Ilko ČulićKad je Žan Jakopač pobijedio na lanjskim “Melodijama hrvatskog Jadrana” u duetu s Goranom Karanom, poklonici Šo! Mazgoona imali su dobar razlog da uz čestitku pošalju i apel za maksimalan oprez. Popularni rockeri rijetko su ostajali nezapaženi u nastupima na splitskim lakoglazbenim festivalima, međutim svaki je njihov trijumf bio povezan s kompromisom koji je otežavao ili čak onemogućavao povratak na prethodni položaj. Pobjeda na Splitu 89’ s pjesmom “Dugo toplo ljeto” zapravo je bila početak kraja Belanovih Đavola, a Žan se izložio jednakom riziku prije snimanja trećeg albuma s Mazgoonima. Prethodnik “Umrit’ ću od bonace” zapamćen je najviše po afro-bodulskom crossoveru “Na Palagruzu” koji je također promoviran na pozornici MHJ-a , pa bi treće uzastopno pojavljivanje u društvu ozloglašenih Huljićevih štićenika i kojekakvih estradnih pikzibnera moglo ozbiljno ugroziti ispunjavanje petogodišnjeg plana zasnovanog na radikalno drugačijem tumačenju lokalnog glazbenog naslijeđa.

Šo! Mazgoon su ipak bili mnogo obazriviji od Đavola. Premda su još uvijek prijavljeni na zagrebačkoj adresi, nakon albuma “Velegradele” oni sve više nalikuju nekakvim južnjačkim Gustafima koji s podjednakim entuzijazmom sviraju na folklornim otočkim feštama poput Saljskih uzanci i na urbanim rockerskim veselicama poput prošlotjednog promotivnog koncerta u “Aquariusu”. Među 10 novih pjesama možda nedostaje ultimativni hit kakav se skrivao ispod naslova “Na Palagruzu”, ali Žan, Max, Leiner i Stanko su ovoga puta priredili kompaktan album, temeljito očišćen od hard rock arhaizama što su opasno pritiskali slabiju polovicu CD-a “Umrit’ ću od bonace”.

S dugog popisa gostiju ( Jurij Novoselić, Nikola Santro, Igor Pavlica, Hrvoje Rupčić, Ricardo Lugue i još 15-ak više ili manje zvučnih imena) najprije se izdvaja Edo Maajka efektnom rapperskom dionicom na remixu prvog singla “Ganja”. Žan i Edo dodat će još dva glasa “za” u aktualnim raspravama o dekriminalizaciji kanabisa, ali tekst ove pjesme može se čitati i kao podsjećanje na proskribiranu tradiciju koja se na nekim dalmatinskim otocima proteže sve do vremena carske Austrije.

Tamo gdje će “Ganju” vjerojatno zaustaviti autocenzura glazbenih urednika najjači adut novog Šo! Mazgoona trebala bi biti uvodna pjesma “Otoče”, koja zvuči kao bodulski manifest otisnut preko zaraznog funky ritma.

Punk-reggae-cumbia “Manu Chao” uključuje gostovanje pola Cubisma, no zajedničko iskazivanje počasti velikom uzoru i prirodnom savezniku nepotrebno je razvučeno na preko šest minuta s nevještim dubingom u završnici. Karipski utjecaji su znatno bolje prelomljeni kroz deep-reggae “Bilo je lito”, a mazgunski brod je po prvi put doplovio i do Južne Amerike u dopadljivoj bossa novi “Bokun litnje kiše” i finalnoj pjesmi “Zatočen”, koja potvrđuje itekako važnu pretpostavku da Žanova poetika nije ograničena otočkim idiomima.

Michael Franti & Spearhead – “Everyone Deserves Music” (EMI – Dallas)

Bivši frontman kultnog hip hop banda Disposable Heroes Of Hiphoprisy ( iza kojeg je ostao briljantni LP “Hipocrisy Is The Greatest Luxury”) imao je vrlo dobar drugi start sa Spearheadom, ali njegovi noviji radovi nisu odgovarali visokim standardima postavljenima na albumu “Home”. Devet godina kasnije Franti se uspio vratiti u top formu, a zahvaljujući oštrim političkim komentarima već se nametnuo kao neformalni glasnogovornik američke frakcije antiglobalista. Međutim, ispod snažnih poruka u pjesmama “We Don’t Stop” i “Bomb The World” probija se i zamalo besprijekorna fuzija soula, rocka, funka i hip hopa, u kojoj će najviše uživati stari fanovi Spearheada. Frantijev come back upotpunili su rapper Gab Of Gift (Blackalicious), pariški
Afro-Kubanac Sergent Garcia i još uvijek nenadmašni tandem Sly & Robbie.

Les Nubians – “One Step Forward” (Virgin France – Dallas)

Rijetkim Francuzima na Billboard chartu prije tri godine pridružio se R&B duo Les Nubians iz Bordoa s albumom”Princesses Nubiennes”. Zbog afričkog porijekla Helene i Celia Faussart izdaleka su podsjećale na Arrested Development, ali njihov debut nosio je tek jednu pjesmu na engleskom i nitko nije očekivao da će ga kupovati Ameri. Kad se to ipak dogodilo Les Nubians su za drugi album uzele nekoliko jakih anglo pojačanja: njujorškog rappera Taliba Kwelija, roots-reggae band Morgan Heritage i i londonskog broken-beat inovatora IG Culture. Premda su ušle još dublje na R&B teritorij, sestre Faussart su kod ucrtavanja žanrovskih granica opet izmaknule standardnoj američkoj proceduri. Erykah Badu sigurno bi se našla pri vrhu liste njihovih uzora, no prije nje bi se tamo pojavila Princess Erika, pomalo zaboravljena francuska afro-pop zvijezda iz 80-ih.

Seeed – “Music Monks” (Warner – Dancing Bear)

Jedanaestočlani berlinski reggae band najprije se dokazao kao live atrakcija na pozornicama velikih open air festivala, a nakon prvog albuma “New Dubby Conquerors” pokazalo se da Seeed imaju i zavidan hitmakerski potencijal na cijelom njemačkom govornom području. Drugi album “Music Monks” najavljuje osvajanje još šireg prostora jer je multietnička ekipa koju vodi pjevač i producent Pierre Baigorry definitivno napustila tradicionalni post-Marleyevski reggae i okrenula se komercijalnijem dancehallu. Zaokret se može pripisati utjecaju jamajkanskih trendsettera, ali i činjenici da se na njemačkom tržištu dancehall-reggae po prodaji gotovo izjednačio s hip hopom.
S takvim argumentom bilo je prilično jednostavno dogovoriti gostovanje ponajboljeg roots’n’culture singjaya Anthony B-ija i dancehall dive Tanye Stephens.

Zvjezdice:
Šo! Mazgoon – 3
Michael Franti & Spearhead – 4
Les Nubians – 3
Seeed – 3

Top lista:
1.Hladno pivo – “Šamar”
2.Metallica – “St. Anger”
3.Šo! Mazgoon – “Velegradele”
4.Cesaria Evora – “Club Sodade”
5.Bare & Plaćenici – “7”