a tadašnja opozicija ugradila u temelje svojeg antituđmanovskog i protuhadezevoskog programa te iskoristila kao placet za uzlet koji će završiti pobjedom na trećesiječanjskim izborima.

Silan trud da se aktualna vlast vraćanjem na staru frekvenciju i proširenjem čujnosti simbolički oduži borcima za medijsku i vlasničku neovisnost Stojedinice, kao i da se prosvjedima za obranu zagrebačke radiostanice dade zasluženo mjesto među revolucionarnim zbivanjima novije povijesti, među dobrim poznavateljima ovdašnjih medijskih odnosa zacijelo će izazvati osjećaj nelagode i mučnine. Naime, pohod na Stojedinicu bio je samo početak stvaranja medijskog carstva prikriven šiframa i kodnim imenima iz tajnog dokumenta poznatijeg kao ortački ugovor “Grupo”. Njime je, faktički, u Hrvatskoj stvoren nečuveni medijski monopol i udareni temelji današnjoj političkoj sudbini Hrvatske. Opće je poznato i uvriježeno da je nakon otkrivanja dokumenata i policijskog tretmana Državno odvjetništvo pod vodstvom prošle godine nečasno otpušenog Radovana Ortynskog, a uz asistenciju skupine suradnika protiv kojih se danas vode istrage ili su podignute optužnice za korupciju, minoriziralo optužne prijedloge i cijeli skandal formalno-pravno pokušalo zataškati. Objektivno, njegovim pravnim i moralnim minoriziranjem udareni su temelji daljnjem zaostajanju Hrvatske kako na pravosudnom, antikorupcijskom, tako i na medijskom i političkom planu.

Kako je s izuzetnom lakoćom zabašuren najveći medijsko-pravosudni skandal u novijoj hrvatskoj povijesti, tako su i svi oni koji su uslijedili redovito dobivali tretman najobičnije lakrdije kojom se nakratko zabavljala javnost žedna pravosudne satisfakcije, a Račanu omogućavao strahovit prostor za nove pobjede u gostima.

Ivić Pašalić, politički pokrovitelj projekta medijskog silovanja Hrvatske, tako je dobio ulogu najvjernijeg Račanova izvankoalicijskog partnera. Uz laganu i nenametljivu pažnju koncernskih izdanja koja su u međuvremenu dobila stranog suvlasnika, a time i polueuropski štih te doživotnu aboliciju, Pašalić je dobio zadatak kontrole tzv. radikalne desnice i forsiranja konfrontacija sa Sanaderom, a time i nužnom slabljenja i obezglavljivanju HDZ-a u korist SDP-a.

Vječito dužan, propadajući OTV, za tili je čas pretvoren u podružnicu Crkvenčeva ministarstva. Ono ga drži na dugovanjima istodobno mu preporučujući da kontrolirano pripušta desno bjesnilo koje svojom nesuvislošću birače ionako samo gura na prokoalicijsku stranu izborne vage.

Izdanja EPH svoje su kapacitete stopostotno stavila na raspolaganje proračanovskim segmentima režima. Koncern se lako prilagođava novonastalim uvjetima uvijek nepogrešivo igrajući na kartu koja dobiva. Međutim, iskustvo s Pašalićevim medijskim divljanjem pod skutima onemoćalog Tuđmana jednog od vlasnika zamalo je stajalo zatvorskih rešetaka, pa se stoga ovaj put igra na sigurnije načine. Međunarodni arbitri pravilno procjenjuju kako je prerano da ušutkani, ali ne i preustrojeni HDZ preuzme vlast u sljedećem četverogodišnjem mandatu. Sanaderu se stoga šalju sve pohvale i čestitke, a najtvrđim tuđmanistima već odavno osigurava lovostaj.

HDZ nema razloga napadati Račana zato što ovaj s najjačom šakom u koaliciji osigurava ono što im Sanader ne bi mogao dopustiti niti da je na vlasti. Haag se prema Hrvatima odnosi s naročitom pažnjom, a pravna država ionako će biti basna sve do trenutka u kojem će Hrvatska funkcionirati po pravilima i zakonodavstvu EU-a.

Stoga Račan više i ne spominje HDZ, baš kao što to ne čine i grupovska izdanja. Novo miješanje karata na političkoj sceni traži od medijskih vic-mahera sasvim drukčije dirigiranje stvarnosti.

Kao što je posebno istaknuto u posljednjem broju Nacionala, Pavićeva i epehaovska njemačka gubernatura vrlo su se znakovito našla u Račanovim odajama upravo u trenucima otkrivanja potencijalnih kandidata za koncesionara Trećeg programa Hrvatske televizije. Politički nimalo spretno upriličen je i javno obznanjen susret sa svojim medijskim pokroviteljima, a da ni na kojoj strani, političkoj ili medijskoj, nije dobio odgovarajuće packe unatoč tome što ovaj protokolarni čin predstavlja izravnu poruku članovima Vijeća koji će o koncesiji odlučivati. Na taj je način odaslana jasna poruka na čijoj je strani formalni upravitelj Hrvatske. Činjenica da se Račan usudio napraviti takvu pogrešku objektivno ukazuje u kakvu je zavisničku poziciju doveden ignorirajući monopol kojem je sam udahnuo produžetak života.

Na neprincipijelnu uslugu koja je imala za cilj daljnje jačanje ozakonjenog monopola iz koncerna je odgovoreno već sljedećih dana. Premijerov osobni novinar objavio je anketu prema kojoj je SDP-ova popularnost porasla više nego ikad dosad, a HNS dosegao razinu s koje se navodno više teško može uzdizati. Istodobno, Račan se, možete zamisliti, po popularnosti sasvim približio Mesiću, čime se snažno opovrgnula anketa objavljena na istom mjestu samo tjedan dana ranije, s radikalno oprečnim rezultatima prema kojem je upravo Mesiću pripala titula apsolutne zvijezde hrvatske političke scene.

Iznesene crtice i skice lagano definiraju potrebe i sastojke hrvatskog predizbornog i medijskog lonca. Račanu danas više nije potreban rat s HDZ-om. On je dobiven dosljednim provođenjem tuđmanističke politike koja ga, na žalost, i u buduće kandidira za sporovoznog, ali sigurnog upravitelja tranzicijske Hrvatske. U uvjetima takvog međunarodno verificiranog plana očekuje se sasvim drukčija medijska dresura Hrvatske. Račan i njegovi mediji bit će koncentrirani na sustavno smanjenje biračke podrške svojih nosećih i najpouzdanijih partnera: HNS-a, HSS-a i predsjednika Mesića koji su jedini u zemlji postali pravi barometar Račanove neučinkovitosti. No kako bez njih neće moći formirati većinsku vladu kakvu za sebe ponovno priželjkuje, Račan će ih sistemom mrkve i batine izmrcvariti na isti način kako je to u protekle tri godine činio s Vladom, strankom i javnošću. Takva će shizofrena situacija sasvim sigurno od SDP-a učiniti nepodnošljivog partnera, a na čemu mjesecima već intenzivno i svim raspoloživim snagama radi. Monopol u čiju se zaštitu stavio u tome će mu svesrdno pomoći. Kao i tolikima do sada.