Zoran FerićDanijel Dragojević je, pišući o našem gradu, spomenuo neke njegove ironične topose. Recimo, kafić u kojemu su se godinama skupljali gluhi nalazi se u neposrednoj blizini stare zgrade Hrvatskog radija, a u zgradi Saveza slijepih godinama se nalazilo kino. To, dakako, nije sve. S prozora jednog od zagrebačkih bordela u sjevernom dijelu grada vrlo jasno mogu se vidjeti krovovi klinike Dr. Fran Mihaljević koju svi u ovome gradu zovu zarazna bolnica. Na Šalati, pak, u neposrednoj blizini Medicinskog fakulteta i zgrade patologije, u čijem smo podrumu mi klinci iz osnovne škole “Ivan Goran Kovačić” gledali mrtvace kako plivaju u formalinu, nalazi se poznato plivalište s olimpijskim bazenom. Ovoga ljeta u tom bazenu je pronađen mrtvac s utezima na nogama. Hoću reći, u svakom gradu, pa i u svakoj četvrti, možemo naći te značenjski vrlo sarkastične topose i točke neobičnih spojeva, nešto zbog čega se pitamo o prirodi života i svijeta. Oni, pak, koji planiraju i izgrađuju gradove u kojima živimo, brinu se o drugim stvarima: širini ulica, izgledu kuća, zelenim površinama, visinama zgrada i njihovu obliku, a sam grad, odnosno njegovi ljudi zajedno sa zgradama stvorit će njegovu specifičnu atmosferu, njegove ugodne, neugodne ili ironične točke. To je nekakva nadogradnja na ono što je već isplanirano i izgrađeno. Kod nas, kao i u svakom gradu, imamo situaciju da vrlo često nije izgrađeno ono što je isplanirano, ili se barem o tome ozbiljno razmišljalo. Recimo tunel ispod Sljemena, recimo podzemna željeznica. To su neke velike praznine našega grada, njegova utopijska projekcija. Koliko se sjećam i krematorij je dugo spadao u te utopijske slike. Još davno, krajem šezdesetih, kad me deda vodio u šetnje oko Mirogoja, pokazivao je livadu na raskrižju Srebrnjaka i Bijeničke ulice govoreći da grad tu planira sagraditi krematorij. Nisam znao što je to krematorij, kao što nisam znao da moj djed u jetri nosi zloćudni tumor i da me vrlo skoro neće više voditi u šetnje. Što je to krematorij saznao sam, doduše, nekoliko godina poslije, kad nam je učiteljica čitala knjigu o koncentracijskim logorima. Taj je sanjani krematorij napokon izgrađen, doduše na drugome mjestu i sa znatno većim kapacitetima nego što je moglo biti na onoj livadici. Umjesto utopijske projekcije dobio je stvarnu adresu, a jedna vrlo ljubazna gospođa u sjajnom dokumentarnom filmu Zorana Margetića opisala ga je kao “objekat budućnosti”.

Ako su planirane a neizgrađene građevine pritajeni emotivni problem ovoga grada i njegovih stanovnika, njihov realni i vrlo praktični problem nešto je posve drugo: neplanirane a izgrađene zgrade. To se nekakva negativna utopija grada odjednom stvrdnula u cigle, beton i aluminij i trajno promijenila lica ulica i trgova s kojima smo prisiljeni živjeti. Upravo zato bilo je potrebno donijeti novi generalni urbanistički plan kako bi se ubuduće izgrađivalo ono što je planirano i kako bi se trajno onemogućilo nagrđivanje prostora našega svakidašnjeg življenja. No s GUP-om nije išlo lako. Čak se i Gradska skupština pretvorila u jedno od onih ironičnih mjesta o kojima govori Danijel Dragojević, mjesta čiji su zaposlenici izgleda ostali i gluhi i slijepi za realne probleme grada koji nisu povezani s njihovim osobnim ili političkim interesom. Svađali su se tu koalicijski partneri SDP i HNS oko zelenih površina, posječenih šuma, broja katova na pojedinim atraktivnim gradskim avenijama, svađali su se oko zemlje dogradonačelnikove tajnice i Importanne centra. Sve to oko GUP-a pretvorilo se u crnu komediju u kojoj se čini da solventni investitori igraju šah sa svojim skupštinskim i partijskim figurama, fol za dobrobit, ljepotu i poticajnu atmosferu našega grada. Čitava ta rasprava oko GUP-a, zajedno s amandmanima političkih stranaka, pokazuje zapravo jednu staru stvar: na gradskoj razini preslikavaju se sve negativnosti državne politike, u prvom redu njena otvorena orijentiranost na osobni probitak. I ovoga puta politika je, naime, pokazala koliko joj se zapravo fućka za grad i njegovu topografiju, ironičnu ili romantičnu, važna je samo kako šumsku i podsljemensku idilu što bolje naplatiti i strpati lovu u džep. A podsljemenska idila sve se više pretvara u betonsku divljinu. Prošle nedjelje kružio sam malo skuterom po tim podsljemenskim uličicama i puteljcima, nailazio na svakojake arhitektonske nakarade, ali bome i na vile koje svaki normalan čovjek mora pogledati s divljenjem. Odjednom, usred šume, vidio sam da se koči nešto veličine Medvedgrada. Ali nisam mogao prići, otjerao me pas koji, izgleda, čuva čitavu ulicu. I tako su me gotovo iz svake te strme uličice otjerali zapjenjeni psi koje vlasnici valjda puštaju da im rastjeruju građevinske inspektore. Jeftinije je kupovati pseće kekse nego platiti građevinsku dozvolu. Dakle, to oko GUP-a, amandmana, političkih stranaka, Mamićevih i Vedriševih nebodera zapravo je stara priča i stari teatar, mene je u svemu tome opet zaintrigirao jedan neobičan detalj.

Naime, preko puta krematorija, koji se od utopije tako sretno pretvorio u realitet, nalazi se parkiralište kamo uvečer dolaze ljubavni parovi da bi se seksali u automobilima. To je jedan od poznatijih zagrebačkih jebodroma i od milja ga zovu Pepeljara. Novim GUP-om predviđeno je navodno širenje groblja pa će se tako Pepeljara sa svim svojim noćnim aktivnostima naći, ne samo preko puta krematorija, nego zapravo usred groblja. A usred groblja naći će se, po GUP-u, i jedno stambeno naselje. Kuće, vrtovi, ljuljačke, vrtni patuljci, djeca, psi, kamenjare, sve će to po novome planu egzistirati usred groblja. Stvar je i praktična. Kupiš grob odmah do međe sa svojim vrtom, urežeš slova vlastita imena i za toplih ljetnih večeri gledaš iz vrtne ljuljačke kako se slova zlate na crnome mramoru i kako se gipsani anđelčići bijele iznad grobne ploče. Osim što je praktično, to je i poučno. Čisti barokni memento mori. Svi ćemo u dim ili pod kamen, ali ono što sagradimo ostaje. I zato ne bi valjalo graditi sramotu.