Denis LatinLicemjerje se ponovno počelo kotrljati hrvatskom čaršijom a Račanova baruština zaudarati od nemogućnosti da barem malo prodrma svoje korito zacemetirano u osobnoj kratkovidnosti i političkoj ograničenosti. Cijela bulumenta kancelarovih potrčkala trajno privezanih pod epehaovskom doživotnom infuzijom, čije su zalihe nepresušne još od vremena kutleraja i vještog zaobilaženja smrtonosne “afere Grupo”, sve je sile i kile stavila u pogon ne bi li spriječila Mesićev gol presudan za pobjedu u hrvatskom političkom prvenstvu, a Hrvatskoj pomogao da po rješenju najaktualnijeg i najnepodnošljivijeg nacionalnog konflikta svoju budućnost počinje pisati nekim drugim smjerovima.

Mesić je bio vrlo konkretan i ništa drukčiji nego dosad. Mada medijski i nacionalno punokrvnija i dramatičnija, saga s Gotovinom nije bitno različita od one koja je prije godinu dana sasvim tiho odigrana s generalom Ademijem, još jednom žrtvom tuđmanističkog režima zbog čijih se nedominantnih krvnih zrnaca javnost, kako lijeve i liberalne nužno ljudski senzibilizirane, tako i desne tvrdolinijaške opcije, slabo ili nikako uzrujavala. Predsjednik je samo još jednom učinio dva krupna koraka: Gotovini pokušava omogućiti isto ono što je osigurao Ademiju skidajući zabranu što ju je iz razumljivih razloga postavila bivša državna vlast i istodobno podjednako revno nastavljajući suradnju s Haaškim tribunalom, pritom još navješćujući dodatna dva nusprodukta koja su se imala iskazati kroz definitivnu obezglavljenost radikalne desnice i nezamislivo distanciranje od srbijanskog postđinđićevskog koncepta.

Opinion-makeri hrvatskog medijskog monopola, što ih već nekoliko godina grupovskim olakšicama potpiruje Račan, gromoglasno su zapuhali u istu trubu premijerski podivljale ljubomore. Profesionalni goniči zločina prestrašili su se da će ih Mesićev blitzkrieg ostaviti bez solidnih grupovskih apanaža i međunarodnih sinekura jer se ovaj odlučio pomoći da istina brže i lakše dođe na vidjelo ne dopuštajući da jedna ljudska sudbina postane trajna moneta za potkusurivanje lijevog i desnog radikalizma, koje često dosljednom proizvodnjom stereotipa zna završiti na istoj točki koncentričnog kruga na kojem se obično pozdravlja sa zdravom pameću.

Mesić se još jednom zauzeo za afirmaciju prava i pravne države i izveo dosad najelegantniji udarac desnim crnokošuljašima koje je jednim potezom svukao do gola, javno razvlačeći njihovo prljavo rublje, u kojem se skrila najjeftinija trgovina propalim ideologijama, krčmarenje ljudskih sudbina i prikrivanje zlodjela nad kojima su vukli glavne konce.

Fikus s Pantovčaka, iako bez konkretnih ovlasti, odigrao je partiju u kojoj je jednim udarcem ubio tri muhe: surađivao s Haagom, Gotovinu uvažio kao civiliziranog vojnika spremnog odgovarati za svoje postupke, ali i ubijajući u pojam cijelu Pašalićevu i Tuđmanovu obavještajnu infrastrukturu od koje se vrhunski ogradio Sanader, jetko odbacujući optužbe kojima se generalov status stavlja na dušu HDZ-a. Predsjednik te stranke lako se distancirao tvrdeći kako tadašnji čelnici obavještajnih službi Markica Rebić i Miroslav Tuđman danas nisu među hadezeovcima.

U najtežoj situaciji našao se Račan kojem se na dušu stavljaju brojni krimeni vezani uz Gotovininu optužnicu: od njenog tajenja do propuštanja dopuštenih pravnih koraka kao što je to bilo u slučaju generala Bobetka. Gotovini nije bilo dopušteno svjedočenje pred istražiteljima Haaškog tribunala u vrijeme Tuđmanove poludiktature, upravo zato postaje sporno Račanovo bremzanje na Gotovini. Premijerovo partnerstvo s Ivićem Pašalićem lako navodi na trag koji bi mogao objasniti zašto je Hrvatska postala taocem generala koji se skriva. Domazetovi satovi haaških stilskih vježbi u nekadašnjem hotelu Pete vojne oblasti pokazale su se iznimno traljavima – em su javno raskrinkane i ismijane, a u konačnici postale tragičnima s općepoznatim rezultatima koji se katkad penju i iznad 40 godina haaške tamnice. Gotovinin bijeg stoga se danas može protumačiti i kao navođenje koje je tužitelje, istražitelje, kao i cijelu javnost, trebalo voditi što dalje od pravih tragova.

Zavijanje monopolistove medijske diktature na koje su se navukli nekoć navodno slobodoumni mediji lažno grmeći, unaprijed optužujući one kojima krivnja nije sudski dokazana i pogrešno navodeći svoje višecijevne bacače na fikus koji svoj kurs nije pomaknuo ni za milimetar, zapravo je tamburanje u žice onih koji su cijelo vrijeme prikrivali zločine protiv kojih se ovi prvi tako gromko bore navodno do zadnje kapi krvi ne prežući pritom i od ubijanja istine.

Stoga se iz svega da zaključiti kako račanovski organizirana destrukcija Mesićeve inicijative za sedatiranje nacionalne histerije ima nekoliko dimenzija koje je na kraju, kako to obično biva u slučaju aktualnog vladara Hrvatske, za zemlju mogu biti porazne i ponovno je gurnuti u grotlo s balkanskom strvinom iz koje je dotični namjerno ne želi izvući.

Mesićev konjićev skok objektivno diže njegove dionice na cifre s kojih ih Račan objektivno više ne može dosegnuti. Mesić je Račanov najopasniji konkurent, pa se stoga takvo omalovažavanje plana za Gotovinu, čak i kad za to nema nikakvih argumenata s težinom, može slobodno nazvati najvećim dasadašnjim Račanovim porazom.

Kancelar se kao malo kada dosad pokazao nezrelim i taštim političarom samo zato što je brži i djelotvorniji u političkim koracima bio njegov konkurent, neovisno o tome što ovaj drugi objektivno drži u rukama konce ulaska u stabilnije vode u kojima Hrvatska neće biti talac pašalićevske zavjere od koje se svakom civiliziranom čovjeku, koji želi dobro ovoj zemlji, nužno povraća.

U tom smislu valja razmotriti forsiranje deranja Mesićevih dobrih namjera kao i Nacionalove novinarske potke koja je, ne prvi put, prva otkrila u kojem grmu leži zec. Epehaovsko epitetiranje Gotovinine objave u ovom tjedniku kao medijsko-špijunske afere obavio je kancelarov osobni medijski dostavljač, što je samo nastavak dosljednog cenzuriranja svake pojave koja se ne uklapa u vladajući račanovsko-pavićevski medijsko-politički sklop koji istinu sve teže kreira prema vlastitim sposobnostima i podobnostima.

Njihovi udarci najniže vrste stoga su nemjerljivi s Mesićevom gestom koja ga definitivno inaugurira za predsjednika svih građana Hrvatske. Čak i onda ako se on zove Gotovina i ako je optužen pred Haaškim tribunalom.

Ne prejudicirajući ničiju odgovornost, Mesićeva je dužnost da pomogne svima. Zato su svi plotuni ispaljeni ovih dana bili samo izraz jala, koji je, kao što znamo, u Hrvatskoj tradicionalan.