Objavljeno u Nacionalu br. 837, 2011-11-29

Autor: Ahmed Salihbegović

Rafael Israeli

Sve arapske monarhije će propasti

Profesor islamske, bliskoistočne i kineske povijesti govori o legitimnosti islamskih režima, promjeni turskog modela islamizma, vojnom usponu Kine i solidarnosti u izraelskom društvu

'Imamo sreće da u u Izraelu još imamo kvalitetno obrazovanje i
ravnopravni smo s Europom''Imamo sreće da u u Izraelu još imamo kvalitetno obrazovanje i ravnopravni smo s Europom'Rafael Israeli, profesor islamske, bliskoistočne i kineske povijesti na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, znanstvenik koji se usavršavao na četiri kontinenta (uključujući prestižna američka sveučilišta Berkeley i Stanford), boravio je proteklih dana u Hrvatskoj, gdje je u državnom arhivu proučavao dokumente za svoja nova istraživanja, te održao predavanja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u Ministarstvu vanjskih poslova te Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku.

Živahni i znatiželjni 76-godišnji autor 15 knjiga i golemog broja kraćih tekstova, ne skriva da prosudbe donosi iz perspektive izraelskog domoljublja, ali i na temelju znanstvenih spoznaja, susreta i putovanja svijetom u proteklih šest desetljeća.

Rođeni ste u Maroku i tamo ste proveli prvih 14 godina života. Očekujete li da ta monarhija bude uzdrmana u mogućem drugom valu arapskog proljeća?

- Neovisno o arapskom proljeću, koje za mene znači dugu islamističku zimu, mislim da su sve monarhije, osim ako su ustavne kao Britanija ili Danska, osuđene na propast, a arapske monarhije nemaju takvo uporište. Britanci vole kraljicu iako znaju da i njen krunski govor, jednom godišnje, piše premijer. To znači da je ona simbol, ali monarsi u Saudijskoj Arabiji, Maroku, Jordanu ili Kuvajtu to nisu – oni mogu raspustiti ili ukinuti parlament, a parlament ne može njih opozvati. A jedan od kriterija legitimiteta jest prema vrhu krivulje moći – ako je u parlamentu, koji predstavlja narod, onda je vlast legitimna, a ako je u nekoj osobi ili grupici – diktatoru, vojnoj hunti, monarhu... – onda ta vlast nema legitimnost. A kada nije legitimna, ne može ni potrajati, nije mogla ni u Sovjetskom Savezu gdje su se pozivali na stabilnost, na sedam desetljeća režima, ali sve to, zato što nije bilo legitimno, bilo je osuđeno na prolaznost, i prošlo je.


Muslimansko bratstvo u usponu je u Egiptu – ako dođu na vlast i iznenađujuće se odluče za mir i kompromis s Izraelom, može li to njihovu palestinsku podružnicu, Hamas, pogurati za pregovarački stol i na odustajanje od nasilja?

- Bilo bi divno da se to dogodi, ali ne čini mi se da će tako biti. Svi islamistički pokreti temelje se na oslanjanju jednih na druge, svi pripadaju istoj globalnoj mreži islamskog novog buđenja. Oni sebe ne doživljavaju kao razbacane organizacije, nego kao udove istog organizma. Gdje god udarite, cijelo tijelo osjeća bol.

Vjerujete, dakle, da bi egipatske islamiste smatrali izdajnicima kada bi odabrali mekši pristup?

- Naravno, izdajnicima ummeta, zajednice svih muslimana, jer ummet je jedan. Izdajnicima u smislu da su nasrnuli na Riječ božju, jer bog je vrhunski zakonodavac, suveren svega na nebu i zemlji, itd. To je razlog zašto su svi ti pokreti povezani. Prevlast Muslimanske braće vrlo je vjerojatna u Egiptu, a već su dobili izbore u Tunisu. Ne vidim kako bi neki od njih zato postali umjereniji. Prije će se dogoditi da postanu ekstremniji. Kruže glasine da će Palestinska samouprava samu sebe raspustiti i vratiti izraelskoj vojsci svakodnevno upravljanje Zapadnom obalom.

Bi li to značilo nove komplikacije i jačanje Hamasa?

- Palestinci, naravno, žele biti pod vlastitom vlašću a ne pod upravom onoga što smatraju okupacijom. Kada PLO/Fatah najavljuje to što spominjete, iznose to kao prijetnju Izraelu, koji ne bi htio na upravljanje dobiti još tri milijuna ljudi. A znaju i da ako bi abdicirali, jer oni su sklopili mir s Izraelom a Hamas ga je odbacio, da bi to bila poruka Hamasu: "Mi smo pokušali, nismo uspjeli, sada je vaš red." Siguran sam da to ne žele učiniti.

Režim stranke Baas u Damasku neprijateljski je prema Izraelu, podupire Hezbolah u Libanonu i razne palestinske radikale, ali kakvi su mirovni izgledi ako umjesto Asada vlast u Siriji preuzmu npr. salafiti?

- Sirija predstavlja, na još dramatičniji način od drugih arapskih zemalja, taj problem legitimnosti režima. U Siriji režim čine alaviti koji nisu muslimani, iako javno tvrde da jesu. Odnosno, mnogi ih muslimani ne smatraju muslimanima... Da, i stoga oni imaju veći problem legitimiteta nego npr. jordanski kralj koji barem može tvrditi da je potomak proroka Muhameda. Čak i sirijski ustav kaže da predsjednik države mora biti musliman. Oni kažu "I mi smo muslimani", ali velika većina od oko 80 posto sunitskih muslimana u Siriji ne misli tako. Stoga alaviti kao da jašu na leđima tigra. Ili će se čvrsto držati, kao što pokušavaju u ovih sada već osam mjeseci nemira, ili gube sve.

Kad je u pitanju jedna obitelj, ona može pobjeći iz zemlje.

- Da, kao Ben Ali iz Tunisa. A u Siriji je to 12 posto stanovništva koji strepe od pokolja ako izgube svevlast. To je sve ili ništa za njih. A kao i drugdje, i za Siriju se procjenjuje da je Muslimansko bratstvo ne samo jedino koje može pružiti ideološku alternativu, nego su i jedina dobro organizirana skupina uzrasla pod tom diktaturom u proteklih pola stoljeća.

Jedini su u položaju da prigrabe vlast. Tunis, Egipat, Libija, Sirija, Jordan, Jemen, sve su to različita podneblja, ali imaju i sličnosti – koliko se razlikuju njihovi umjerenjaci i radikali, islamisti i ostali, kad su u pitanju ljudska prava, prava žena, odnosi sa Zapadom?

- Sve ih objedinjuje to pitanje legitimiteta vlasti. Marokanskog kralja nitko nije izabrao, ni njegova oca, a on nije ustavni monarh kao što tvrdi. I u Jordanu govore "mi smo ustavna monarhija", njihov predstavnik isticao je to na konferenciji o islamu i demokraciji u Kopenhagenu, koju je organizirala danska vlada, pa sam ga pitao: "Koga zavaravate? Kraljica Danske, ove zemlje, ne može korak napraviti bez odobrenja vlade – je li tako u Jordanu?" Tamo je kralj suspendirao parlament na 20 godina! Je li to ustavna monarhija? Ma dajte! Arapski monarsi tvrde da su obljubljeni, pa apeliram: "Stavite to na provjeru, abdicirajte s prijestolja, natječite se za predsjednički položaj pa ako ste tako omiljeni, izabrat će vas."

Kao što se dogodilo u Bugarskoj...

- Točno. Postoje razlike u nijansama između pojedinih arapskih režima, neki su monarhije, a drugi ono što nazivam monarhijskim republikama, republike koje se ponašaju kao monarhije. Ali sve ih ujedinjuje taj nedostatak legitimiteta vlasti i ne vidim da je to riješeno ovim tzv. arapskim proljećem. Činjenica je da od devet zemalja, ili deset ako im pribrojimo Kuvajt u kojem su ovih dana počeli nemiri, od tih 10 zemalja u proteklih 10 mjeseci problem nije riješen ni u jednoj. Jedina u kojoj su dosad održani izbori je Tunis, a tamo je na taj način većinu steklo Muslimansko bratstvo. Može sada njihov vođa Rašid Ganuši nabacivati osmijeh na lice i govoriti "nećemo nikoga na ništa prisiljavati", ali dobro znamo njegov svjetonazor.

Koliko su realistične nade da se još može izbjeći rat Amerike i(li) Izraela protiv Irana?

- Sve do pojave ovoga režima u Iranu bio sam uvjeren, kao i mnogi, da islam nije suicidalan. Islam je, od svojih početaka, pragmatičan, ako pregledate fetve iz raznih naraštaja, kada bi državnici došli velikim muftijama i pitali "trebamo li ići u rat protiv ovih", odgovor je bivao "idite u taj rat samo ako postoje dobri izgledi da ga dobijete". Upozorili bi ih: "Ne smijete izazvati poniženje za islam, a ako se upustite u to i budete poraženi, upravo ćete to napraviti." Mislim da taj pragmatizam sprječava muslimane od upuštanja u rat protiv SAD-a, jer znaju da bi ih Amerika mogla bombardiranjem vratiti u kameno doba, a to, jasno, ne žele. I tako je bilo do ove iranske vlasti, koja ima tu doktrinu skrivenog imama... Odnosno armagedonski tip te doktrine... Tako je, dakle što se više nevolja i kaosa izazove, bliži je njegov dolazak. Pred dolazak u Hrvatsku napisao sam članak u kojem sam podsjetio na sustav M.A.D. (engleska riječ za "lud", ali ovdje kratica za Mutually Assured Destruction = Uzajamno zajamčeno uništenje), koji je u hladnoratovskoj eri spriječio nuklearni sraz. Znali ste da me možete zbrisati, ali i da ću ja imati još vremena za uzvratni udar kojim ću zbrisati vas, pa stoga ne vrijedi u to se upuštati. Ali sada, umjesto M.A.D. sustava, imamo "mad" (lude) lidere, utjelovljene u Ahmedinedžadu. U govoru u UN-u pohvalio se da osjeća auru skrivenog imama. Kada je bio gradonačelnik Teherana, dao je proširiti glavnu aveniju tako da ona može primiti mase koje će doći pozdraviti imama Mahdija po njegovu povratku među ljude. Za Ahmedinedžada to nije apokaliptična vizija ili vjerski koncept za budućnost, nego operativni plan za danas i ovdje.

Treba li na pogoršanje tursko-izraelskih odnosa gledati kao na lošu kemiju između sadašnjih premijera, Erdogana i Netanjahua, ili kao na trajniji trend?

- U politici ništa nije trajno. Turska je bila u najboljim odnosima s Izraelom, i to se preokrenulo 'Amerika glupo nastavlja
podupirati turski model islama iako je on doživio neuspjeh''Amerika glupo nastavlja podupirati turski model islama iako je on doživio neuspjeh'preko noći. Ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu je, mislim, osmislio novu strategiju, on ima ogroman utjecaj na Erdogana, koji kao političar jest genijalan, zna mobilizirati ljude. On je musliman u stilu Muslimanske braće, iako se predstavlja kao model islama i za drugdje, a Amerika glupo nastavlja podupirati taj model iako je on doživio neuspjeh. Taj su model Amerikanci htjeli i za područje bivše Jugoslavije, podržavajući Bosnu i Kosovo, kako bi se ojačalo turski, umjereni tip islama u Europi i šire, ali to je bilo prije uspona Erdogana na vlast, kada su Turskom vladali Bülent Ecevit, Tansu Çiller, Turgut Özal i ostali istinski zapadni demokrati. Sada je neo-otomanizam (novoosmanlijstvo) ime koje zaživljava i u Turskoj.

Mislite, dakle, da turski model demokratskog islama nije ono što je bio do prije nekoliko godina?

- Uistinu nije. To je pomak kao kod ostale Muslimanske braće, i Ganuši sada igra sličnu igru u Tunisu, najprije idu polako, dok preuzimaju administraciju ustrojavanu ranije. Sjećate se kako je Erdogan, kada je prvi put dobio izbore, 2002., bio obziran. Kada je pobijedio i drugi put zaredom, 2006., i dalje je bio oprezan, ali tada je njegova stranka ojačala svoju većinu u parlamentu, počeli su mijenjati ustanove i ustavni ustroj. Kada su pobijedili treći put zaredom, odlučili su da je došao trenutak i izokrenuli stvari. Sada islamsko sveučilište dobiva iste subvencije i ima isti status kao i ostala. Za čuvanje poretka Ataturk je bio ovlastio vojsku, ali Erdogan je i tome doskočio, uhitivši 300 visokih časnika, optuživši ih za urotu i postavivši u vrh oružanih snaga svoje ljude - i revolucija je dovršena.

Je li porast islamskog i drugih fundamentalizama odraz potrage za identitetom u sve globaliziranijem i sve materijaliziranijem svijetu ili novi ideološki obrazac nakon kolapsa komunizma i kraja hladnoratovske bipolarnosti?

- Kada je u pitanju islam, znalci islamske povijesti znaju da je to ciklično. U islamskoj tradiciji to zovu tadždid, obnova, i za svako stoljeće imaju jednog mudžadida, velikog obnovitelja. Naprimjer, za 20. stoljeće to je Homeini. Ta ideja obnove u islamu nije nova, primjerice, u 14. stoljeću bio je mudžadid čije pristaše su, u mamlučkom razdoblju Egipta i Sirije, činile ono što danas rade salafiti. Kinu i njenu povijest proučavali ste na sveučilištima i institutima u Kaliforniji, Australiji i na Tajvanu.

Treba li ostatak svijeta strepiti od uspona Kine?

- Kina nikad nije bila klasična kolonijalna sila. Mnogi ne znaju da je Kina u 14. stoljeću poslala ekspediciju u istočnu Afriku, koja je istražila područje, ali se nisu zadržavali nego su uzeli nekoliko žirafa, koje su im neobično izgledale, te ih doveli caru koji je bio zadivljen.

Kina je bila velika i moćna i najveći dio svoga dugog postojanja, ali svijet nije bio ni blizu toliko uvezan kao sada – je li era u koju ulazimo stoga posve novo i riskantno iskustvo ili će kineska racionalnost i usmjerenost na trgovinu ublažiti taj izazov?

- Tisućama godina Kina je bila vrlo autarkična, samodovoljna, nije htjela imati nikakav vanjski dug, nije se puno petljala s drugima. Sada postoje dva nova razvoja događaja koje valja pomno motriti. Prvo, Kina kao nikad dosad postaje globalna ekonomska sila. Već su drugo gospodarstvo svijeta, a uskoro, za 20-ak godina, vjerojatno će nadmašiti i Ameriku i postati velesila broj jedan. Druga važna nova pojava je to što su Kinezi dosad uvijek kritizirali velesile za miješanje u poslove drugih zemalja, ali sada, uz nagomilani ogromni novac i uz položaj jedne od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, znaju da imaju silnu moć kojom mogu rukovati. No znaju i da je ta moć šuplja, da ste tigar od papira ako nemate jaku vojsku, i zato počinju proizvoditi golemu količinu ratnih aviona, a jačaju i svemirski program, njihovi zrakoplovi nisu još kao američki F15 ili F16, ali se približavaju tome. Kina ima odnedavno i sporazum s Pakistanom o gradnji vojne baze na obali Arapskog mora, Pakistanci su ih pozvali jer se osjećaju ugroženima od Indije. Tako je vojno jačanje Kine privlačno Pekingu, ali i njegovim saveznicima. A tu dolazimo do točke koje se bojim – jednom kada izgradite vojnu silu, na kraju to dovede do toga da je i koristite. Studirali ste, predavali, istraživali u Izraelu, SAD-u, Kanadi, Belgiji, Italiji, Japanu, Tajvanu, Australiji...

Koliko su različiti instituti i sveučilišta na ta četiri kontinenta i koliko se obrazovanje mijenja?

- Imamo sreće u Izraelu da imamo kvalitetno obrazovanje, Nobelove nagrade za znanost u proteklih 10-ak godina uglavnom su dijeljene između Amerike, koja ih dobiva daleko najviše, i Izraela koji je dobio nekoliko. Zadivljujuće je da se Izrael time ravnopravno nosi sa cijelom Europom i nadmašuje zemlje poput Njemačke. U prilog nam govori i činjenica da su tri ili četiri naša sveučilišta stalno među najboljih stotinu u svijetu. Iz mnogih regija svijeta nijednog sveučilišta nema na tim top-listama. Unatoč činjenici golemog širenja općeg obrazovanja, još je elitno obrazovanje ono koje donosi prednost.

Hrvatska bi sredinom 2013. trebala pristupiti Europskoj uniji, može li se u budućnosti očekivati da i Izrael krene tim smjerom?

- Izrael je uvijek bio više u američkoj, nego u europskoj orbiti. Nama je tako i korisnije jer u situacijama kada smo izloženi nekoj prijetnji, kao sada od Irana, barem znamo da ako SAD kaže da će nas zaštititi - oni imaju i sredstva i mogućnosti to učiniti. Iranska vojska bi danas mogla poraziti Britaniju i Francusku zajedno. Hrvatska prolazi kroz gospodarsku, političku i ukupnu krizu, dok je Izrael uspio izbjeći planetarni financijski pad i sada ima ekonomski uzlet, ali je ukidanje nekih socijalnih prava izazvalo velike ulične prosvjede.

Kako postići oporavak ili procvat, a da se siromašne ne zakine za državnu skrb?

- Izrael je tako mali da se ne može nadmetati s velikima, uvijek će ostati u orbiti i imati samo poneku nišu u kojoj može nešto iznimno sam razviti i time se istaknuti. Kao u biotehnologiji, gdje Izrael ostvari neki bolji iskorak od drugih. I naravno da ima problema, ali kod nas to ne razdire zemlju i ne razara sustav. Ponajprije zato što imamo sigurnosnih briga. Postoji osjećaj odgovornosti, koji je ojačan nedavnim oslobađanjem Gilada Šalita iz zarobljeništva. Vidjeli ste kako je cijela zemlja izvan sebe zbog jednog vojnika, nitko vani nije mogao shvatiti kako Izrael može pristati osloboditi tisuću zatvorenika za njega. Postoji ta solidarnost, pa i kada mladi demonstriraju tražeći jefitniji smještaj, vlada reagira. Uložili su sada 30 milijardi novih šekela u to, uz obećanje da će unutar pet godina graditi koliko stanova bude trebalo da im se snizi cijena. Dakle, vlada je responzivna, ne prave se da ih se to ne tiče. A i mladi su razboriti, vide da se nešto čini, sutra će se odazvati kad ih se pozove zbog neke opasnosti. Društvo se tako održava na okupu, jako je teško rascijepati ga.

Vezane vijesti

Turska će odgovoriti na svaku sirijsku povredu granice

Turska će odgovoriti na svaku sirijsku povredu granice

Turski premijer Recep Tayyip Erdogan upozorio je u utorak da će njegova zemlja uzvratiti svaki put kada Sirija povrijedi njezinu granicu, pošto je… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika