ArhivaMala grupa kolonija uspijeva se odvojiti od velikog carstva u završnim godinama 18. stoljeća. Država koja nastaje kao rezultat vjerojatno ne bi bila mnogo više od sjeveroistočne verzije Čilea - dugačka traka obale između planina i oceana - da nema imperijalnih suparništava koja omogućavaju ubrzani rast utjecaja nove republike. Kada jedno od suparničkih carstava upadne u ozbiljne financijske nevolje, prodaje novoj republici dovoljno teritorija da ova udvostruči svoju veličinu, i to po bagatelnoj cijeni. Novi teritorij, bogat u svakom pogledu, također daje pristup golemom unutarnjem slivu plovnih rijeka. Istraživanja pokazuju da taj sustav naposljetku prepušta mjesto obali drugog oceana i krajevima koji kriju obilne zalihe poželjnih minerala kao što je zlato. Još jedan ogromni dio ovog područja, danas poznatog kao Aljaska, prodan je gotovo usputno poslaniku nove republike zajedno sa silnim nalazištima onoga što će jednog dana biti poznato kao „nafta"...

Sreća?

Da, pretpostavljam da se može reći da su Sjedinjene Države imale neku vrst sreće ili sile ili sudbine na svojoj strani. Zasigurno je bilo onih, čak i među njezinim najsekularnijim osnivačima, koji su osjećali da je tu upleteno nešto više od obične realpolitike. Thomas Paine je, primjerice, bio zanesen idejom novog rajskog vrta i novog početka te je njegove riječi kasnije citirao Ronald Reagan kada je rekao kako misli da je čovječanstvo pronašlo snagu da započne graditi svijet ispočetka.

Naravno, sa svakim rajem dolaze zmija i istočni grijeh. Barem je u američkom slučaju Thomas Paine prilično pouzdano znao što ih predstavlja. Odvratna ljaga ropstva bila je prisutna na svakom koraku, baš kao što su grozna unosnost pamuka i laka dostupnost neplaćene radne snage iz afričke trgovine kvarile ideale nove republike od samih početaka. Na kraju je obračun zbog ovog povijesnog zločina doveo do rata u kojem je protraćeno mnogo nepošteno stečenog bogatstva. S druge strane, taj isti građanski rat doveo je do trijumfa kapitalizma i ekspanzionističke države te je nova republika uskoro postala carstvo po svemu osim po imenu, proširivši se na Kubu, Haiti, Filipine i Portoriko.

Grad na brdu

Tijekom tog procesa bilo je neizbježno da političari poput Alberta Beveridgea proklamiraju ideju „očitovanja sudbine" i prirodnog prava Amerikanaca na dominantnu ulogu u svijetu. Samopouzdanje koje uključuje ova ideja - ili radije njegov gubitak - trebalo bi, po mišljenju nekih ljudi, biti predmet aktualne predsjedničke kampanje. Kandidat može očekivati da će ga zaskočiti zahtjevom da potvrdi ili zaniječe poseban položaj Sjedinjenih Država kao uzornog grada na brdu koji „sjaji" poput svjetionika nad manje sretnima. Na malo nižem stupnju ljestvice, ljudi koji odgovaraju na ankete nedavno su upitani slažu li se sa sljedećom izjavom: „Naš narod nije savršen, ali naša je kultura superiorna drugima." Najnovija anketa pokazuje da se manje od pola Amerikanaca slaže s ovom pomalo mlakom tvrdnjom, iako nije jasno glasuju li više u prilog savršenstva ili superiornosti.

Nacionalni mitovi

Stoga što u jednom trenutku počinje nalikovati zakletvi vjernosti, smatram da bi pitanje koje leži u pozadini ovoga trebalo biti otpisano kao brzopleto ili glupo ili oboje. Jesu li Sjedinjene Države „odabrane od Boga i ovlaštene od povijesti da budu primjer svijetu"? Svatko tko bi tvrdio da ima odgovor na to pitanje - kao što je to nekoć, čini se, bio slučaj s Georgeom W. Bushom - bio bi budala. Kao prvo, koji bi mu bili izvori informacija? I koliko bi dobar povjesničar trebao biti? Dugoročno, vrlo bi malo preživjelih iz Rimskog Carstva moglo predvidjeti da će stanovnici smrznutih i zaostalih Britanskih otoka biti među budućim graditeljima globalnog sustava, ali pokazalo se da je tako. Neupitno je da su Britanci ili Englezi, osobito protestantski fundamentalisti među njima, vjerovali da imaju Boga na svojoj strani. U stvari, ne znam ni za jednu europsku državu koja nema neku vrst nacionalnog mita u istom smislu. Problem je, kao što svatko zna, u tome što svi ovi mitovi ne mogu biti istodobno točni.

'Sudbina'

Dugoročne ideje o „sudbini" nisu lako uklopive u kratkoročnije tegobe oko gubitka američke moći i prestiža. Čudna je to činjenica, ali čini se da je u sadašnjem političkom razdoblju američka desnica ta koja gaji najviše skepticizma prema američkoj moći. Osobno mi se to čini neobičnim: i opet su se Sjedinjene Države uspjele većinom naći na pravoj strani značajnog povijesnog pomaka - Arapskog proljeća - koji isprva nisu baš najbolje „pročitale". A opet, većina primjedbi pretendenata za republikansku nominaciju bila je mrzovoljna ili suzdržana.

Oholost

Sjećam se da je Bernard-Henri Levy izjavio, u ranim stadijima iračkog rata kojem se protivio, da je Amerika u biti bila u pravu glede borbe protiv fašizma i nacizma, i u biti u pravu oko protivljenja i nadživljavanja različitih oblika komunizma, te da je sve drugo uglavnom pametovanje ili, moglo bi se reći, merde de taureau. Tako bi se nešto moglo primijeniti i u sadašnjem slučaju, kako kod novog razvoja događaja u Burmi i Vijetnamu tako i u Libiji i Siriji. Ljudskim mnoštvima obično je drago što postoji američka supersila, ako ništa a ono da drži u ravnoteži cinične sile Moskve i Pekinga. Možda bi, da predsjednik Obama nije u Bijeloj kući, naše desno krilo brže uvidjelo i prihvatilo ovu poantu.

Stari su nas učili da se bojimo „hybrisa", a Biblija poučava o grijehu oholosti. Uvijek me zapanjuje što američki konzervativci nisu sumnjičaviji prema samoproklamiranoj povijesnoj jedinstvenosti. Ali oni je i dalje proklamiraju, kao da se pokušavaju osigurati protiv udaraca onoga što izgleda kao vrlo loša sezona.

Autor: Christopher Hitchens

Preneseno s portala Slate

Prevela Diana Robaš