Hrvatska ulazi u EU u doba velike krize što izaziva zabrinutost građana"Ulazak Hrvatske u EU u ovom je trenutku kao dolazak na tulum u tri ujutro; sve piće je popijeno, sva hrana pojedena, svi već polako odlaze kući, a oni koji ostaju pozatvarali su se po sobama gdje rade sumnjive stvari." Tako je prije nekoliko mjeseci opisao skori ulazak Hrvatske u EU popularni britanski povjesničar i harvardski profesor Niall Ferguson, poznat po kontroverznim prognozama u vezi s Unijom, kojoj je predvidio raspad već 2014. godine.

Kako eskalira kriza u eurozoni, nagađanja takve vrste sve je više, a upozorenja na mogući slom eura dolaze čak i od službenog Londona. Drama u eurozoni raste, kao i broj skeptičnih prema pitanju može li se EU održati, što u hrvatskoj javnosti poteže pitanje kako će izgledati Unija u koju će Hrvatska uskoro ući, pa čak i hoće li je do tada uopće i biti. Svi nestrpljivo iščekuju 9. prosinca: Hrvati jer će toga dana Jadranka Kosor i Ivo Josipović potpisati pristupni ugovor s EU, a ostali jer se istoga dana održava sastanak Europskog vijeća na kojem bi europski lideri trebali iznijeti konkretna rješenja za izlazak iz krize. Pritom se najviše spominju dvije varijante: ustanovljavanje tzv. EU u tri brzine, odnosno tri cjeline, od kojih bi u prvoj bile razvijene, u drugoj slabije razvijene, a u trećoj zemlje koje još nisu u eurozoni. Drugi scenarij, koji je Angela Merkel prošlog tjedna najavila, prema mnogima je zasad teško izvediv - fiskalna unija i odricanje država članica od dijela fiskalnog suvereniteta, odnosno od samostalnosti pri izradi vlastitih državnih proračuna. Hoće li zaista biti donesene tako konkretne odluke ili će tek biti dani nacrti finalnih rješenja i preciznija pravila kako da se ponašaju zemlje ne bi li se zaustavilo generiranje novih problema, vidjet će se uskoro.
No relevantni ekonomski i politički analitičari u Hrvatskoj u jednom su suglasni: kako god izgledala Unija u srpnju 2013., Hrvatska od ulaska u nju može samo profitirati. Kao jedinu alternativu navode orijentaciju na zemlje bivše Jugoslavije - što vide kao nazadovanje u svakom pogledu. Međutim, zanimljivo je da, iako bespredmetnom smatraju bilo kakvu raspravu o tome hoće li Hrvatska od ulaska u EU profitirati ili neće, ne skrivaju strah od rezultata referenduma i od mogućnosti da hrvatski građani zbog pogrešne procjene situacije odluče štetno za same sebe.

Da će Hrvatska ući u drukčiju Uniju od one s kakvom je počela pregovarati o pridruživanju, jasno je. Dio ekonomista smatra i da će za Hrvatsku izostati očekivani pozitivni učinci koji su pratili dosadašnja proširenja. Hrvatska, tvrde, zbog krize u eurozoni ne može očekivati toliko velika bespovratna sredstva iz europskih fondova, niže kamate, rast kupovne moći građana, veći porast izvoza, direktan rast stranih investicija i pad cijene zaduživanja u inozemstvu, jer se ti ekonomski parametri mijenjaju i u sadašnjim zemljama članicama.

Međutim, nisu svi ekonomski analitičari o tome suglasni. Damir Novotny tvrdi suprotno: "Hrvatska će sigurno osjetiti sve te pozitivne gospodarske učinke, ali tek kad uđemo u eurozonu, a ne u samu Uniju. Dotad ćemo biti periferija, kao što su Rumunjska i Bugarska. Kad će se to dogoditi, ovisi o nama - onog trenutka kad potpišemo ugovor mi pristajemo da ćemo ući u eurozonu čim ostvarimo kriterije iz Maastrichta, fiskalni deficit koji nije veći od tri posto i javni dug koji nije veći od 60 posto. Hrvatska ima javni dug od 50 posto, što znači da taj kriterij već ispunjava, a fiskalni deficit je trenutno šest posto. Kad bi on pao ispod tri posto, ušli bismo u mehanizam pristupanja europskoj monetarnoj uniji i fiksiranja svih cijena za euro te iskazivanje dvostrukih cijena, što mi de facto već imamo jer su kuna i euro zapravo fiksirani."
Ulaskom u eurozonu, tvrdi Novotny, u Hrvatskoj neće porasti cijene kao što je to bilo u većini zemalja, nego upravo suprotno: "Mađarska je imala velikih problema jer je imala vrlo niske cijene, Slovenija također. No Hrvatska ima visoke cijene, više od onih u europskoj monetarnoj uniji za 30 posto gotovo u svim sektorima osim električne energije. Zbog toga će cijene većine proizvoda dnevne potrošnje u Hrvatskoj s uvođenjem eura pasti. Telefoniranje će biti tri puta jeftinije, pristup internetu također, police osiguranja bit će upola jeftinije. Loše će proći sva poduzeća koja sada ostvaruju monopolističke cijene na hrvatskom tržištu i ona će imati velikih problema. Kamatne stope će sigurno pasti i izjednačiti se s onima u Sloveniji." EU u kakvu će Hrvatska ući bit će, tvrdi, Unija koja će se razvijati u tri brzine - u jednoj je frakciji sjeverna kontinentalna Europa, koja se grupira oko Francuske i Njemačke, druga je Britanija, a u trećoj su zemlje koje su sada u velikim financijskim problemima.

EU će, upozorava, i ostati tako asimetrična i Hrvatska će moći birati u kojoj od tih frakcija želi biti. "Unija je kao kinodvorana i na Hrvatskoj je da izabere hoće li sjediti u prvom redu, u zadnjem ili u sredini otkud se najbolje vidi. Tu središnju poziciju odabrale su Slovenija, Češka, Slovačka i Poljska i one odlično gledaju taj film koji se zove EU. Svojom fiskalnom politikom Hrvatska će odlučiti hoće li se svrstati među zemlje trećeg reda ili će se pridružiti Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj."
Hrvatske tvrtke će, kaže, profitirati od otvaranja novih tržišta ako se za to pripreme, za kupovnu moć građana tvrdi da će narasti ako se poveća produktivnost, što smatra mogućim bude li novih investicija - u vezi s čim je optimističan: "Bit će ih sigurno više nego sada, veći će biti i izvoz, kao i priljev stranih ulaganja, jednostavno zato što ćemo biti dio europskog tržišnog prostora. Hrvati samo moraju shvatiti da se sve to neće početi događati iste sekunde čim uđemo."

S tim se slaže i politički analitičar Ivan Rimac koji smatra privilegijem za svaku zemlju da bude dijelom europskog tržišta. Međutim, za razliku od Novotnyja, on tvrdi da će ulazak na otvoreno tržište Hrvatskoj donijeti ekonomske benefite gotovo trenutačno i prije uvođenja eura: "Ulazak na to tržište povećava nam šanse, imamo dobru geografsku poziciju, ne tako skupu i relativno kvalitetnu radnu snagu i od toga ćemo sigurno profitirati." Dugoročno gledano, objašnjava, na Hrvatsku će kriza u eurozoni pozitivno utjecati - slaže se s dijelom ekonomista da će pozitivni učinci pridruživanja biti puno manji od onih koje su pri ulasku imale druge zemlje, ali u tome vidi i pozitivnu stranu: "Ekonomski rast će biti sporiji, ali stabilniji. Investitori neće srljati kao u mnogim zemljama prije krize, što je poslije dovelo do velika broja propalih poduzeća i zaustavljenih investicija. Dobar primjer su zemlje iz zadnjeg vala proširenja, kod kojih je rast bio puno sporiji nego u zemljama poput Španjolske i Grčke, ali je bio stabilniji i te zemlje nisu toliko intenzivno osjetile krizu."

Ne vjeruje da bi kriza u eurozoni mogla usporiti proces ratifikacije sporazuma s Hrvatskom, ali misli da bi mogla usporiti ulazak Hrvatske u eurozonu. Ali ni to ne vidi kao nužno loše: "Moglo bi se dogoditi ne samo da se odgodi integracija Hrvatske u eurozonu, nego i da se postrože kriteriji za to. No to je dobro za nas, jer ćemo se priključiti spremniji i bolje ćemo u eurozoni funkcionirati." Ipak, i on se slaže da će se smanjiti količina bespovratnih sredstava u fondovima EU. Budžet za 2012. već je sada identičan onom za 2011. - prvi put nije rastao.
"Da smo ranije ušli, omastili bismo brk na čitavu nizu fondova namijenjenih novim članicama, sad su oni dijelom usmjereni na pomoć posrnulim zemljama i njihova prijašnja raskoš se neće više ponoviti. No to za Hrvatsku nije zabrinjavajuće, tvrdi Novotny, jer ionako neće moći povući maksimalan iznos, zbog neprovedenih mjera poput modernizacije zemljišnih knjiga i reforme javne uprave.

S njim se slaže i docent na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Zdravko Petak koji se bavi pitanjem javnih politika EU. On smatra da u Hrvatskoj trenutačno nema dovoljno educiranih ljudi u javnoj upravi za povlačenje sredstava iz fondova Unije: "Vlada se time nije bavila, u zadnjih šest-sedam godina vrlo se malo u vezi s tim napravilo. Zbog toga nam je već u početku smanjena šansa da povučemo većinu novca iz fondova, ali za godinu i pol još se može nešto učiniti u tom pogledu, ako se tako odluči. Zbog toga mislim da ne možemo predvidjeti kako će se Hrvatska snaći: naravno da je moguće da, poput Grčke, iz fondova povuče malo i još to loše iskoristi, ali je također moguće da iznenadi poput Poljske, koja je povukla većinu novca i koja se danas odlično nosi s krizom. Zanimljivo je da su poljski seljaci 2000. godine bili najveći protivnici ulaska Poljske u Uniju, postojao je čitav niz stranaka koje su se tome protivile, a na kraju se pokazalo da su oni najveći dobitnici europeizacije." I on smatra da bi kriza eurozone mogla dovesti u pitanje očekivane beneficije, ali ulazak Hrvatske u Uniju vidi isključivo pozitivno: "Dugoročno ulazak neizbježno donosi političke i ekonomske dobitke, nema ni jedne zemlje koja nije profitirala. Dobar je i sa stajališta kratkoročnih javnih politika, prema kojima 80 posto europskog novca ide na strukturno-kohezijsku i agrarnu politiku - što Hrvatskoj može donijeti oko 10 milijardi kuna godišnje.

Doda li se tome i naše sudjelovanje u određenom postotku, može se stvoriti masa od petnaestak milijardi kuna investicijskog potencijala za razvoj. Zamislite što bi to značilo za probleme koje Hrvatska ima, a da ne govorimo o tome da bi se time smanjio i proračunski deficit. Prihodi su nam 105 milijardi kuna, trošimo 120 i pitanje je kako ćemo to dalje rješavati; hoćemo li i dalje raditi proračun na 120 i ostatak posuđivati ili ćemo rezati javnu potrošnju. Taj bismo procijep mogli popuniti s tih 10 milijardi koje bismo mogli dobiti od EU." No najveću korist vidi u učenju kako bi trebala funkcionirati država: "To su fundamentalna znanja koja ćemo dobiti od najboljih sa svakog područja, a koja nije moguće dobiti ako nismo za europskim stolom. To je u rangu poslovnih konzultacija za koje kompanije, pa i države, izdvajaju golem novac."

Iako su štednja i oštri rezovi u javnom sektoru pojmovi koji se trenutačno najviše vežu i uz EU i uz Hrvatsku, Rimac tvrdi da ih se Hrvatska ne treba bojati i da će se dogoditi upravo suprotno - da će se socijalna prava građana povećati: "Za zemlje koje su izišle iz socijalizma specifično je da su socijalna prava srezana još 90-ih i ulaskom u EU postupno su ponovno rasla, dok su stare članice ušle s određenom razinom tih prava koju je trebalo održavati. Mi smo navikli na to da nemamo velike beneficije, nego smo odavno dotaknuli dno, a svako približavanje EU znači rast tih prava."

Što se tiče prognoza o budućnosti Unije, Novotny jedan je od onih koji misle da će sadašnja kriza eurozonu natjerati da se reguliraju stvari koje su već davno trebale biti riješene i da će time EU zapravo ojačati: "Sigurno je da će 9. prosinca čelnici EU doći do rješenja - svima koji se tom tematikom ozbiljnije bave to je jasno. Izjave guvernera središnjih banaka Njemačke, Francuske, Italije, Poljske govore o koordiniranoj akciji središnjih banaka, koja će omogućiti veliku likvidnost ako se postigne politički dogovor. Čelnici EU će se 9. prosinca dogovoriti o osiguravanju likvidnosti, koju će podržati međunarodno financijsko tržište, MMF i europske središnje banke, čija je mogućnost za financiranje neograničena. Drugo je pitanje uloge neke središnje vlasti koja će regulirati fiskalne odnose, ali definitivno se ide prema fiskalnoj integraciji. Hrvatska će, dakle, ući u drukčiju Uniju, u Uniju u kojoj se poštuju pravila. Još nam je davno Helmut Kohl rekao: 'Unija je velika kuća u kojoj imate svoju sobu, ali prije nego što u nju uđete, morate očistiti cipele.'"

Dojam da se Unija raspada, tvrdi, šire ljudi koji ne razumiju što se zapravo događa: "Naravno da se stvari mijenjaju, počinje ozbiljna integracija Unije. Kriza je velika, ali daleko je od toga da će nestati Unije i eurozone. To su nostradamusovske priče, ekonomija ima svoje cikluse i krize se događaju svakih desetak godina. Da će se EU raspasti, govorilo se i prije sedam i pol godina, kad su primljene Poljska, Češka i Slovačka. To su također Englezi širili. Danas su to najperspektivnije europske zemlje, zaslužne za to što se više ne govori o razlikama između istočne i zapadne Europe, nego između sjeverne i južne."
Da raspad eurozone nije moguć, smatra i pročelnica katedre za organizacijsku teoriju i menadžment na Geodetskom fakultetu u Zagrebu i autorica knjige "Globalni novac - Politička uvjetovanost financijske informacije" Branka Mraović. Raspad, kaže, ne dolazi u obzir zbog jednostavna razloga: "Još je prije 50 godina postalo jasno da europska industrija ne može konkurirati američkim i japanskim konglomeratima, zbog čega je i nastala. Tada još nije bilo ni riječi o Kini i ostalim tržištima u razvoju, tako da si pogotovo sada europske zemlje ne mogu priuštiti rasipanje." Najave kraha eura i britansko upozorenje svojim veleposlanstvima o mogućem kolapsu eura dio su, veli, britanske igre za zauzimanje bolje pozicije u EU: "Kad je riječ o sudbini jednog monetarnog sustava, najvažniji faktori su povjerenje i očekivanja i građani se, kao i burze, ponašaju u skladu s tim. To je upozorenje samo jedan od načina na koji Britanija već četiri godine kreira atmosferu straha i panike kako bi postigla dva cilja: izgradila što povoljniju poziciju među vodećim zemljama Unije, Njemačkom i Francuskom, te disciplinirala manje razvijene zemlje mjerama štednje, kao i vlastite građane slabije kupovne moći. Osim toga, u panici je otpor građana malen, ne misle logično nego prihvaćaju ono što im se nudi. Rekla bih da je to predstava, jer nema ni govora o padu eura."

Međutim, ona nešto pesimističnije vidi budućnost EU: "Meni ovo stanje u eurozoni nalikuje na 30-e godine pa mi se čini da je ona puno više od dužničke krize i da bi mogla značiti povratak totalitarnih režima, ali ovaj put u visokokontroliranoj tehnološkoj okolini. Ne trebamo se zanositi: Francuzi nisu prestali sanjati o novom Napoleonu, Nijemci nisu prestali željeti svoj Reich, a Mussolini je u Italiji bio itekako popularan. Pod krinkom ekonomskih rješenja, reda, rada i discipline - ali samo za one koji su slabiji - krije se alibi za spašavanje najkrupnijeg kapitala. Ali najvažnije je istaknuti da je u Maastrichtu učinjena ključna pogreška time što je omogućena monetarna unija prije političke, štoviše, politička integracija Europske unije nije nikad dovršena. Ta pogreška omogućila je prevelika zaduživanja država, koja su dovela do sadašnje krize. Unijom vlada nekoliko predstavnika najjačih država, dok je uloga Europskog parlamenta potpuno marginalizirana." Govoreći o najavljenoj ideji o fiskalnoj uniji, Branka Mraović smatra da bi odricanje od dijela fiskalnog suvereniteta funkcioniralo samo na razini manje razvijenih zemalja: "Tko bi se odrekao dijela suvereniteta dobrovoljno, to je moguće jedino kreiranjem panike i nametanjem toga onim zemljama koje su u problemima. Kako trenutno Poljska predsjeda Unijom, a o svemu odlučuje Njemačka, tako će biti i sa suverenitetima pojedinih zemalja." No tvrdi da Hrvatska time ne bi ništa izgubila: "Hrvatska već sad nema fiskalni suverenitet, zadnjih deset godina ionako traje priprema Hrvatske za eurozonu, odnosno eurizacija hrvatskoga gospodarstva i HNB je zapravo podređen Europskoj središnjoj banci i slijedi njena pravila igre."

S tim se slaže i Željko Ivanković, glavni urednik financijsko-poslovnog časopisa Banka: "Euro je de facto domaća valuta, 80 posto sve štednje u Hrvatskoj je u eurima." On ističe da je uzrok krize smanjivanje konkurentne prednosti Zapada nakon nekoliko stotina godina te da se taj proces reflektira u problemima u financijskoj sferi: "Zapad više nema onakvu prednost kakva je potrebna da može lagodno prodavati drugima ono što proizvede. Hrvatski je problem pak što konkurentnu prednost nikad nismo ni imali, a sad ju još više gubimo. Mi uopće ne znamo što bismo proizvodili, a da to netko u svijetu hoće kupiti. Mi ne znamo ni što bilo tko u svijetu želi kupiti. A kad bismo i znali, vjerojatno to ne bismo mogli proizvesti - i zato će se ovdje nešto pokrenuti samo ako to napravi netko izvana. Sada možda izgleda kao da Europa glavinja, ali ona je zapravo proizvod globalizacije i motor tog trenda, a njegova glavna komponenta je širenje svih oblika trgovine - dio čega se uvijek isplati biti. Članstvo nam može pomoći ne samo da prestanemo glavinjati na rubu toga da se u gospodarskom smislu puno više približimo Bosni i Hercegovini, odnosno da padnemo u nižu kategoriju ekonomske razvijenosti, nego i da se popnemo u višu kategoriju. Naravno, ako jako zapnemo." Ipak, da je razumljiva skepsa hrvatskih građana prema EU koju potresaju ovakvi problemi, slaže se profesor Fakulteta političkih znanosti Zdravko Petak i priznaje da se "malo boji referenduma": "Hrvatska sada ima podršku javnosti za članstvo u Uniji, ali nekakvi spektakularno negativni događaji to bi mogli promijeniti. Ako ljudi procijene da se Unija urušava, to bi se moglo odraziti na rezultate referenduma. A to bi bilo šteta, jer EU, kakva god da jest, nama može puno pomoći. Ljudima mora biti jasno da ulaskom neće odmah skočiti svi indikatori i sve postati divno i krasno, ali će se otvoriti određeni potencijali. Osim toga, koja nam je alternativa? Jugosfera? To jest naše prirodno tržište koje je i danas važno za niz hrvatskih kompanija, ali se ono ne može uspoređivati s europskim." Isto kaže i Novotny: "Hrvatska ima dva izbora: ili ući u EU ili se pridružiti Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Srbiji, Kosovu i Albaniji. Pa neka bira." Rimac to gleda ovako: "U krizi nije EU, nego model svjetske ekonomije u kojem se roba smišlja na jednom mjestu, a proizvodi u Kini.

Taj je model generirao veću potrošnju od proizvodnje i to je problem koji mora riješiti stari industrijski svijet. to je i hrvatski problem koji ne možemo riještiti sami. U okviru sustava kakav je EU riješit ćemo ga lakše i brže, a izdvojiti se ionako nije realno - od čega bismo živjeli? Nemamo ni resurse kao Rusija ni jeftinu radnu snagu poput Kine. Zato nam je bitno ući u Uniju kakva god ona u tom trenutku bila, a dolazak do rješenja ove krize je neupitan. Unija se suočava s fazom razvoja i uspjet će riještiti svoje probleme, jednostavno zato što je to svima u interesu. Slom Europske unije znači i slom SAD-a, pa time i Kine i Indije, jer one rast baziraju na prodaji Europi i SAD-u. Zato ova kriza nije problem samo Europe, bez obzira na to što se Kina trenutačno ne upušta izravno u rješavanje problema, ali i ona će se u jednom trenutku morati suočiti s tim da je odgovorna za svoje kupce, jer u protivnom neće imati komu prodavati. Kriza eurozone problem je globalne ekonomije, a ne pojedinih zemalja ili samo Europske unije - i zato je bitno da Hrvatska u tome ima podršku Unije, jer će se sama teško s time nositi."