Mate Granić, predsjednik DC-aVanjski dug Hrvatske povećava se takvog brzinom da HNB zadnjih nekoliko mjeseci daje podatke s dva mjeseca zakašnjenja. HNB upozorava Vladu i javnost na taj problem, ali nije dovoljno odlučan da zatraži raspravu u Saboru o problemu vanjskog duga. Guverner HNB-a dr. Željko Rohatinski prijetio je i ostavkom (bez obzira na demantije), ali stanje nije ništa bolje, nego se iz mjeseca u mjesec pogoršava. Vanjski dug Hrvatske je krajem ožujka iznosio više od 17 milijardi US dolara, a pretpostavlja se da je danas veći od 18 milijardi dolara s tendencijom da do kraja godine naraste na 20 milijardi dolara. Točno je da je na rast vanjskog duga Hrvatske utjecalo veliko zaduživanje banaka (posebno hrvatskih banaka u inozemnom vlasništvu) i poduzeća u inozemstvu te pad vrijednosti dolara. Ali ipak, što su izbori bliži, to se i sama država sve više nekontrolirano zadužuje i u zemlji i u inozemstvu.

Najnovije zaduživanje je izdavanje jedne milijarde kuna državnih obveznica u zemlji te najava prodaje 200 milijuna obveznica u Japanu. Ministar Radimir Čačić najavljuje i pregovore u SAD-u radi novih 250 milijuna dolara za gradnju autocesta. Kako iduće godine dospijeva obrok od 2,9 milijardi dolara za otplatu glavnice i kamata inozemnog duga, onda je stanje vanjskog duga alarmantno i na pragu argentinskog sindroma i dužničke krize koja se može očekivati iduće godine ako se dosadašnji tempo zaduživanja nastavi. Čak i MMF, koji ima velike simpatije za ovu vladu, upozorava na opasni porast vanjskog duga s 58 posto na 68 posto BDP-a te deficit platne bilance od 6,9 posto BDP-a (Hans Flickenschild, šef misije MMF-a za Hrvatsku). Od Vlade traži novo pismo namjera bordu direktora MMF-a do 1. kolovoza ove godine.

Ovoj vladi izgleda da je jedino važno dobiti izbore, a o posljedicama enormnog povećanja vanjskog duga u ovom trenutku ne žele ni razgovarati. Rasprava u Saboru o vanjskom dugu države, odlučne mjere HNB-a i zabrana zaduživanja države bez odobrenja Sabora u ovom trenutku su jedina ozbiljna rješenja uz hitno određivanje datuma izbora. Svako drugo rješenje je neodgovorno i neozbiljno te ozbiljno ugrožava put Hrvatske u Europu.

Europska komisija uputila je priopćenje Ministarskom vijeću EU i Europskom parlamentu o novoj europskoj politici za zapadni Balkan. Uvodi termin “partnerstvo za europsku integraciju” za sve zemlje obuhvaćene procesom stabilizacije i pridruživanja koje EU naziva zapadni Balkan. Naglašava da je konačni cilj EU-a udruživanje svih zemalja zapadnog Balkana u EU. Partnerstvo za europske integracija jača proces stabilizacije i pridruživanja, pruža veće mogućnosti tehničke i financijske pomoći EU-a zemljama zapadnog Balkana, posebno kroz CARDS program (oko 200 milijuna eura kroz tri godine), ali i značajno jača regionalnu suradnju te posebno ulogu Pakta o stabilnosti koji je u kratkom vremenu bio organizator i suorganizator dvije značajne međunarodne konferencije (Bruxelles i Cavtat). Prvi se put u jednom službenom dokumentu Europske komisije spominje mogućnost stvaranja područja slobodne trgovine te institucionalne parlamentarne suradnje (Odbora za europske integracije) uz već dogovorenu suradnju i potpisani memorandum na polju energetike, posebno struje, i uvođenje regionalnog tržišta. Iako se iz ovog dokumenta Europske komisije može iščitavati i vrednovanje individualnih doprinosa svake države na putu u EU (tzv. individualni pristup) kandidatura Hrvatske nije posebno spomenuta. Nju je, istina, u svom govoru u Bruxellesu na 4. parlamentarnoj konferenciji Pakta o stabilnosti spomenuo Chris Patten, a jedan od zaključaka bruxelleske konferencije je i podrška hrvatskoj kandidaturi za EU. Ova nova politika EU-a prema zapadnom Balkanu je potpuno razumljiva sa stajališta Bruxellesa. Mnogo je lakše demokratizirati, razviti i stabilizirati područje zapadnog Balkana s Hrvatskom nego bez nje, ali primarni interes Hrvatske je da do sredine iduće godine dobije kandidaturu za EU te da zajedno s Bugarskom i Rumunjskom do 2007. ili 2008. završi pregovore i bude pozvana u EU. To je jedini stvarni strateški cilj i jedini neosporni prioritet Hrvatske. I zato su upravo smiješne i neozbiljne bilo kakve špekulacije o određivanju datuma izbora ili taktički sukobi u vladajućoj koaliciji koji mogu štetiti kandidaturi Hrvatske za EU. Alternativa kandidature Hrvatske za EU 2004. godine je čvrsti regionalni okvir i čekanje trećeg vala proširenja (možda i 10 godina) jer nije realno očekivati nikakva pojedinačna proširenja EU-a.