Ivica Đikić na predstavljanju romana 'Sanjao sam slonove' (foto: Oleg Moskaljov)"Roman se, po meni, može pisati samo o nečemu što se, na ovaj ili onaj način, dobro poznaje. Ako želite ispričati nešto uvjerljivo o nekom društvenom miljeu, onda morate dobro upoznati taj milje i karaktere ljudi koji se u njemu kreću. Naprosto morate poznavati ono o čemu želite nešto reći. Ja sam se kao novinar bavio tim ambijentom i tim ljudima, pa sam o svemu tome imao potrebu nešto ispričati i na način koji nije žurnalistički, ili da budem pretenciozniji, na način koji je umjetnički", kaže Ivica Đikić, referirajući se na svoj roman "Sanjao sam slonove".

U svojih trideset i tri godine života, uz brojne novinarske tekstove u tjedniku Feral Tribune, Đikić je napisao zbirku priča "Ništa sljezove boje", kratki roman "Cirkus Columbia" (kojeg je ekranizirao Denis Tanović), političku biografiju Stipe Mesića i knjigu u koautorstvu s novinarima Davorom Krilom i Borisom Pavelićem. U svojoj najnovijoj knjizi "Sanjao sam slonove", kategoriziranoj od strane izdavača kao kriminalistički roman, Đikić se ponovno vraća devedesetima od kojih, čini se, ne može pobjeći. Riječ je o djelu koje tematizira patološku povezanost mafije, tajnih službi i politike od sedamdesetih od kraja devedesetih prošloga stoljeća i od Frankfurta do Zagreba. Špijuni, odvjetnici, emigranti, kriminalci i udbaši glavni su protagonisti ovog romana, čije postupke autor, kaže, nastoji razumjeti.

"Mislim da je dobra literatura uvijek i pokušaj razumijevanja ljudskih postupaka, kakvi god oni bili, a naročito onih postupaka koji se na prvi pogled čine nerazumljivima. Dakle, ne osuđivati, ne opravdavati, nego - literarnim sredstvima - pokušati razumjeti i stalno se pitati: zašto? Uvjeren sam da se jedan od ključeva za dobru književnost krije u prebiranju po razlozima posrnuća i po razlozima uzleta. Zanimaju me izbori koje ljudi čine da bi zadržali svoj komfor i život koji su živjeli prije opće društvene kataklizme koja im je zaprijetila ostankom bez posla, maltretiranjem ili smrću. Zašto čovjek izabere da bude lošiji nego što, zapravo, jest? U romanu je riječ o ratnim okolnostima u kojima nije teško izgubiti glavu, pogotovo ako si Srbin u Zagrebu, koji usto ima i neki položaj ili neke pare. U što sve čovjeka može otjerati strah i želja da se zadrži, koliko-toliko, lagodan život? Ljudi i danas na svakodnevnoj bazi čine gadne moralne izbore: trpe na poslu da ih netko ponižava i maltretira zato da ne bi izgubili posao i da bi i dalje mogli plaćati kredite i voditi "život dostojan čovjeka", koliko god to dvoje bilo kontradiktorno", otkriva Đikić.

Roman "Sanjao sam slonove" treća je Đikićeva knjiga koja se bavi ratom. Na pitanje otkud tolika fascinacija tom temom Đikić odgovara kako ipak nije riječ o fascinaciji.

"Radi se o tome da pišem o onome o čemu osjećam da imam što reći. Pritom, ovaj roman nije ratni u nekom doslovnom značenju: ovdje je ratno stanje samo kontekst, samo okvir za testiranje ljudskih karaktera. Svi likovi u mom romanu u jednom su času izabrali kompromis i zatim se pokušavaju nositi s tim svojim ustupkom đavlu. Svi su oni i crni i bijeli, i ovakvi i onakvi, sivi kao što je, prema Andreu Gideu, siva boja istine".

Po Đikićevom romanu "Cirkus Columbia" za koji je 2004. godine nagrađen književnom nagradom "Meša Selimović" za najbolji roman s područja s područja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, oskarovac Danis Tanović snimio je film. O iskustvu rada na scenariju, koji je pisao skupa s Tanovićem, Đikić kaže;

"Nije bilo jednostavno knjigu pretočiti u scenarij, jer se radnja provlači kroz više od deset godina. Odlučili smo se da uzmemo nekoliko centralnih motiva i da, s uglavnom istim likovima, ispričamo novu priču koja završava u trenutku kad započinje rat. Priča je, dakle, nova i drukčija u odnosu na roman, ali je opet nekako ista. Pritom mislim da nema smisla uspoređivati roman i film: to su dva svijeta povezana i vidljivim, ali i onim finim, nevidljivim nitima koje su u bojama, emocijama, atmosferi, jeziku... Danis je snimio odličan film. To, uostalom, potvrđuju reakcije publike, ali i kritike, na festivalima u Sarajevu, Veneciji, Torontu, San Sebastianu... Kritike filma u najuglednijim filmskim novinama na svijetu, kao i u glavnim medijima u, recimo, Francuskoj, Španjolskoj i Italiji, bile su redom vrlo pozitivne".