Denis LatinUoči parlamentarnih izbora i Račan se još jednom odlučio nasloniti na neke od predizbornih metoda starog poludiktatora. I na području medijskih sloboda ova Vlada ima očitu namjeru unaprijediti i usavršiti tuđmanističku praksu sustavnog gušenja medijskih sloboda i žestokog zatiranja slobodnog novinstva. Aktualni je kancelarijat učinio sve kako bi se političkom voljom i namještenim pravosuđem zatrle sve afere što ih je proizveo rigidni tuđmanizam, jedna je politička kasta prošla sasvim nekažnjeno u svim aspektima moguće odgovornosti, a druga se, kao što vidimo, Vujićevim i Antičević-Marinovićkim izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, svim silama sprema u idućem mandatu zaštititi od kritičkog pisanja i čeprkanja po onim mjestima aktualnih političkih odnošaja koja bi mogla imati reperkusije tuđmanističkih razmjera, a koje su, kako se vidjelo, uz svu snagu poludiktatorskog režima i poluga vlasti, bile odvedene izravno u stečaj upravo na trećesiječanjskim izborima. Račanoidna koalicija preplašena je konzekvencijama što ih slobodna kritika i slobodno iznošenje mišljenja mogu izazvati, novinstvo se, danas, doduše, nešto nježnijim i profinjenijim metodama, još jednom i na brojne druge načine pokušava staviti pod kontrolu. Vujić i Antičevićka, zacijelo, nisu pri izradi spornih zakonskih paragrafa vodili računa o raznim Tuđmanima, Pašalićima, Leticama i Rojsevima što su svoju zaštitu potražili upravo kroz sporne inkriminacije o klevatama, zaštiti časti i ugleda, psihijatrijskim vještačenjima tzv. duševnih boli, i to nakon što im je Račanova ideologija pomirljive tranzicije šakom i kapom udijelila oproste svih vrsta ili nakon što im je osigurala namještene istražne postupke i krajnje relativizirajuće procese u aranžmanu već do gola raskrinkanog javno ismijanog pravosudnog aparata. Prvake dvaju ministarstava u zaoštravanju odgovornosti novinara i još radikalnijem gušenju slobode riječi sigurno je vodilo i iskustvo Pašalićeve bratije koje je pokazalo kako se uz rigidne zakonske paragrafe i praksu koja sustavno ubija nezavisne novinare, dopunjene Crkvenčevim poreznim nametima, vrlo lako može baciti pod noge.

Nove odredbe kažu da će glavni urednici, pritisnuti drakonskim novčanim kaznama za koje će morati posezati u vlastiti džep – a novinari će, kao i dosad, ali ovaj put još rigoroznije, odgovarati i zatvorskim kaznama kad prenesu riječi sugovornika za koje se naknadno pokaže da nisu bile točne – utrti put svojevrsnoj medijskoj diktaturi. Što god se radilo ili ne radilo u tranzicijskim ili razvijenim europskim zemljama, ne treba mnogo da se izvede zaključak kako se na taj način uvodi autocenzura kojom će financijski ucijenjeni glavni urednici vlastite redakcije i novinare odvesti izravno u politički diktiranu i pravosudno pojačanu cenzuru. Novinari će pak izbjegavati bilo kakve neovisne ili oporbene izvore i izjave unaprijed se plašeći kako će ih takva rabota, htjeli to ili ne, odvesti ravno u zatvor.

Poznavajući ljubav prema slobodi, demokraciji i pravdi dokazanih hrvatskih sudaca, lako je predvidjeti razmjere medijske revolucije što bi je proizveli Vujić-Antičevićkini paragrafi nakon što bi bili provedeni kroz praksu hrvatskih sudnica. Naš medijski krajolik vrlo bi brzo počeo nalikovati obrascima što su ih u komunističkim vremenima uveli partijski aparatčici njegujući jednosmjeran oblik komunikacije s javnošću putem nekadašnjih saopćenja koja su u vremenu Tuđmanove duhovne revolucije bila preimenovana u priopćenja, a koja su, očito, postala jedinim načinom na koji želi komunicirati generacija osornih i bahatih političara nove generacije čiji je predvodnik, nema nikakve sumnje, najbolje oličen u dvama potpredsjednicima Vlade, Željki Antunović i Slavku Liniću, a koji se ubrzano množe rušeći barijere ekskluzivnosti za takve političke tipove na koju je bez pokrića i realnih rezultata bio pretplaćen umišljeni klub prosječnjaka udruženih u SDP.

Gore potpisani novinar u pravo naličje zakonodavstva, koje je, tako danas ispada, bilo liberalnije i blaže od onoga što nam ga predlažu Vujić i Antunovićka, mogao se bezbroj puta uvjeriti na vlastitoj koži. Predmet brojnih sporova u kojima je tužen bile su upravo rečenice i misli sugovornika što ih je prenijela njegova televizijska emisija. S još radikalnijim zakonskim odrednicama i hadezeovskom sudskom praksom na kakvu smo navikli, show koji proizvodi i čija je bit upravo u sukobljavanju oprečnih mišljenja bit će moguć samo kao remetinečko zatvorsko zabavno predvečerje za dopunjavanje viška slobodnog tamničarskog vremena.

Ni kolumne poput ove, koja se bazira upravo na bespoštednoj kritici i one i ove političke elite, u slobodnoj i navodno demokratskoj Hrvatskoj neće biti moguće. I po tuđmanističkom progoniteljskom zakonodavstvu reci koji su napisani na ovome mjestu, a kojima je slobodno kritizirano pseudopolitičko, pseudoznanstveno i pseudoino djelovanje dr. Slavena Letice i kroz koje je njegova karijera označena propalom u svim aspektima, postali su predmetom sudske parnice. A što li će tek biti nakon što se Sekini i ini hadezeovci dohvate lomače što su je upravo pripalili Račanovi pravosudni i kulturni ministri. Gredeljevo sudstvo nikad nije bilo sklono novinarskim slobodama i istraživačkom raskrinkavanju nemoralnosti politike. Uvijek su više voljeli tuđmanističku kamarilu, što su pokazali brojni sudski procesi. Naše sudstvo oduvijek je više ljubilo obnašatelja vlasti, nema razloga da tako ne bude i u trenucima kad je druga politička generacija odlučila na dulje vrijeme obustaviti lov na vlastite glave.

Trećesiječanjska je garnitura, ima li nekoga tko danas u to ne vjeruje, došla na vlast od koje joj se teško rastati upravo zahvaljujući poslu što ga je, uz sve progone i poniženja, za njih odradilo neovisno novinstvo. Pred drugim mandatom za koji su uvjereni da im stoji na pladnju nikako ne žele ući s teretom opasnih nekontroliranih neovisnih medija. Iluzija je kako će se rasplesti mreža što ju je oko bardova neovisnog novinstva bio ispleo Tuđmanov špijunsko-progoniteljski aparat raspukla se kao prenapuhani balon trećesiječanjskih promjena.

Mnogi će u aferi sa spomenutim paragrafom Račanu potpisati olakšice prebacujući odgovornost samo na ministarski dvojac. Na žalost, to nije tako. Kad se od izbora naovamo sagleda Račanovo medijsko djelovanje i ima na umu njegovo višegodišnje partijsko dirigiranje upravo na području tzv. informiranja, postaje kristalno jasno da mali zna što radi, ali da u javnosti pokušava odglumiti kao da to nisu njegova posla.

Račan je tik po izborima abolirao aferu “Grupo” i tako pod kontrolu stavio najjači tuđmanistički medijski koncern. Styriji je, kako se zna, omogućio da jeftino kupi Večernji list i poslije dobro utrženih VIP-dionica Slobodnu je namjerno doveo u talačku krizu a HRT je anestezirao komitetskim Zakonom.

Još da je utamničiti najotrovnija novinarska pera, a Vujić-Antičevićkini paragrafi su za to idealni, i dobro namjestiti prodaju Trećeg programa, pa će i Račan, poput neki dan Antunovićke, moći uskliknuti: “Imamo Hrvatsku!”

Nešto slično je, doduše, izvaninstitucionalno, sjajno radio i Pašalić. Dobro znamo kako je završio. Uzaludnost njegove totalne posvećenosti tom poslu svakim se danom sve više potvrđuje.