Zoran FerićJedno od značajnijih predizbornih obećanja Kukuriku koalicije u ovome trenutku je ukidanje ili modifikacija spornog Zakona o ovrhama i Zakona o javnim ovršiteljima te prevencija niza mogućih zlouporaba koje bi se mogle dogoditi ako javni ovršitelji početkom godine bez suda počnu plijeniti po stanovima i smočnicama građana.

Naime, ovakav ovršni zakon i davanje ovlasti nekome da djeluje bez valjane sudske odluke, podloga je za kriminal golemih razmjera. I to, može se slobodno reći, najgoru moguću vrstu kriminala. To je ona vrsta kriminala koji korumpirana i lopovska administracija provodi nad građanima koji su sada potpuno nezaštićeni. Naime, dati nekim činovnicima ovlasti da mimo suda, koji je do sada bio kakav-takav garant elementarne pravednosti, usred krize i nezaposlenosti uzimaju od građana ono što im je nužno za život, predstavlja u socijalnom smislu ozbiljnu svinjariju.

Svjedoci smo teških afera i činjenice da gotovo niti jedna prodaja velikih kompanija nije kod nas obavljena bez kriminalnih aktivnosti, a možda i zbog njih. Najnoviji primjer je uništavanje i prodaja Plive. I u takvoj zemlji, gdje je, kako vidimo, kriminal dolazio sa samoga vrha i iz vladajuće stranke, građani će biti prepušteni na milost nekakvim ovršiteljima koje je izabrao ministar upravo te vladajuće stranke. Munjevita pljenidba sredstava s računa, stanova ili pokretnina kao da upravo mami na kriminal. Paranoični bi rekli da je ovršni zakon i zamišljen kao zakonska podloga za čistu krađu i bogaćenje podobnih. Koliko će se jeftinih automobila i stanova odjednom naći na tržištu da bi se namirili dugovi puno manji od vrijednosti zaplijenjenog? Tko će ih „preko veze“ kupovati i preprodavati? Na račun ovršenih formirat će se čitav jedan kriminalni prehrambeni lanac dužnosnika, referenta, činovnika, ovršitelja, procjenitelja i ostale bagaže koja će živote građana ugrožavati direktno. Daleko direktnije i pogubnije nego što su ih ugrožavali Sanader, Mravak ili Polančec. Stoga bi ovaj zakon trebalo modificirati po hitnom postupku. Naime, on ima tri temeljito loša učinka.

Prvo, Ovršni zakon pogoduje krupnim vjerovnicima koji se ekspresno naplaćuju od sitnih dužnika. Vjerovnici su, dakle, banke, telekomunikacijske tvrtke, elektra, plinara, lokalna uprava. Sve veliki sistemi s jakom pravnom logistikom. I sada se ti veliki sistemi, odjednom i zakonski u kratkome roku obrušavaju na svoje sitne dužnike koji često nemaju novca ni za pravni savjet. Građanin je od sada nezaštićeniji nego što je ikada bio. Uzmimo, na primjer, neopravdano velike telefonske račune s kojima su se barem jednom susreli mnogi građani. Ukoliko građanin, recimo, propusti adekvatno djelovati, obratiti se udruzi za zaštitu potrošača i upustiti se u dugu i kompliciranu prepisku s kompanijom o nepostojećem dugu, kompanija će uvidom u vjerodostojnu ispravu jednostavno ući u stan dužnika i zaplijeniti mu tepih i luster. Ukoliko se pak građanin odluči suprotstaviti, izlaže se skupim pravnim savjetima, dugoj proceduri, gubitku živaca i poražavajućem osjećaju nemoći. U kontroli svih računa i preciznom vođenju evidencije mogao bi vam proći život, a da ništa drugo ne radite. Zašto? Zato što se sve velike kompanije i banke naprosto služe dobro pokrivenim pravnim smicalicama da vas opljačkaju. I to se zove kapitalizam.

Ovršnim zakonom to im je enormno olakšano. Drugi katastrofalan učinak ovoga zakona mogao bi biti drastično osiromašenje već siromašnih i još pogubniji osjećaj nepravde, nego što ga hrvatski građani imaju danas. Već smo rekli da ovakva praksa omogućuje direktno pljačkanje građana. Kad netko uzme iz budžeta, kad isiše iz elektroprivrede, uzeo je građanima, ali ne direktno. Naime, to što je uzeto nikada i nije bilo u njihovu posjedu, iako de facto pripada njima. Sada se odjednom mogu zaplijeniti obiteljske slike, Crnčić ili Stančić, obiteljska komoda ili srebrni escajg, dakle ono što je bilo u vlasništvu obitelji generacijama. Takva pljačka neusporedivo je gora od one koju pripisuju Sanaderu i kompaniji. Treća opasnost krije se naprosto u razini korupcije u ovome društvu. Mi danas ne možemo sebi dozvoliti da vjerujemo državnim službenicima, činovnicima u bankama i telekomunikacijskim kompanijama, ne možemo si dozvoliti da vjerujemo u pravnu državu, u pravno valjane i pravedne instrumente te države. Jedini je način sprečavanja zloupotreba njihovo sistemsko onemogućavanje. Disperzija odlučivanja i rigorozne kontrole. Ovaj zakon i ovakva praksa, bojim se, samo će pogodovati masovnim zlouporabama.

Nezahvalno je, doduše, predviđati, ali kod nas se, nažalost, lopovluk može predvidjeti s ogromnim postotkom sigurnosti. Zakon i praksa ekspresnih ovrha nastali su jer je bio nužan neki instrument za uspostavljanje financijske discipline. On je još uvijek nužan, međutim, ovakav zakon to nije. U prvom redu zato što su praksu neplaćanja uveli država i stranci lojalni tajkuni, pa bi valjda bio red da to prvo pogađa njih. Dakle, velike dužnike, monopoliste koji se šire na račun svojih brojnih sitnih kooperanata, ucjenjivaju i reketare, a onda i državu koja svima može dugovati, a njoj ne smije nitko. Bez toga ovaj zakon je civilizacijska sramota.