Objavljeno u Nacionalu br. 400, 2003-07-15

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Psi i mačke naglavačke

Vedrana RudanVedrana RudanMoj muž voli gledati meso. Bilo koje meso. Pogleda teletekst, pa kaže, super, večeras ćemo gledati. Onda gledamo mesad. Ovisi od doba godine. Ako je zima, mesa su na daskama ili u dvoranama. Ljeti mesad pliva, trči, skače u dalj ili u vis, drži reket u rukama. Kad je mesad na ekranu, onda je mir u našem domu. Gospodin sa televizije objašnjava što mesad čini. Ponekad zajedno stenju, moj muž i daleki gospodin. Da! To! Udri! Dobro je! Tako! Daj, daj, daj! Nije moguće! Aut! Aut! Aut! Bio je aut! Jooooj! Uh! Tako, taaaako, drž, taaaako, smiri se, samo polako, rekao sam, pooolaaaako! To gospodin koji gleda mesad uživo, našem mesu daje naputke. Sada ti treba mir!! Mir ti treba! Moraš znati, govori mesu, Hrvatska je uz tebe! Učini to za Hrvatsku!! Meso skoči. Ili zamahne reketom. Šutne loptu u nekakvu mrežu. Preskoči najvišu letvicu. Najbrže se spusti niz sniježno brdo. Nakon pola sata ili sat, meso stoji na najvišoj stepenici postolja i maše nam komadom željeza. Ili na nekoj ledini, u svoje obje ruke, iz ruku neke lejdi, prima veliki tanjur.

Kad se tako nešto ukaže na ekranu, moj muž plače. Suze mu polako teku niz lice. Gleda me. Gledam ga. Potpisala sam da ću biti uz njega u dobru i zlu, ovo je dobro, ja sam uz njega. I na televiziji plač. To je onaj gospodin. Stenje, obliven suzama radosnicama i daje nam naputke, plačite, ljudi, ne stidite se, plačite, ljudi, ne stidite…Plač mu prekine rečenicu. Obriše suze, ne vidimo to, naslućujemo. Plačite, lju… Uvijek zaplačem. Plač je zarazan. Plačemo skupa, muž i ja i gospodin i meso koje je iza sebe ostavilo međunarodnu mesad. Kad otplačemo svoje, na ekranu isto meso opet prima u ruke isti veliki tanjur, ili nam sa istog cilja maše istom kečkicom. A kakve to veze ima?! Mislim, gledanje već viđenoga?! Nema veze što smo to već vidjeli! Baš nikakve! Tako nešto mogli bismo gledati tisuću puta!! Tri tisuće puta!!! Plačemo! Onda se na ekranu, nakon pola sata, pojavi isto meso. Leti prema već osvojenom komadu željeza ili opet diže veliki tanjur. Plačemo, pa…Prođe neko vrijeme.

Sat, dva, dan, tjedan ili tri, mjesec ili šest, godina ili pet. Meso staje na iste daske, spušta se niz istu padinu, osvaja isti komad metala. Ili se baca na istu travu, plače istim suzama, uzima isti veliki tanjur u ruke…Kakve to veze ima?! Sve to treba još jednom vidjeti! Dobro pogledati! Gospodin plače, gospodin nam poručuje, plačite, samo plačite, plač…Pa mu plač prekida govor! Kad naše meso nekamo stigne prvo, to gledamo milijun puta zato što to nije samo uspjeh mesa koje leti niz padinu! Ne! Ne i ne!!

To meso, to je Hrvatska! To meso, to smo svi mi! Kad ono preskoči neku visoku letvu ili uhvati veliki, srebrni tanjur u ruke, mi prestajemo biti ono što jesmo! Gladni, bijedni kreteni zaboravljeni u kutku Evrope! Jeftina radna snaga za američke i evropske kompanije! Imamo posao i ne radimo za sitnu lovu! Liječe nas i daju nam socijalnu pomoć! Lopovi nam prestanu derati kožu sa leđa i gladnih trbuha! Nismo više beskućnici i dužnički robovi u kandžama svjetskih banaka! Našim se kćerkama ne prodaje teza da im je pička najdragocijeniji dio ličnosti! Prestajemo biti roditelji dječaka koji mogu uspjeti jedino ako napuste zemlju ili ako izbildanim tijelima čuvaju živote zlih staraca u sivim odijelima! Yes! Kad, na nekakvim daskama, hrvatsko meso, prvo, stigne u duboku dolinu, mi prestajemo biti očajni, siromašni, nesretni roditelji djece koja Hrvatskom bauljaju sa hrvatskom iglom u hrvatskoj žili! O, yes!! Yes i Yes!!

U tim sretnim trenucima, svi postajemo meso koje je na cilj stiglo prije ostale međunarodne mesadi! Oh! Oh! Samo to može čitavu Hrvatsku dovesti do orgazma! Nismo jedini. Naša hrvatska mesad u istoj je funkciji kao i ostala trčeća, skakuća, klizajuća, skijajuća, lupajuća, udarajuća svjetska mesad. Diljem svijeta, roditelji srebroljupci, prodaju meso svoga mesa kompanijama koje proizvode prljave vodice svih boja i državama koje su organizirane kao kompanije koje prozvode prljave vodice svih boja. Države svojim građanima prodaju uspjeh mesa kao uspjeh predsjednika, premijera i nacije, a Kompanije kao posljedicu ispijanja prljave tekućine.

Čudno?! Toliko ima društava za zaštitu pasjeg i mačjeg mesa?! Njihovi članovi tvrde da su psi i mačke bića koja mogu patiti. Što ako se jednom dokaže da sva ta mesa koja skaču, trče, lete na daskama, padaju, koja se lome, urlaju od bolova, tresu rukama i glavom, gube vid, koja se jedva penju na postolje…Možda ta mesad? Možda ta mesa?! Ta djevojka…Ta djevojka kojoj su tko zna koliko puta rasjekli jednu nogu, pa drugu nogu, pa opet prvu nogu, što ako se dokaže…Ej, možda su sva ta mesa bića koja pate i osjećaju bol?! Možda su to bića poput pasa i mačaka, a mi ništa ne znamo o tome?! Oh, Bože dragi?!

Vezane vijesti

Psi pomažu trudnicama da postignu zadane ciljeve vježbanja

Psi pomažu trudnicama da postignu zadane ciljeve vježbanja

Znanstvenici iz Waltham Centra za brigu o ljubimcima i znanstvenici Sveučilišta u Liverpoolu otkrili su da su trudnice koje posjeduju psa fizički… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika