Srećko JurdanaTjednik Nacional dokumentirano je u više navrata obavještavao hrvatsku i inozemnu političku publiku da je za sudbinu Ante Gotovine odgovoran Tuđmanov režim, koji je generala 1998. godine spriječio u davanju iskaza haaškim istražiteljima. Tuđmanovi špijuni, uhode, informatori, savjetnici, hadezeovski prljavi dojavnički milje predvođen poglavarom osobno, uvjerili su tada Gotovinu da je u njegovome i nacionalnome specijalnome interesu ako se prema Haagu postavi “čvrsto i nepokolebljivo” kao Nikola Zrinski prema Turcima.

Fulirantska domoljubna desnica, koja živi na ideji da je jedino ona čuvar ratne baklje, navedenu tezu odbijala je s indignacijom, mnogi drugi mediji – i njihovi vajni komentatori – uglavnom su je ignorirali. Da taj podatak – kako su Gotovinu zapravo izdali oni kojima je najviše vjerovao – postane javno priznat, i da ga svi lokalni mediji danas preuzmu kao nedvosmislenu činjenicu, bilo je potrebno da ga ponovi Ante Gotovina lično i personalno. On je to učinio u intervjuu Nacionalu. “Postoje neke indicije da će Ante Gotovina progovoriti”, izjavio je Goran Granić na televiziji, punih tjedan dana nakon što je Ante Gotovina javno progovorio. Za bavljenje politikom čovjek se doista treba roditi.

Tuđmanov udbaški klub

Pojava Ante Gotovine u Nacionalu – njegov razgovor s Ivom Pukanićem – dakako, novinarski je događaj sezone. Nacional je potvrdio reputaciju tjednika sposobnog za velika otkrića, koja se u zadnje vrijeme odigravaju u seriji (intervjuu s Gotovinom prethodila je društveno značajna tema o skrivenim sadističkim navikama lokalnoga profesionalnoga Europljanina Ljubomira Čučića). Nitko na hrvatskoj sceni – koja danas halapljivo ponavlja već davno objavljene podatke o odnosu Tuđmanovih diverzanata prema Gotovini – nije Nacionalu verbalno honorirao spoznaju da godinama piše realne činjenice o perfidnoj politikantskoj pozadini Gotovininoga statusa optuženika, ali to je zapravo irelevantno: novine ne žive od licemjernih priznanja, nego od kredibiliteta koji uživaju kod čitalaca. Stvari idu dalje.

Gotovini je na njegovu nesreću trebalo dulje vrijeme da shvati kako mu njegovi prijetvorni prijatelji – desničarska kabala i Tuđmanov udbaški klub – u stvarnosti rade o glavi, i kako su njegovi stvarni saveznici upravo ljudi i institucije koje krug njegovih fiktivnih zaštitnika pokušava prikazati kao hrvatske neprijatelje. Gotovinini motivi mogu se analizirati. Pod Tuđmanom je postao vojskovođa i nacionalni autoritet zasut privilegijama poput starorimskoga osvajača. Njegov svijet činio se nedodirljivim i savršenim, a svijet zapadnoga pravosuđa ezoteričnim i vrijednosno zanemarivim. Začuđuje, međutim, da ga nije pokolebao slučaj Tihomira Blaškića, kojeg je Tuđman preko Markice Rebića, Davorina Domazeta i Krešimira Ćosića poslao u Haag da tamo postane žrtveno janje za stvarne izvršitelje zločina u Ahmićima koji su bili u hadezeovskoj milosti.

Čermakovo svjedočenje haaškim istražiteljima

Osim toga, na studioznije razmišljanje o situaciji nije ga potaknuo ni primjer Ivana Čermaka, bivšega Tuđmanovoga namjesnika za Knin kojem se Markica Rebić svojedobno također obratio sa zahtjevom da odbije haaške istražitelje, i koji je postupio upravo suprotno: primio ih je, razgovarao s njima satima, pokazao im sve dokumente koji su mu bili dostupni, iscrpno prikazao kaotično stanje na oslobođenim područjima, i u tom kontekstu dao intervju Nacionalu u kojem je izjavio da se stidi ponašanja pojedinih pripadnika HV-a nakon “Oluje”. Haag je registrirao i usvojio Čermakovo objašnjenje o objektivnoj nemogućnosti da u Kninu utječe na ubilačko-destruktivne nagone vojnika koji nisu bili pod njegovim nadzorom i koji su i njemu samome radili o glavi. Mogao je jedino poslati prijavu, što je i učinio. Danas je Čermak poduzetnik od formata, slobodan čovjek jednako kao i general Petar Stipetić kojem je status osumnjičenika nakon razgovora s istražiteljima ukinut.

Zašto je Gotovina vjerovao iracionalnome Tuđmanu koji je od svojih ljudi tražio otpor Haagu strahujući da će sam u njemu završiti, zatim Pašaliću, pa nekakvome Rebiću, Loši i mnogim tipovima ogrezlim u domoljubnome kriminalu, a nije vjerovao međunarodnim pravosudnim kodeksima, spoznaji o svojoj nevinosti i vlastitim etičkim uvjerenjima ako ih posjeduje, to ostaje njegov specijalni problem, privatni koliko i politički. Na kraju, on nije vjerovao ni racionalnome predsjedniku poput Mesića, koji mu je slao ispravne poruke. Ni Račanu, retorički neuhvatljivome poput jegulje ali evidentno sposobnome da uvjeri svijet kako bi beskompromisni udar na pojedine hrvatske generale značio destabilizaciju njegove vlasti, a destabilizacija njegove vlasti mogla bi biti uvod u novu destabilizaciju cijele nepredvidljive regije.

Uglavnom, Gotovina je na svoju štetu vjerovao rojsovskim profilima, a uvjerenje je definitivno promijenio nakon slučaja Janka Bobetka, čije je izručenje spriječeno pravnom ekvilibristikom Vlade. Samo ekvilibristikom? Sva je prilika da je Zapad na neki način htio da se Bobetko stavi ad acta, kao što vjerojatno želi da se slučaj Gotovina također apsolvira bezbolno. Čovjek iz Haaga dao je zadnjih dana izjavu američkome Newsweeku u kojoj kaže da bi Sud – na temelju nekih novih dokaza i indicija – mogao preispitati optužnicu protiv Gotovine. Ako se to dogodi, bit će to velika pobjeda Mesićeve i Račanove strategije prema Haagu, ali nesumnjivo i znak da razvijeni svijet na predstojećim izborima u Hrvatskoj ne želi nikakve značajne promjene.

Izbjegavanje nepredvidljivih scenarija

Zapad u Hrvatskoj evidentno nema ambicija eksperimentirati s nekakvim modificiranim tuđmanovcima, hadezeovcima koji su se za vrijeme rata nakupili love i sad se prikazuju kao uljuđeni nacionalni demokrati, i iza kojih se potencijalno vuče bulumenta mimikriranih rigidnih desničara koji jedva čekaju novu priliku da državu podvrgnu internoj agresiji. Radi izbjegavanja nepredvidljivih scenarija, svijet je Mesiću i Račanu dao dva značajna predizborna aduta: Papu i Gotovinu. Prvi je – među ostalim – došao u Hrvatsku da pacificira lokalnu Crkvu i uvjeri je u potrebu zagovaranja političkoga kontinuiteta, a drugi bi trebao funkcionirati kao dokaz da je aktualna vlast u stanju neusporedivo bolje od bilo kakve “desne alternative” zaštititi hrvatske ratne ikone od Haaga.

Nesumnjivo dovoljno racionalan da shvati kakve su okolnosti na snazi, Gotovina će pažljivo pratiti signale koji mu dolaze iz Mesićevog i Račanovog ureda. Njegova pojava u Nacionalu, i sve ono što je tamo kazao, na hrvatskoj sceni predstavljaju ideološki prevrat bez premca. Gotovina se distancirao od svojih neproduktivnih radikala i obznanio spremnost na suradnju s institucijama posttuđmanovskoga sustava. One će na njegovoj odluci politički profitirati, ali Gotovina bi zato – zalaganjem predsjednika i Vlade – svoj građanski i životni status u dogledno vrijeme mogao unaprijediti do granica koje su se još jučer činile nezamislivim.

STUPAC TJEDNA: JURA OZMEC

Nakon finalne vaterpolo utakmice u Kranju između Hrvatske i SiCG-a, skupina hrvatskih vandala napala je televizijske reportere u njihovim kabinama, što je dovelo do prekida prijenosa. Incident je nečuven; do sada su se razbijali stolci, automobili i tramvaji, sada su mete postali i komentatori.
Jednako nečuvena je, međutim, bila i izjava reportera HTV-a Jure Ozmeca, koji je u TV Dnevniku kukavički izbjegao identificirati napadače. Izbacili su ga iz kabine kao kuhinjsku krpu, ali ipak se – na izravno pitanje voditelja Dnevnika – nije usudio jasno izreći da se radilo o hrvatskim navijačima. Ne, on ni uz najbolju volju ne može kazati tko su ti ljudi, odnosno čije boje nose. Prepoznalo ih je pola Europe, na televiziji ih je prozvao i Ivica Račan, ali ne i Jura Ozmec koji je bio na njihovom direktnom udaru i koji – osim svega – prima plaću za to da opisuje što se na licu mjesta zbiva.
Ljigava nacionalna solidarnost kao specijalna oznaka sportskoga programa HTV-a, Ozmecovim smjelim činom skrivanja u mišju rupu doživjela je kulminaciju.