Angela MerkelEuropa je već jednom postigla čudo: neprijatelji su postali susjedi. U svjetlu eurokrize još jednom se moramo suočiti s glavnim pitanjem: kako Europa može jamčiti svojim građanima mir, slobodu i sigurnost u oluji rizika koja bjesni globaliziranim svijetom? Ovo ne iziskuje ništa manje od drugog čuda: kako Europa birokracije može postati Europa građana?

Nekoć davno, nakon što je grčki dug otpisan, ljudi su počeli lakše disati i vratila im se nada: Europa je preživjela, a možda je čak dovoljno jaka i okretna da prevlada svoje probleme. Tada je grčki premijer Giorgios Papandreou najavio da želi postaviti ovo sudbonosno pitanje grčkom narodu na referendumu. Odjednom je na vidjelo izbila skrivena, izvrnuta stvarnost. U Europi, koja se toliko ponosi svojom demokracijom, netko tko prakticira demokraciju postaje prijetnja Europi! Papandreou je bio prisiljen opozvati demokratski referendum.

Iako smo se tek doskora nadali, citirajmo njemačkog pjesnika Hölderlina, da „gdje je opasnost, raste i spasenje", sada se na obzoru pojavljuje nova protustvarnost: gdje je spasenje, raste i opasnost. U svakom slučaju, tjeskobno je pitanje iznenada provrtjelo svoj put u ljudske glave: Ukidaju li mjere uvedene radi spasenja eura europsku demokraciju? Hoće li „spašena" EU prestati biti Europska unija kakvu poznajemo i umjesto toga postati „EC", europsko carstvo s njemačkim žigom? Rađa li ova beskonačna kriza političko čudovište?

Ne tako davno bilo je uobičajeno s omalovažavanjem govoriti o kakofoniji u Europskoj uniji. Sada odjednom Europa ima samo jedan telefon. On zvoni u Berlinu i u ovom trenutku pripada Angeli Merkel.

Jučer se činilo da kriza ponovo poteže staro pitanje svrhe europskog ujedinjenja: bi li Europa trebala postati nacija u širim okvirima, konfederacija, federalna država, puka ekonomska zajednica, neformalni UN ili nešto povijesno novo: naime, kozmopolitska Europa zasnovana na europskom pravu koja obavlja ulogu političke koordinacije europeiziranih nacija-država?

Sve ovo odjednom djeluje kao folklor. Čak i postaviti pitanje „kakvu Europu želimo?" znači ponašati se kao da još možemo birati nakon spašavanja eura. Čini se da je vlak već napustio stanicu - barem za Grčku, Italiju i Španjolsku.

Nije samo struktura moći pretrpjela trajan pomak. Oblikuje se i nova logika moći. Gramatika moći Merkel-Europe pokorava se imperijalnoj razlici između zemalja zajmodavaca i zajmoprimaca. Stoga se ne radi o vojnoj, već o ekonomskoj logici. (U ovom pogledu je ključno što svaki govor o „četvrtom Reichu" u potpunosti promašuje temu.) Njezin je ideološki temelj ono što bih nazvao njemačkim euronacionalizmom: to jest, proširena europska varijanta nacionalizma njemačke marke. Tako je njemačka kultura stabilnosti uzdignuta u europsku ideju vodilju.

Neki Nijemci vjeruju da njihov model ima magnetsku privlačnost za narode Europe: Europa uči njemački, kažu. Ali realističnije bi bilo pitati: što je osnova moći provođenja sile? Angela Merkel je odredila da je cijena duga bez ograničenja gubitak suvereniteta.

Posljedica je raskol EU. Ovo se odražava, kao prvo, u novom unutarnjem sukobu između zemalja eurozone i zemalja EU izvan eurozone. One zemlje koje nemaju euro isključene su iz procesa donošenja odluka koji oblikuju sadašnjost i budućnost Europe. One gube svoj politički glas, što je najočitije u slučaju Britanije koja klizi ka europskoj nevažnosti.

Međutim, dramatični se raskol također odvija u novom, krizom rastrganom središtu aktivnosti zemalja eura, raskol između zemalja koje već ovise ili će uskoro ovisiti o infuziji fonda za spašavanje i zemalja koje ga financiraju. Prve nemaju izbora nego se podvrgnuti prisvojenoj moći njemačkog euronacionalizma. Italiji, koja je možda jedna od najeuropskijih zemalja, prijeti gubitak uloge u oblikovanju sadašnjosti i budućnosti kontinenta.

Osnovna pravila europske demokracije ukinuta su ili čak preokrenuta, pri čemu se mimoilaze parlamenti, vlade i institucije EU. Multilateralizam se pretvara u unilateralizam, jednakost u hegemoniju, suverenitet u gubitak suvereniteta, a priznavanje u nepoštivanje demokratskog dostojanstva drugih nacija. Čak se i Francuska, koja je dugo dominirala europskim ujedinjenjem, mora podvrgnuti kritikama Berlina sada kada mora strahovati za svoj međunarodni kreditni rejting.

Ova budućnost koja se oblikuje kao međunarodna nuspojava u laboratoriju za spas eura sliči - oklijevam to reći - zakašnjeloj europskoj varijanti Sovjetskog Saveza. Centralizirana ekonomija ne znači više obvezu sastavljanja petogodišnjih planova za proizvodnju roba i usluga, već petogodišnjih planova za smanjenje dugova. Moć njihove provedbe stavljena je u ruke „povjerenika", ovlaštena „pravom direktnog pristupa" (Merkel) da ne preza ni pred čine u rušenju Potemkinovih sela koja su podigle ozloglašene dužničke zemlje. Svi znamo kako je završio SSSR.

No krije li se usred krize i nova prilika? Ustvari, pitanje kako bi trebalo vladati ovim ogromnim prostorom koji se sastoji od 27 država članica ako donošenju svake odluke prethodi uvjeravanje 27 čelnika vlada, kabineta i parlamenata u sebi sadrži i odgovor. Nasuprot EU, eurozona je de facto zajednica dviju brzina. U budućnosti će samo eurozona (ne EU) pripadati avangardi europeizacije. Ovo bi moglo predstavljati mogućnost za nužno potrebnu institucionalnu inventivnost.

Dugo je bilo govora o „ekonomskoj vladi". Ono što stoji iza toga potrebno je dopuniti, raspraviti i testirati. Prije ili kasnije bit će uvedene i vrlo kontroverzne euroobveznice. Njemački ministar financija Wolfgang Schäuble već iznosi argumente u korist uvođenja poreza na novčane transakcije koje bi u široj EU propalo zbog britanskog veta.

John F. Kennedy je jednom zapanjio svijet idejom stvaranja mirovnih snaga. Po analogiji, neo-Europljanka Merkel bi se trebala odvažiti iznenaditi svijet uvidom i inicijativom da kriza eura nije samo pitanje ekonomije već i pokretanja europeizacije Europe odozdo, raznolikosti i samoodređenja, političkog i kulturnog prostora u kojem se građani više neće morati međusobno sukobljavati kao obespravljeni i prevareni neprijatelji. Stvorimo građansku Europu odmah!

Svaka rasprava o „proširenju" i „produbljenju" bi time poprimila novo značenje. Ono što bi trebalo proširiti i produbiti je demokracija u Europi. Vladavina zakona i tržišta nisu dovoljne. Sloboda treba treći stup ako se želi osigurati; njegovo je ime europsko građansko društvo ili, preciznije, rad na Europi ili europska građanska aktivnost. Takva autonomna građanska praksa, koja bi pribavila osnovna sredstva za nezaposlenu mladež Europe, nesumnjivo bi koštala mnogo, no to je samo malen dio nula koje je dosad, a vjerojatno će i u budućnosti progutati spašavanje banaka.

Ne bismo se smjeli bojati direktne demokracije. Bez transnacionalnih mogućnosti za intervencije odozdo, bez europskih referenduma o europskim temama koje potresaju prekooceanski brod Europu, cijeli će pothvat propasti. Zašto predsjednika Europske komisije ne bi direktno birali svi europski građani na isti dan, čime bi ona prvi put bila europska u strogom smislu riječi?

Također bi imalo smisla odrediti novo ustavotvorno tijelo koje bi ovaj put dodijelilo demokratski legitimitet drugoj Europi - nazovimo je „Europskom zajednicom demokracija" (EZD). To bi bio početak, a ne odgovor na europsku krizu. Moramo govoriti o Europi citoyena, citizena, burgermaatschappija, ciudadana, obywatela itd. - te stoga i o antagonizmima skrivenim ispod ujedinjujuće formule „Europe građana", jer svaki od ovih ključnih nacionalnih kulturnih koncepata označava drugačiji put do političkog moderniteta.

Kako je europska demokracija moguća bez oduzimanja prava nacionalnim parlamentima? Pod pretpostavkom uvažavanja činjenice da provođenje demokratskih prava uključuje i zahtijeva mnoge pristupe, može li demokratsko osnaživanje kozmopolitske Europe biti popraćeno jačanjem njezinih nacionalnih demokracija u državama članicama?

Odgovor mora glasiti da nova Europa neće slijediti model njemačkog euronacionalizma već će biti Europska zajednica demokracija u nastajanju, pri čemu podjela suvereniteta postaje umnožavatelj moći i demokracije.

Napisao: Ulrich Beck

Prevela: Dijana Robaš

Tekst je preuzet uz dopuštenje s web stranice Guardiana