Zoran Ferić“Baš su šašavi ovi Rimljani”, uzvikuje Obelix u popularnom francuskom stripu koji, zapravo, govoreći o šašavim Rimljanima i snažnim Galima želi nešto reći o strašnim Nijemcima koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata okupirali Francusku. Budući da Francuzi u to vrijeme nisu imali realne moći da im se suprotstave silom i tehnikom, odlučili su im se odupirati stripovima. Dakle, simbolima i alegorijom. Taj je osjećaj nemoći pak toliko povrijedio francuski nacionalni ponos da su se u pokret otpora uključili i tako različiti galski duhovi kao što su Albert Camus, Rene Artoa ili gospodin Leclerc. Obelix pak ponavlja svoju legendarnu rečenicu uvijek kad se suoči s njemu nerazumljivim postupcima vojnika ili diplomata najveće imperijalne sile staroga vijeka. A on je, nedvojbeno, simbol besmrtnoga galskog otpora i od svoje domovine više voli jedino pečenu prasetinu. Da kojom srećom i Hrvatska ima svog Obelixa, velikog, jakog, nepobjedivog i prilično blesavog, on bi ovih dana sigurno uzviknuo: “Baš su šašavi ovi Amerikanci!” I bio bi u pravu jer se Amerikanci ovdje na Balkanu na prvi pogled stvarno ponašaju šašavo. Prvo, obećavaju 19 milijuna dolara vojne pomoći Hrvatskoj ako potpiše Sporazum o neizručivanju američkih građana Međunarodnom kaznenom sudu, a onda su opet spremni platiti Srbiji 110 milijuna dolara ako izruči Veselina Šljivančanina i ekipu. Dakako, opet međunarodnome sudu. Plaćaju za neizručivanje, kao i za izručivanje. Obelixov mozak, lišen perverznih političkih perfidija, to ne bi mogao pojmiti. Pogotovo ovu razliku u ciframa. Svi mogući Amerikanci koji bi se našli na tlu naše domovine, zreli za izručenje, vrijede pišljivih 19 milijuna, koliko Kutle može spiskati za jednu večer, a Veselin Šljivančanin vrijedi čak 110 milijuna. Da sam građanin Sjedinjenih Država, to bi me nepojmljivo vrijeđalo.

Osim toga, čitava ta pregovaračka sapunica oko neizručivanja Amerikanaca Međunarodnome kaznenom sudu strašno podsjeća na jedno poglavlje humorističke knjige Georga Mikesa “Amerikanci i Englezi u papučama”, koje govori o odnosima anglosaksonskoga svijeta i Balkana. Tamo se kaže da se ljudi na Balkanu cjenkaju te da je to ružan, skoro barbarski običaj, dok su u Engleskoj i anglosaksonskome svijetu ljudi skloni kompromisu, a to je dokaz tolerancije i civiliziranosti. E pa upravo po uzoru na tu civiliziranost, hrvatska se diplomacija prilikom nedavnih pregovora o Sporazumu o neizručivanju nastojala prikloniti kompromisu, a zaboraviti nepopularno cjenkanje. Koliko je to dobro i tko je tu bolje prošao, Europejci ili Balkanci, odgovorit će aritmetika i neizvjesna budućnost. Stoga hrvatska diplomacija u duhu kompromisa izjavljuje da se to “odlučno” ne Amerikancima neće bitno odraziti na američko financijsko da, kad je riječ o vojnoj pomoći. Tu je utješnu izjavu dala i predstavnica američkog izaslanstva Marisa Lino. Hrvatska politika u ovom je slučaju primijenila staru, povijesno potvrđenu formulu K=J+P, a koja, prevedena na jednostavni jezik puka, glasi: kompromis znači ostati jeben i pošten. Hrvatska se, realno govoreći, nalazi između dva bauka: Europske unije u koju će nas uvesti Papa, iako, kako kaže moj tast, pola Unije čine protestanti, i Amerike bez čije bismo se zaštite osjećali ful bespomoćno. Naime, o povijesnome hrvatskom NE Sporazumu o neizručivanju Amerikanaca mogu se u javnosti čuti i pročitati različita mišljenja, ponekad i posve oprečna. Tako Davor Butković ističe da je hrvatsko povijesno ne Amerikancima jedna vrlo fluidna kategorija te da je posve jasno da, što god se dogodi, mi građane Sjedinjenih Država nećemo izručivati, iako se na to nismo službeno obvezali. Iz toga se može izvesti zaključak da je upravo to, ostati jeben i pošten, stvarni uspjeh hrvatske vanjske politike. Višnja Starešina pak, komentatorica Večernjeg lista, tvrdi da je hrvatska Vlada pretjerala sa svojim povijesnim ne i da nekim postupcima provocira Amerikance. Dakako, jačeg i bogatijeg se ne isplati provocirati, pa si čak ni Europska unija ne dopušta s Amerikancima tako ležeran odnos. Prema tome formula jeben plus pošten zapravo se komentira ne kao uspjeh, nego kao određena nespretnost hrvatske vanjske politike. Pa se ti u tome, brale, snađi. Međutim, u čitavom tom slučaju prilično je očito da uza sve imperative i realna ograničenja u kojima mora djelovati naša vlada, postoji još i imperativ predstojećih izbora. Predsjednik Vlade i najjače vladajuće stranke mora po hitnom postupku nekako relativizirati svoj imidž kolebljivca i kompromisera te pokazati naciji i biračima, koliko ih je još ostalo, svoju odlučnost. Upravo je to ta čarobna riječ. I kao što je poslije izbora strah od riječi REVANŠIZAM rezultirao brojnim kompromisima i cjenkanjima oko pitanja temeljnih za ovu zemlju i oko najvažnijih predizbornih obećanja, tako bi sada riječ ODLUČNOST trebala doći u prvi plan. I to se lijepo vidi po nekim zakasnjelim potezima Vlade. Recimo po Račanovu pozivu Srbima da se vrate u svoje kuće, ili čudnoj aktivnosti buldožera Bože Kovačevića koji opet ubrzano rade provodeći zakonitost i koji su upravo srušili brdo vikendica, a kane porušiti i dobar dio Mljeta. Stječe se dojam da se Vlada pomalo ponaša kao učenik kampanjac koji ovih pakleno vrućih dana želi nadoknaditi ono što se nije radilo tokom godina i navrat-nanos ispraviti negativne ocjene. To je vjerojatno razlog zbog kojega se o povijesnom NE toliko govori i piše, kao da ga figurativno nije izrekao Račan, nego Tito, i kao da nije upućeno dabl ju Bushu, nego Staljinu.

Međutim, ako se složimo da ovo jest uspjeh hrvatske diplomacije u zadanim okvirima, kao što je koračić paraplegičara jednak europskom rekordu na sto metara, budućnost konfrontacije Europske unije i Amerike treba nas svakako uznemirivati. U prvom redu zato jer smo u sendviču i zato jer je taj sendvič zapravo naša budućnost, bilo da smo dio EU, što još određeno vrijeme nećemo biti, bilo da smo izvan nje kao svojevrsna američka zapadnobalkanska kolonija. Formula jeben plus pošten naša je vrlo realna budućnost i ne toliko zato što je sadašnji predsjednik Vlade toliko voli, nego zato što smo u takvoj poziciji. Otvorenija konfrontacija Europe i Amerike tek se može očekivati bez obzira na određene diplomatske akcije civiliziranoga kompromiserstva. Upravo su, naime, europski intelektualci i filozofi Jurgen Habermas i Jaques Derrida svojim tekstom “Poslije rata: Ponovno rođenje Europe” potaknuli europsku savjest i pružili intelektualni impuls da ta politički tradicionalno impotentna Europa preuzme svoj dio odgovornosti za svjetski poredak. Moram priznati da me taj intelektualni otpor filozofa protiv politike globalizma gdje se računaju samo lova i vojna moć podsjeća pomalo na onaj francuski otpor stripovima protiv tenkova i štuka. No je li taj otpor simbolima samo smiješan i zabavan, kao strip o Asterixu, te ima li Europa snage za redefiniranje vlastite opozicije u svjetskom poretku, pokazat će vrijeme. A u tom ćemo vremenu mi mali, mi s margina, još puno puta morati biti i jebeni i pošteni. I što je najgore, ponosit ćemo se time.