Obama i Hu Jintao, ljubav SAD-a i Kine samo na Benettonovu plakatuOd 11. do 19. studenoga Barack Obama, zajedno s ministricom vanjskih poslova Hillary Clinton, bio je domaćin summita APEC-a na Havajima, potom je otišao u Australiju, a na koncu je sudjelovao i na Istočnoazijskom summitu na Baliju u Indoneziji. APEC je Azijsko-pacifička ekonomska zajednica, a obuhvaća 21 zemlju, uključujući SAD, Kinu, Australiju, Rusiju i Japan. Istočnoazijskom summitu nazočili su vođe deset zemalja ASEAN-a - uključujući Filipine, Maleziju i Tajland - te čelnici SAD-a, Rusije, Kine, Indije, Australije, Novog Zelanda i Južne Koreje.

NA SUMMITU APEC-A u Honoluluu Obama je rekao: "SAD je pacifička sila, a to će biti i nadalje. Nijednu regiju na svijetu ne smatramo važnijom od azijsko-pacifičke." Dan ranije Hillary Clinton je rekla: "Sve je jasnije da će se u 21. stoljeću svjetsko strateško i gospodarsko središte nalaziti u azijsko-pacifičkoj regiji, od indijskog potkontinenta do zapadnih obala Amerike. A jedna od najvažnijih zadaća američke vlade je da omogući sve veći angažman - diplomatski, ekonomski, strateški i drugi - u tom području."

U središtu nove američke azijsko-pacifičke strategije nalazi se Kina. U iduća dva desetljeća Kina će biti najveća gospodarska sila svijeta, politički će biti ravnopravna s Washingtonom, a i po vojnoj snazi sustiže SAD. Zbog toga SAD želi spriječiti da Kina prevlada i azijsko-pacifičkim područjem. Budući da to ne može postići sama, Amerika unapređuje odnose s drugim zemljama iz te regije. Washington želi stvoriti strateški klaster azijsko-pacifičkih zemalja kao protutežu Kini - i to pod američkim vodstvom. Jednostavno rečeno, Kina će biti opkoljena - no strogo se pazi da se to ne kaže. Savjetnik za nacionalnu sigurnost Bijele kuće Tom Donilon je rekao u Baliju: "Ne radi se o tome da bismo ikoga izolirali ili opkolili." U stvarnosti, radi se baš o tome. Hoće li između SAD-a i Kine započeti Hladni rat kakav smo vidjeli od 1945. do 1989. između SAD-a i SSSR-a? Malo vjerojatno jer je od 90-ih u svijetu nastao multipolarni gospodarski i politički sustav.

Uz staru supersilu SAD i novu supersilu Kinu postoje i druge velike sile koje u doba Hladnog rata nisu imale veću ulogu u svjetskoj politici. Iz SSSR-a izronila je Rusija, a Indija i Brazil razvili su se u prave velike sile. Tu je i EU čija se stvarna snaga vrlo podcjenjuje. Iako, dakle, globalni strateški duopol Kine i SAD-a nije moguć, rivalstvo tih dviju sila imat će ključnu ulogu na svjetskoj razini, a u azijskopacifičkom području će se i najjasnije očitovati. Obama je u Honoluluu koristio prilično nediplomatski termin "konkurencija" kako bi opisao američko-kineske odnose - s tim da američka vlada nije ni jednu drugu veliku silu nazvala "konkurentom". Opkoljavanje je bilo ključni koncept američke strategije u Hladnom ratu u Europi, a na njemu se sada gradi i američka strategija u azijskopacifičkom području. Hillary Clinton je u Honoluluu izričito rekla da je američka azijsko-pacifička strategija utemeljena na modelu transatlantskih relacija od 1945. do 1989. Transatlantski model pomogao je da se SSSR drži u okruženju kroz niz bliskih bilateralnih odnosa - na političkom i gospodarskom nivou - između SAD-a i pojedinih (zapadno)europskih zemalja, što je ostvareno u NATO savezu.

Nije vjerojatno da bi u pacifičkom području mogao nastati formalni multilaterlani vojni savez - svojevrsni pacifički NATO - pod američkim vodstvom, ali već postoji neformalni niz bilateralnih vojnih savezništava, napose onih s Japanom i Južnom Korejom. Od velike je strateške važnosti to što je Australija - prvi put nakon Drugog svjetskog rata - dala vojne baze SAD-u. Sporazum o tome da se u Darwinu, na sjevernoj obali Australije, dozvoli osnivanje američke vojne baze, potpisali su 16. studenog Obama i australski premijer Gillard. Ondje će biti smješteno 2.500 američkih vojnika, a uz to će američka mornarica i avijacija moći koristiti luke i aerodrome u sjevernoj i zapadnoj Australiji. Bliska vojna suradnja postoji i između Filipina i SAD-a. Iako su 1992. američke baze na Filipinima službeno zatvorene, pretpostavlja se da su američke trupe ondje neformalno smještene trajno. Napetost između Kine i Filipina oko kineskih teritorijalnih zahtjeva u Južnom kineskom moru intenzivirala je vojnu suradnju SADa i Filipina. Spor oko dijelova Južnog kineskog mora postoji i između Kine i Vijetnama, zbog čega su se približili i zakleti neprijatelji SAD i Vijetnam, tako da je moguća čak i vojna bilateralna suradnja. Prošlog je desetljeća vojna suradnja Indije i SAD-a znatno pojačana, napose u mornarici.

Indija je nedavno kupila velike kontingente američkog oružja, primjerice Boeingove transportne zrakoplove C-17 i mornaričke patrolne avione P-8. Međutim, Indija ne želi da je smatraju američkom saveznicom - Indija želi biti svjetska sila samostalno, u što se ubraja i posjedovanje interkontinentalnog nuklearnog oružja. Nadalje, američke pacifičke postrojbe imaju 325.000 vojnika i raspoređene su širom tog područja. Osim velikih baza na Havajima i Guamu, 50.000 američkih vojnika nalazi se u Japanu i Južnoj Koreji. Treća i Sedma flota dominiraju Pacifikom. Tijekom svoje pacifičke turneje Obama je ponavljao da će pacifičke trupe biti izuzete od bilo kakvih proračunskih rezova. Američki vojno-strateški klaster oko Kine nije projekt, nego stvarnost.

U GOSPODARSKOJ SFERI, međutim, američka taktika opkoljavanja Kine još je uvijek projekt. Za razliku od njenih vojnih mogućnosti, američka financijska i ekonomska snaga znatno se smanjila. Amerika tone u dug i ima ogromni i kronični trgovinski deficit. Američki izvoz zaostaje za kineskim i njemačkim, čiji BDP iznosi samo 40%, odnosno 20% američkog. SAD uvozi puno više nego što izvozi - a najveći deficit ima s Kinom. Na summitu APEC-a u Honoluluu Obama je napao Kinu zbog neobično limitirane monetarne i trgovinske politike. Napao je kinesku vladu zbog toga što administrativno ograničava svoju valutu kako bi unapređivala svoj izvoz na račun SAD-a. Ta optužba nije nova, ali novost je da ju je izrekao osobno američki predsjednik, i to neobično snažnim riječima: "Postoji niz stvari koje su Kinezi poduzeli na štetu ne samo SADa, nego i drugih trgovinskih partnera u azijskopacifičkom području. Tako su izazvali neravnotežu u gospodarstvu cijelog svijeta. Ali SAD i ostale zemlje osjećaju, po mome sudu opravdano, da je bilo dosta. Kina mora poštivati pravila poput svih ostalih."

U DIPLOMATSKOM GOVORU ovakvi su izrazi nezamislivi. Napadanje Kine normalno je u američkom Kongresu, ali ne i na međunarodnim skupovima - tim više što je ondje bio i kineski predsjednik Hu Jintao. Obamin prethodnik George W. Bush nikad nije tako napadao Kinu. Obama okrivljuje Kinu zato što američka industrija nije konkurentna i zato što Amerikanci masovno kupuju kineske proizvode - uključujući i Appleove gadgete "made in China". To se zove traženje žrtvenog jarca. Obami nisu slučajno izletjeli takvi nediplomatski izrazi. Obamina vlada želi osnovati slobodnu azijsko-pacifičku trgovinsku zonu - bez Kine. Taj se projekt naziva Transpacifičko partnerstvo, TPP, a uključuje SAD, Australiju, Novi Zeland, Vijetnam, Singapur, Maleziju, Brunej, Čile i Peru. Japan je već objavio da se namjerava pridružiti TPP-u. Te su se zemlje u Honoluluu dogovorile da se slobodna trgovinska zona uspostavi 2012. Sve trgovinske prepreke između njih - carine, uvozne kvote i ostala administrativna ograničenja - bit će ukinute, a Kina će ostati vani. No nije vjerojatno da će izoliranje Kine u transpacifičkoj trgovini uspjeti. Gospodarstva u toj regiji, uključujući i zemlje TPP-a, previše su isprepletena s kineskim. Kina je najveći trgovinski partner Japana, Južne Koreje, Indije i Indonezije, a većina tamošnjih vlada ne želi birati između SAD-a i Kine. Na Baliju je 10 zemalja ASEAN-a reklo da želi sporazume o slobodnoj trgovini i s Kinom i s SAD-om.

Američka ideja o TPP-u podsjeća na britanski pokušaj da 50-ih - nasuprot tadašnjem EEZ-u Njemačke, Francuske, Italije i Beneluxa - stvori vlastitu trgovinsku zonu. EFTA je uključivala Britaniju, Švedsku, Dansku, Norvešku, Švicarsku, Austriju, Finsku, Portugal, Island i Lihtenštajn - no nakon par godina jednostavno se raspala jer nije mogla parirati EEZ-u. OSIM TOGA, Kina je znatan vjerovnik SADa jer ima 10% udjela u američkom dugu od 15 trilijuna dolara. Kinezi neće dovijeka financirati američku vladu ako djeluje protiv njih - bilo ekonomski, bilo vojno. Kina bi, teoretski, mogla u samo nekoliko dana uništiti američki financijski i gospodarski sustav ako proda tek djelić svojeg porfelja američkih obveznica ili dio dolarskih depozita. Doduše, to bi imalo razorne posljedice i na kinesku političku i gospodarsku stabilnost: Kina bi ostala bez ključnog izvoznog tržišta, a njeni veliki dolarski depoziti izgubili bi na vrijednosti. No SAD bi prošao kudikamo gore ako se zamjeri Kini: država bi bankrotirala, dolar bi kolabirao, a cijene skočile u nebo. Sada imamo novi tip mogućnosti uzajamnog uništenja Kine i SAD-a.

Zbog toga Kinezi dosad nisu reagirali na novu američku azijsko-pacifičku strategiju. Ali oglasit će se prije ili kasnije. Na koji način, to ne znamo, ali njihov će odgovor jamačno dodatno zategnuti odnose dviju zemalja. Dakako, vojni sukob je najmanje izgledan. Kinezi su strpljivi i razmišljaju dugoročno. Oni znaju za raskorak između želja i mogućnosti Obamine vlade. Ukratko: ograničenja američke politike opkoljavanja Kine bit će sve vidljivija.