Objavljeno u Nacionalu br. 838, 2011-12-05

Autor: Miroslav Ambruš-Kiš

Upropašten zeleni new deal

Na svjetskom skupu o klimatskim promjenama u Durbanu sukobljavaju se ugrožene zemlje i oportunisti koji će se prikloniti jačima, a za Hrvatsku se ne zna ni tko je zastupa

Iole relevantni političari i stranke koje su birači nagradili (ili kaznili) time što su ih izabrali da vode zemlju, ali i isti takvi gurnuti u magareću klupu izbornih gubitnika, u tjednima koji su prethodili izborima ni jednom riječju nisu spomenuli okoliš i klimatske promjene. A upravo - i prije i poslije izbora - od 28. studenoga do 9. prosinca u Durbanu na istočnoj obali Južnoafričke Republike traje globalni UN-ov skup, službeno 17. sjednica UN-ove Okvirne konferencije o klimatskim promjenama. Objedinjena je i sa 7. konferencijom zemalja potpisnica klimatskog sporazuma iz Kyota, skraćeno COP17/CMP7.
Taj skup predstavnika vlada, znanstvenika i organizacija civilnog društva treba donijeti važne globalne odluke o tome kamo će se usmjeriti cijeli svijet.


Konferencija nije manifestacijskog karaktera nego se na njoj sukobljavaju različite koncepcije i još različitiji interesi. Neke su strane u ozbiljnom strahu već za kratkoročne sudbine svojih zemalja - poput otočnih i Bangladeša - izravno ugroženih naglim podizanjem razine mora zbog otapanja ledenih polarnih kapa, druge su ozbiljno zabrinute zbog širenja pustinja, treće zbog umnožavanja i izloženosti sve snažnijim katastrofalnim meteorološkim fenomenima, poput uragana ili požara u divljini, četvrte zbog dramatična smanjenja raspoloživih količina pitke vode.

Među njima su i zemlje koje nastupaju kalkulantski, oportunisti koji će se prikloniti jačima od kojih će za darovani glas iskamčiti neku opipljivu korist, i oni jači koji taktiziraju imajući na umu jedino birače i velike korporacije koje će im, upregutima u njihove interese, financirati sljedeće izborne kampanje.
Scena je postavljena za dramatičan reality show, a na njoj širok repertoar likova u radnji čije ishode nije moguće predvidjeti. A UN-ovi birokrati sve pokušavaju održati na okupu s nadom da se neće baš sve raspasti, odnosno da će se, unatoč onima koji sve teme sebično vuku na svoju stranu, postići kakav-takav opipljiv napredak i opravdati smisao plaća koje primaju.

Cijelom se tom raštimanom orkestru pridružuju zabrinute i šarene horde agitatora iz svih zemalja svijeta. Neki su akreditirani, a drugi nikoga nisu ni pitali bi li ih pustili unutra. Onamo se slijevaju i razne civilne organizacije, često odjevene u folklorno ruho iz svoga kraja, sa samo jednim razlogom: da okupljeni novinari vide njihovu jednu jedinu parolu. Tako su u Durbanu osvanuli kanadski Inuiti kako bi se potužili na nestanak leda koji im uništava tisućljećima njegovan način preživljavanja na Arktiku i protiv arktičkih rudnika naftonosnoga pijeska koji kanadske tvrtke razvlače bagerima, uništavajući stotine četvornih kilometara arktičkog krajolika. A Kanada je zbog konjunkture upravo tog, naftom umrljanoga pijeska istupila iz kyotskog i svakog drugog sporazuma o ograničavanju uporabe fosilnih goriva.

Takvih je slikovitih anegdota za sve vrste medija, koji ni na koji način u samu temu skupa ne žele zagrebati ni milimetra ispod površine, u Durbanu obilje. Zbog njih su za COP17/CMP7 izdane tisuće putnih naloga, gotovo kao u vrijeme Svjetskoga nogometnog prvenstva, a ono je ipak bilo samo zabava.

Ondje su ipak stotine novinara koji događaje prate iznutra, a njihova se izvješća prate u nastavcima, kako već i zavređuju događaji koji se ne sastoje samo od šarenih sličica i eventualno prizora razbijenih glava i suzavca u prosvjedima koji se otmu kontroli (da, u Durbanu ima i navijača huligana). U dvoranama se može čuti mnogo paradoksa, primjerice, razni ekonomisti govore o tome da je zelena energetika makroekonomski vrlo isplativa, što je posve obratno od predodžbi koje šire naftni i ugljenaški lobiji.
Dramatična zbivanja u konferencijskim dvoranama privukla su diplomatske izvjestitelje, ali i one "univerzalce" koji će pokušati spojiti diplomatske intrige s izlaganjima znanstvenika, što su izlaganja o rezultatima svojih istraživanja tempirali baš za ovaj događaj, gdje će ih svi čuti. Nezahvalan posao, ali i takvih je tu mnogo. Možda ih predvodi posebni BBC-jev izvjestitelj Richard Black koji je svoju globalnu publiku, već uoči putovanja u Durban, pripremio serijom članaka o zapletima i raspletima, junacima i negativcima globalnoga procesa koji je službeno počeo na Summitu Zemlje u Rio de Janeiru od 3. do 14. lipnja 1992. godine.

Na taj događaj u sjećanju hrvatske javnosti tek kao bljesak ostaje pojam "vještica iz Ria", pri čemu se ne zna ni tko je ni zašto ni koga tako nazvao, a završio je kao provincijski "prdac u čabru", kako bi slikovito ovdašnji provincijalizam opisao Antun Vrdoljak. I dok smo se za vrijeme Ria još bavili preživljavanjem jer bili smo fokusirani na rat, Berlin (1995.), Ženevu (1996.) - za Kyoto iz 1997. smo čuli - potom godinu za godinom Buenos Aires, Bonn, Haag, ponovno Bonn, Marakeš, New Delhi, Milano, Buenos Aires, Montreal, Nairobi, Bali, Poznanj... nikad čuli. Nešto se potkraj 2009. čulo za fijasko Kopenhagena, ali tko, što i zašto, malo tko zna. Prije Durbana, bio je još i Cancun, a poslije njega bit će Katar. Kad se u nas o tom procesu i govorilo, bile su to jednokratne dosadno prepričane agencijske revolveraške vijesti. Mrvicama i okrajcima s tih konferencija bavili su se marginalci na ljevici i desnici, uglavnom u skladu sa svojim agendama. Desnica slikovito s potpunim nerazumijevanjem, ljevičari beskrajno dosadni u svom birokratskom drvljenu, a jakostrujaši u skladu sa svojim interesima. A umiješao se tu i poneki prolupali teoretičar urote i poneki ridikulozni akademik s tvrdnjama da je sve to besmisleno jer da nam ne prijeti globalno zatopljenje, nego upravo suprotno - ledeno doba. U toj skandaloznoj autističnosti nitko nije razabrao paradoks da se upravo protivnici globalizacije žestoko zauzimaju za globalnu solidarnost u preokretanju spirale samouništenja promjene globalne klime, a upravo su se zagovornici velikih energetskih objekata zauzimali protiv globalnoga pogleda na svijet prijetnjom da ćemo bez silnih novih gigavata "ostati u pećini".

Kolika je površnost i nerazumijevanje u pitanju možda svjedoči i citat iz hrvatske Wikipedije. A u njoj barem pišu dobrovoljci, upravo zato što su upućeni u temu o kojoj pišu: "Hrvatska je Sporazum iz Kyota potpisala još 1999., no zbog raznih poteškoća ratificirala ga je tek 2007. godine. Poteškoće je stvarala činjenica da se Hrvatska 1990. još uvijek smatrala dijelom Jugoslavije, što bi značilo da je sporazum ratificiran pod tim uvjetima, Hrvatska bi svoju kvotu premašila još 2005. godine. Zbog toga je morala tražiti povećanje kvote emisije stakleničkih plinova, koje joj je i odobreno zbog tzv. posebnih okolnosti u kojima se država nalazila 1990. Predviđa se da bi provedba sporazuma Hrvatsku mogla godišnje stajati od 20 do 40 milijuna američkih dolara, odnosno gledamo li to kroz postotak BDP-a, to iznosi od 0,1 do 0,2% BDP-a."

Možda se od Tuđmanova HDZ-a, makar i kao nova država Hrvatska koja traži svoju međunarodnu afirmaciju, može tražiti da razumije kolika je prilika upravo Rio 1992. godine. Kyoto je ipak bio 1997., a Sporazum iz Kyota do 2002. nije zaživio sve dok ga Island, kao 55. potpisnica nije ratificirao. Sramotan je ipak bio beznadni pokušaj cjenkanja o izuzecima Hrvatske iz kyotskih kvota u Haagu, Bonnu, Marakešu i Milanu, koje je kao državnu politiku provodio, navodno, "zeleni" ministar Božo Kovačević. Te 1990. naša je najprljavija industrija bila već posve razrušena - hvala neprijatelju na toj usluzi - pa je strategija trebala biti posve obrnuta: da se Hrvatska prikaže kao fantastično zdrav okoliš koji te postotke BDP-a planski ulaže u vlastiti "zeleni new deal". Recimo, da taj novac ide izravno proizvođačima vjetroturbina i generatora. Imali smo tvornice koje su te proizvode mogle brzo razviti, njima preplaviti zemlju i steći značajke brenda u masovnom izvozu. A prije rata imali smo i vrlo poletnu solarnu industriju.
Međutim, to nitko nije vidio kao šansu.

Do danas smo mogli biti ne samo bogatiji za jedno Krško u vjetrenjačama, nego i izvoznici solarnih tehnologija. U Hrvatskoj se samo na tim dvama područjima mogao izgraditi imidž zemlje, jer kako vam uz "japanska elektronika", "njemački automobili", "švicarski satovi", "švedski čelik", "kubanske cigare i rum", zvuči "hvatska solarna oprema"? A da o stotinama tisuća dobro plaćenih zaposlenih i puno boljoj financijskoj krvnoj slici države i ne govorimo. Osim toga, Svjetska banka povoljnije od svih drugih industrijskih grana financira ulaganja u zelena radna mjesta, pa ne bi bilo čudno da danas možemo samostalno proizvoditi električne automobile, jer metalce i druge koji bi lako mogli uskočiti u taj posao još nismo rastjerali. Ono što je mogao biti poticaj za naš rast tempom "azijskih tigrova" svi su shvatili tek kao trošak, još jednu od rupa kroz koju novac curi iz proračuna - u ništa. Kako smo već navikli na mnogo veće rupe ili provincijalcima nije bilo dano da misle globalno, pa nisu ni vidjeli lokalno, nego samo provincijalno. Danas čak i ne znamo tko Hrvatsku zastupa u Durbanu i na kojoj platformi. Nije onda čudno što nam ni Europsku uniju ne prikazuju u pravom svjetlu ni oni koji su je pred izbore zagovarali, a još manje oni koji su se iz tko zna kojih razloga zauzimali protiv nje.

Vezane vijesti

Države rade premalo na problemu globalnog zagrijavanja

Države rade premalo na problemu globalnog zagrijavanja

Emisija stakleničkih plinova do 2020. godine mogla bi porasti na devet milijarda tona iznad razine potrebne za ograničenje globalnog zagrijavanja,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika