Ove godine 1. prosinca, na dan borbe protiv AIDS-a nije se u medijima previše govorilo o pandemiji ove bolesti, ali kad se govorilo, vijesti su iz zapadne Europe i Hrvatske bile uglavnom dobre. Na Zapadu broj novozaraženih osoba pada ili samo lagano raste. U odnosu na prošlo desetljeće to je velik pomak. Spomenuti podaci, naime, pokazuju da su se ljudi iz zapadnih zemalja navikli na suživot sa sidom, da je uzimaju u obzir te da su edukacija i niz strategija prevencije dali dobre rezultate. Isto je tako optimistično što kod nas, iako broj zaraženih lagano raste, broj oboljelih i umrlih pada. Još smo uvijek zemlja s niskim rizikom od zaraze HIV-om. I dok broj novozaraženih i oboljelih u zapadnoj Europi uglavnom pada, u Grčkoj u zadnjih godinu dana rapidno raste.

Treba reći da Grčka dosad nije spadala među one europske zemlje, kao što su Rusija, Ukrajina ili Moldavija, gdje se broj zaraženih u posljednjem desetljeću stalno povećavao. Grčka je situacija sa zaraženima HIV-om po mnogočemu specifična i izravno je povezana s krizom koja trenutačno traje u toj zemlji. Prošloga tjedna mogli smo pročitati u Nacionalu iscrpan članak kolegice Tanje Simić Jelača o različitim aspektima grčke apokaliptične krize, a između ostaloga i o najstrašnijem od njih: neki se Grci namjerno inficiraju HIV-om da bi lakše preživjeli. Paradoksalnost ove situacije u kojoj se čovjek namjerno zarazi smrtonosnom bolešću da bi lakše živio upućuje na potpuno grotesknu situaciju i prije nalikuje na neku scenu iz crnohumornog vica o Muji i Hasi, nego na tragičnu istinu. Ono što već mjesecima gledamo u vijestima iz Grčke su ljudi na ulicama, demonstranti, nezadovoljnici, oni koji su ostali bez posla, ljudi koji jednostavno ne žele snositi čitav teret krize jedne duboko rastrojene zemlje. Ali procesije otpuštenih, transparenti i bijesna ljudska lica ne mogu nam predočiti do kojih sve krajnosti može dovesti kriza. U Grčkoj naknade za ljude zaražene HIV-om puno su više nego naknade za nezaposlene pa mnogi od tih očajnika, u prvom redu narkomani, namjerno koriste igle zaraženih kako bi stekli pravo na višu naknadu. Socijalna pomoć za nezaposlene iznosi 471 euro mjesečno, dok oni koji su zaraženi HIV-om dobivaju 700. I upravo zato, zbog te razlike, mnogi su spremni izložiti se smrtonosnom virusu. Mora se priznati da ova matematika bilo kojem razumnu biću ne može biti jasna. Iz Grčke potječu mnogi veliki matematičari, čiji je doprinos matematici nemjerljiv. Arhimed, Eratosten, Pitagora i Euklid utemeljili su matematiku, a brojni se njihovi potomci njome tako slabo služe. I ne samo kad se zbog dvjestotinjak eura zaraze sidom, nego i kad treba voditi računa o državnim financijama. U budućnosti će, kako mjere štednje budu sve rigoroznije, i naknade za zaražene HIV-om padati pa će na kraju ispasti da su se oni koji su se zarazili, zapravo, uzalud zarazili.

U svom očaju oni su rezonirali kratkoročno: virus je smrtonosan jednom u budućnosti, a živjeti treba sada. Danas i sutra. Grčki predsjednik povjerenstva za borbu protiv AIDS-a kaže da su brojke doista zabrinjavajuće. Krajem listopada 2010. broj novozaraženih intravenoznih narkomana bio je 190, dok ih je u čitavoj godini prije toga bilo samo 14. Ako se pak ovaj trend nastavi, broj zaraženih će se udeseterostručiti. Pritom situacija nije alarmantna samo među narkomanima, koji su po svemu vrlo specifična zajednica koja prema životu ima i vrlo specifičan stav, stvari loše stoje i među drugim socijalno ugroženim skupinama. Recimo među imigrantima. Na ulicama Atene sve se više siromašnih imigrantica prostituira za vrlo male iznose, 20 eura, i to im znači čisto preživljavanje. Pretpostavka je, dakle, da će masovnim širenjem zaraze biti obuhvaćeni i ljudi izvan narkomanskoga miljea, a HIV postaje ozbiljan grčki problem. Oni koji se u Grčkoj bave prevencijom side ističu da su u ovoj situaciji svakako suodgovorne drastične mjere štednje koje krešu socijalna prava i izdatke u zdravstvu. A državni dodatak za zaražene, koji je očito bio smišljen kao jedna od mjera zaustavljanja zaraze i pomoći zaraženima koji imaju više troškove života, malicioznim djelovanjem krize pretvorio se u njen najjači motor.

A kako se to sve skupa tiče nas? Sada, poslije izbora, kad se euforija smiri, kad se popije šampanjac, a prazne boce završe na podu zajedno s konfetima i predizbornim plakatima, morat ćemo se suočiti s realnošću, a ona nije blistava. Morat ćemo pristati na konsenzualno pomirenje s kresanjem troškova, s nužnim redukcijama socijalnih prava, sa štednjom na svakom koraku. Očaj i rezignacija mogu se pretvoriti u zajedničku energiju i spremnost na žrtve, samo ako građani osjete da dolaze pravedniji odnosi i pravednija podjela dobara. Međutim, konkretan grčki primjer u segmentu borbe protiv AIDS-a pokazuje da moramo pomno paziti koja ćemo socijalna prava srezati i gdje ima mjesta za uštede, a gdje je to kontraproduktivno i opasno za državu. U ovom segmentu, krajnje osjetljivih društvenih grupa, konkretno onih zaraženih HIV-om, štednje ne smije biti.